MUDŽAHEDINI U BIH: Šverceri, špijuni, plaćenici i teroristi

Ništa ne bi značilo i da su upisani njihovi ratni nadimci: Abu Haris, Abu Haman, Abu Zijad, Abu Abdurahman, Abu Hurejra.

Upravo pitanje njihova stvarnog identiteta jest jedan od glavnih razloga zašto se niti haški sud a potom ni domaća tužilaštva nisu podrobnije upuštala u istragu o ratnim zločinima koje su počinili borci iz afro-azijskih zemalja, skoncentriranih uglavnom u odredu “El Mudžahidin”, odnosno da utvrde tko je točno ubijao civile i zarobljenike.

Ni same obavještajne agencije koje su istraživale te osobe nisu bile sigurne u njihov stvarni identitet. Tako je, prema njihovim izvještajima, komandant odreda “El Mudžahidin” Abu Maali koristio nekoliko imena po dolasku u BiH: Abdel Khadir Makhari iz Alžira, potom Halid Ibn Abdulah iz Kuvajta, potom Damir Pezo iz Zenice i konačno Halid Ćatić, rođen u Kuvajtu. Sve adrese boravka koje je prijavljivao tijekom i nakon rata bile su fiktivne, a jedna od njih bila je i adresa španjolske ambasade u Sarajevu!?

Pojedini su imali i nekoliko putovnica s različitim podacima. Abdulkarim al-Sabahi, sin Ahmeda i majke Alije, rođen 1960. u Jemenu, nakon dolaska u BiH dobio je i državljanstvo, potom promijenio ime u Bensajah Belkacem, da bi prilikom ženidbe predočio alžirsku putovnicu s istim podacima kao u jemenskom!?

Ima desetine sličnih primjera višestrukih identiteta kojima su se koristili mudžahedini po dolasku u BiH. Neki su predočavali lažne dokumente, mnogi su u odred “El Mudžahidin” pristupili bez dokumenata, na popisima su bili pod lažnim imenima, na osnovi kojih su neki čak i dobili državljanstvo BiH!? Navedeno je tek mala ilustracija zašto bi bila otežana istraga o počiniteljima ratnih zločina pripadnika “El Mudžahida”, da je uopće i pokrenuta. No, vlasti na teritoriji pod kontrolom Armije RBiH to svakako nisu pokušavale niti planirale.

Nakon rata, medijski najeksponiranijeg mudžahedina Imada Al Husina zvanog Abu Hamza mogli ste vidjeti uglavnom kako ponosno stoji ispred na juriš zauzetog poslovnog prostora u Zenici, u kojem je otvorio halal-mesnicu, nikako blizu ratne linije. Mnogi stanovnici Zenice još pamte jednu gotovo nadrealnu scenu: u jeku rata, 1993. u centru grada stoje vojnici s oznakama Vojske RS, pored njih vozilo prepuno cigareta koje prodaju lokalnim švercerima, a osiguravaju ih – mudžahedini!?

No, možda bi im lokalno stanovništvo oprostilo te švercersko-paraderske nagone da nisu počela i prva nasilna nametanja islamskih normi. Mlade parove maltretiraju zbog zagrljaja ili držanja za ruke na ulici, napadaju djevojke zbog “neprikladne” odjeće. Ponašaju se sve radikalnije. Mladića u Zenici ubijaju jer je prodavao na pijaci litar rakije, u Travniku je odsijecanjem glave ubijen Dragoljub Popović samo zato što je Hrvat, u Zenici dr Veljko Sladojević samo zato što je Srbin. U okolini Tešnja, na planini Crni Vrh, evidentirana su prva odsijecanja glava zarobljenim Srbima.

Početkom sukoba s HVO-om na području Lašvanske doline ubijaju civile hrvatske nacionalnosti i zarobljenike. Svi su znali da su ta ubojstva počinili mudžahedini, no istodobno nikakve istrage ni u naznakama nije bilo. Mudžahedini su i za policijske i za vojne strukture bili nedodorljivi.

Zapažate, svi zločini su počinjeni ili nad civilima ili zarobljenicima. Malo je ko mudžahedine vidio u pravim borbenim akcijama. Borci s borbenih crta su u neformalnim razgovorima demistificirali njihovo junaštvo i značenje u zauzimanju protivničkih položaja.

Kamere će u ljeto 1992. zabilježiti prvo postrojavanje mudžahedina u Travniku. Centralna fugura je šejh Abdul Aziz zvani Riđobradi. Godinama kasnije putem Interpola tražit će ga Haški sud, a bit će uhićen u Saudijskoj Arabiji, i to zbog ubojstva 19 američkih vojnika u vojnoj bazi Dahran u ovoj zemlji lipnja 1996.

Zbog podmetanja auto-bombe u Rijeci 1995. godine tražen je Al Šerif Hasan Mahmud Sas zvani Sakr iz Jemena. U BiH se krajem rata skrivao pod imenom Abdulah Esindar. Dug je niz osoba i terorističkih djela s kojima su bili povezani, a utočište ili bazu za regrutaciju novih pripadnika njihovih pokreta pokušali su naći u BiH. Enamu Arnautu, jednom od suradnika Osame bin Ladena, koji je pod okriljem humanitranog rada boravio u BiH od početka rata, godinama kasnije bit će suđeno u SAD-u zbog terorizma.

Visoki djelatnik Al kaide iz Jemena Naser bin Ali al-Ansi, koji je preuzeo odgovornost za napad na francuski satirički nedjeljnik “Charlie Hebdo”, boravio je 1995. u Bosni i Hercegovini. Karaj Kamel bin Ali pobjegao je 1992. iz Italije prema BiH zbog optužbi za povezanost s teroristima, kao, primjera radi, i francuski državljani Lajonel Dimon i Mulud Bugelan. Oni će i nakon rata počiniti ubojstva na području Zenice.

Iz Italije je od međunarodne potjere pobjegao i Šejh Šaban, koji će postati šerijatski lider odreda “El Mudžahidin”. Novinar Nedžad Latić uradio je tijekom rata interview sa Šejh Šabanom. Nakon što je interview objavljen, prigovorili su mu iz AID-a (tajna služba tadašnje vlasti u Sarajevu). Za Šejh Šabana interesirala se kod njih CIA, a AID je odgovorio da on nije u BiH!?

Šejh Šaban, zajedno s još četvoricom pripadnika “El Mudžahidina”, bit će ubijen na punktu HVO-a kod Žepča 14. prosinca 1995., nekoliko dana prije stupanja na snagu Daytonskog mirovnog sporazuma. Slučaj je okarakteriziran greškom zbog nezaustavljanja vozila na punktu, no jedan detalj još budi pozornost. Obavještajci SIS-a su uzeli dnevnik Šejh Šabana i dostavili ga u Zagreb. U njemu je, tvrde upućeni, opisan dogovor između mudžahedina s političkim i vojnim liderima RBiH o načinu na koji će mudžahedini ostati u zemlji i nakon okončanja rata.

Alžirac Budela Hadž vjenčao se u Tešnju, a svjedok mu je bio osobno Šemsudin Mehmedović, tadašnji šef policije i koječega ostalog na tom području.

Najveći broj izdanih državljanstava realiziran je preko CJB Sarajevo i općine Centar. Ministarstvo pravde sve verificira, a kolika je bila užurbanost govori podatak da su na nekim rješenjima upisani datumi koji su bili – nedjelja!?

Žurnal.ba je u posjedu liste i podataka o dodijeljenih 740 državljanstava koja su obrađena uglavnom 28.12.1995, kako bi se omogućio ostanak što većeg broja stranih mudžahedina u BiH.

Odred “El Mudžahidin” morao je biti rasformiran. Na tome, kao i na odlasku stranih boraca insistirala je međunarodna zajednica. Predsjednik Predsjedništva RBiH Alija Izetbegović nevoljko je pristao na te zahtjeve.

Ipak, tražen je način kako da se zadrže pripadnici odreda. Uvidom u dokument ARBiH od 4.10.1995. godine, komandant 3. korpusa Sakib Mahmuljin namjerio je da ljudstvo odreda refomira u oslobodilačku brigadu tipa “A”, kojoj bi zadržao brojnu oznaku pa čak i broj VJ odreda “El Mudžahidin”.

No, međunarodna zajednica, prije svega SAD, nisu odobravali ostanak stranih dobrovoljaca. Dio pripadnika odreda “El Mudžahidin” ubrzo je napustio BiH i otišao na ratišta u Avganistanu, Iraku ili druga slična.

Slijedile su godine revizije državljanstava te deportacije ili uhićivanja onih koji su ih dobili na osnovi lažnih podataka ili u drugim zemljama bili traženi zbog terorizma ili drugih krivičnih djela. Odgovornost za ratne zločine koje su mudžahedini počinili u Bosni i Hercegovini ostavili su onima koji su formalno ili praktično imali komandnu odgovornost, od Rasima Delića u Hagu, do istrage Tužilaštva BiH protiv Sakiba Mahmuljina.

Žurnal.info