Srijeda, 24 travnja, 2024

MUDŽAHEDINI U BIH: Šverceri, špijuni, plaćenici i teroristi

Must Read
Različiti profili osoba zvanih mudžahedini pridošlo je prvih mjeseci rata u Bosnu i Hercegovinu.
Različiti su bili i motivi i tumačenja kako i zašto su ovdje došli. Neki su se nazivali borcima za islam, pridošli nakon poziva u džihad. Bilo je tu i dokazanih terorista i kriminalaca koji su se krili od zakona u svojim zemljama, klasičnih plaćenika znanih kao “psi rata”, potom špijuna raznih agencija, avanturista, sve do notornih ubojica, kojima ništa nije bilo sveto, naročito ne ljudski život i poštivanje međunarodnih konvencija ratovanja – piše u tekstu koji objavljuje portal Žurnal.info, a koji prenosimo u cijelosti.

Sporni identiteti

Dio groblja u naselju Grm nadomak Zenice posebno je ograđen. Male bijele kamene kocke ne sadrže imena ukopanih. Poznato je tek da su tu tijela mudžahedina iz Libije, Saudijske Arabije, Tunisa, Alžira, Egipta, koji su ratovali na strani Armije RBiH, piše Žurnal.ba.

Ništa ne bi značilo i da su upisani njihovi ratni nadimci: Abu Haris, Abu Haman, Abu Zijad, Abu Abdurahman, Abu Hurejra.

Upravo pitanje njihova stvarnog identiteta jest jedan od glavnih razloga zašto se niti haški sud a potom ni domaća tužilaštva nisu podrobnije upuštala u istragu o ratnim zločinima koje su počinili borci iz afro-azijskih zemalja, skoncentriranih uglavnom u odredu “El Mudžahidin”, odnosno da utvrde tko je točno ubijao civile i zarobljenike.

Ni same obavještajne agencije koje su istraživale te osobe nisu bile sigurne u njihov stvarni identitet. Tako je, prema njihovim izvještajima, komandant odreda “El Mudžahidin” Abu Maali koristio nekoliko imena po dolasku u BiH: Abdel Khadir Makhari iz Alžira, potom Halid Ibn Abdulah iz Kuvajta, potom Damir Pezo iz Zenice i konačno Halid Ćatić, rođen u Kuvajtu. Sve adrese boravka koje je prijavljivao tijekom i nakon rata bile su fiktivne, a jedna od njih bila je i adresa španjolske ambasade u Sarajevu!?

Pojedini su imali i nekoliko putovnica s različitim podacima. Abdulkarim al-Sabahi, sin Ahmeda i majke Alije, rođen 1960. u Jemenu, nakon dolaska u BiH dobio je i državljanstvo, potom promijenio ime u Bensajah Belkacem, da bi prilikom ženidbe predočio alžirsku putovnicu s istim podacima kao u jemenskom!?

Ima desetine sličnih primjera višestrukih identiteta kojima su se koristili mudžahedini po dolasku u BiH. Neki su predočavali lažne dokumente, mnogi su u odred “El Mudžahidin” pristupili bez dokumenata, na popisima su bili pod lažnim imenima, na osnovi kojih su neki čak i dobili državljanstvo BiH!? Navedeno je tek mala ilustracija zašto bi bila otežana istraga o počiniteljima ratnih zločina pripadnika “El Mudžahida”, da je uopće i pokrenuta. No, vlasti na teritoriji pod kontrolom Armije RBiH to svakako nisu pokušavale niti planirale.

Šverceri, a ne ratnici

Početkom jeseni 1992. na području od Travnika preko Zenice do Zavidovića počele su kružiti bajkovite priče o Arapima koji su došli da pomognu u obrani BiH. Govorilo se o njihovoj hrabrosti, kako jurišaju na neprijatelja gotovo goloruki, kako su borci Vojske RS u panici kada ih ugledaju ili čuju njihove tekbire. Mnogi su ih blagonaklono pozdravljali dok su se šepurili gradskim ulicama.

Nakon rata, medijski najeksponiranijeg mudžahedina Imada Al Husina zvanog Abu Hamza mogli ste vidjeti uglavnom kako ponosno stoji ispred na juriš zauzetog poslovnog prostora u Zenici, u kojem je otvorio halal-mesnicu, nikako blizu ratne linije. Mnogi stanovnici Zenice još pamte jednu gotovo nadrealnu scenu: u jeku rata, 1993. u centru grada stoje vojnici s oznakama Vojske RS, pored njih vozilo prepuno cigareta koje prodaju lokalnim švercerima, a osiguravaju ih – mudžahedini!?

No, možda bi im lokalno stanovništvo oprostilo te švercersko-paraderske nagone da nisu počela i prva nasilna nametanja islamskih normi. Mlade parove maltretiraju zbog zagrljaja ili držanja za ruke na ulici, napadaju djevojke zbog “neprikladne” odjeće. Ponašaju se sve radikalnije. Mladića u Zenici ubijaju jer je prodavao na pijaci litar rakije, u Travniku je odsijecanjem glave ubijen Dragoljub Popović samo zato što je Hrvat, u Zenici dr Veljko Sladojević samo zato što je Srbin. U okolini Tešnja, na planini Crni Vrh, evidentirana su prva odsijecanja glava zarobljenim Srbima.

Početkom sukoba s HVO-om na području Lašvanske doline ubijaju civile hrvatske nacionalnosti i zarobljenike. Svi su znali da su ta ubojstva počinili mudžahedini, no istodobno nikakve istrage ni u naznakama nije bilo. Mudžahedini su i za policijske i za vojne strukture bili nedodorljivi.

Zapažate, svi zločini su počinjeni ili nad civilima ili zarobljenicima. Malo je ko mudžahedine vidio u pravim borbenim akcijama. Borci s borbenih crta su u neformalnim razgovorima demistificirali njihovo junaštvo i značenje u zauzimanju protivničkih položaja.

Zavidna koncentracija terorista

Mnogo dalekosežnije posljedice za BiH imat će galerija likova s međunarodnih potjernica za terorizam ili onih povezanih s teroristima koji su se sjatili u BiH.

Kamere će u ljeto 1992. zabilježiti prvo postrojavanje mudžahedina u Travniku. Centralna fugura je šejh Abdul Aziz zvani Riđobradi. Godinama kasnije putem Interpola tražit će ga Haški sud, a bit će uhićen u Saudijskoj Arabiji, i to zbog ubojstva 19 američkih vojnika u vojnoj bazi Dahran u ovoj zemlji lipnja 1996.

Zbog podmetanja auto-bombe u Rijeci 1995. godine tražen je Al Šerif Hasan Mahmud Sas zvani Sakr iz Jemena. U BiH se krajem rata skrivao pod imenom Abdulah Esindar. Dug je niz osoba i terorističkih djela s kojima su bili povezani, a utočište ili bazu za regrutaciju novih pripadnika njihovih pokreta pokušali su naći u BiH. Enamu Arnautu, jednom od suradnika Osame bin Ladena, koji je pod okriljem humanitranog rada boravio u BiH od početka rata, godinama kasnije bit će suđeno u SAD-u zbog terorizma.

Visoki djelatnik Al kaide iz Jemena Naser bin Ali al-Ansi, koji je preuzeo odgovornost za napad na francuski satirički nedjeljnik “Charlie Hebdo”, boravio je 1995. u Bosni i Hercegovini. Karaj Kamel bin Ali pobjegao je 1992. iz Italije prema BiH zbog optužbi za povezanost s teroristima, kao, primjera radi, i francuski državljani Lajonel Dimon i Mulud Bugelan. Oni će i nakon rata počiniti ubojstva na području Zenice.

Iz Italije je od međunarodne potjere pobjegao i Šejh Šaban, koji će postati šerijatski lider odreda “El Mudžahidin”. Novinar Nedžad Latić uradio je tijekom rata interview sa Šejh Šabanom. Nakon što je interview objavljen, prigovorili su mu iz AID-a (tajna služba tadašnje vlasti u Sarajevu). Za Šejh Šabana interesirala se kod njih CIA, a AID je odgovorio da on nije u BiH!?

Šejh Šaban, zajedno s još četvoricom pripadnika “El Mudžahidina”, bit će ubijen na punktu HVO-a kod Žepča 14. prosinca 1995., nekoliko dana prije stupanja na snagu Daytonskog mirovnog sporazuma. Slučaj je okarakteriziran greškom zbog nezaustavljanja vozila na punktu, no jedan detalj još budi pozornost. Obavještajci SIS-a su uzeli dnevnik Šejh Šabana i dostavili ga u Zagreb. U njemu je, tvrde upućeni, opisan dogovor između mudžahedina s političkim i vojnim liderima RBiH o načinu na koji će mudžahedini ostati u zemlji i nakon okončanja rata.

Pokušaj reformiranja odreda “El Mudžahidin”

Daytonski sporazum trebao je označiti ne samo kraj rata nego i kraj boravka mudžahedina u BiH. Međutim, vlasti RBiH očigledno nisu tako mislile. Uz blagonaklonost, prije svega, vrha SDA, prilazi se ubrzanom izdavanju državljanstava strancima, mudžahedinima i humanitarcima iz afro-azijskih zemalja. Uvjeti su bili pripadnost Armiji RBiH ili brak s državljankama BiH.

Alžirac Budela Hadž vjenčao se u Tešnju, a svjedok mu je bio osobno Šemsudin Mehmedović, tadašnji šef policije i koječega ostalog na tom području.

Najveći broj izdanih državljanstava realiziran je preko CJB Sarajevo i općine Centar. Ministarstvo pravde sve verificira, a kolika je bila užurbanost govori podatak da su na nekim rješenjima upisani datumi koji su bili – nedjelja!?

Žurnal.ba je u posjedu liste i podataka o dodijeljenih 740 državljanstava koja su obrađena uglavnom 28.12.1995, kako bi se omogućio ostanak što većeg broja stranih mudžahedina u BiH.

Odred “El Mudžahidin” morao je biti rasformiran. Na tome, kao i na odlasku stranih boraca insistirala je međunarodna zajednica. Predsjednik Predsjedništva RBiH Alija Izetbegović nevoljko je pristao na te zahtjeve.

Ipak, tražen je način kako da se zadrže pripadnici odreda. Uvidom u dokument ARBiH od 4.10.1995. godine, komandant 3. korpusa Sakib Mahmuljin namjerio je da ljudstvo odreda refomira u oslobodilačku brigadu tipa “A”, kojoj bi zadržao brojnu oznaku pa čak i broj VJ odreda “El Mudžahidin”.

No, međunarodna zajednica, prije svega SAD, nisu odobravali ostanak stranih dobrovoljaca. Dio pripadnika odreda “El Mudžahidin” ubrzo je napustio BiH i otišao na ratišta u Avganistanu, Iraku ili druga slična.

Slijedile su godine revizije državljanstava te deportacije ili uhićivanja onih koji su ih dobili na osnovi lažnih podataka ili u drugim zemljama bili traženi zbog terorizma ili drugih krivičnih djela. Odgovornost za ratne zločine koje su mudžahedini počinili u Bosni i Hercegovini ostavili su onima koji su formalno ili praktično imali komandnu odgovornost, od Rasima Delića u Hagu, do istrage Tužilaštva BiH protiv Sakiba Mahmuljina.

Žurnal.info

0 0 votes
Article Rating
- Advertisement -

14656 COMMENTS

Subscribe
Notify of
guest

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

14.7K Comments
Oldest
Newest Most Voted
Inline Feedbacks
View all comments
Последний

Schmidt podsjeća na rok do kojeg vlasti trebaju donijeti rješenje za buduće imenovanje Vlade FBiH

Prema Daytonu OHR nema pravo nametati zakone niti se miješati u ustavna pitanja. Ima sve ovlasti tek kod Aneksa...
- Advertisement -

Ex eodem spatio

- Advertisement -
14.7K
0
Would love your thoughts, please comment.x
()
x