Kad bi se založio za kanonizaciju Alojzija Stepinca udario bi temelje dokidanju mržnje
PIŠE IVAN VIOLIĆ
Omogući li Porfirije da Stepinac postane svetac, novi će srpski patrijarh ući u povijest kao najpozitivniji svećenik s ovih prostora unatrag jako dugo vremena, vjerojatno još od Strossmayera. No, mnogo je važnije što bi Porfirije tim potezom mogao promijeniti povijest. Na bolje. Takve se prigode sasvim rijetko ukazuju bilo kome i bilo kad.
Ne mislimo da je Alojzije Stepinac bio osobito dobar svećenik, nadbiskup i kardinal. Između dva svjetska rata, Stepinac se ponašao kao ultrakonzervativni seoski župnik, koji nije ni pokušao razumjeti potrebe nadolazećeg vremena. Tijekom Drugog svjetskog rata, Stepinac je pokazao da ne razumije kontekste i snagu magistralnih povijesnih procesa.
Stepinac je, nesumnjivo, počinio bezbroj pogrešaka u svom odnosu prema ustaškom režimu. Afirmativni Stepinčev stav prema proglašenju NDH može se razumjeti, jer su u ono vrijeme svi Hrvati, od Josipa Broza, preko Vladka Mačeka, do Ante Pavelića, bili zakleti neprijatelji kraljevske Jugoslavije, pa je logično da je te osjećaje i političke stavove dijelio Alojzije Stepinac.
Stepinčev otpor komunističkoj diktaturi
Ovdje valja podsjetiti kako je sintagmu tamnica naroda, kojom se opisivao položaj nesrpskih nacija u kraljevskoj Jugoslaviji, izmislio Josip Broz Tito, a ne Ante Pavelić. Tamnica naroda još je 1937. godine ušla u arsenal komunističkog agitpropa u borbi protiv velikosrpske Jugoslavije.
Stepinčevo držanje poslije 10. travnja 1941. znatno je suspektnije i prepuno pogrešnih procjena. Ali, uistinu se ne može tvrditi da je Alojzije Stepinac na bilo koji način sudjelovao u bilo kojem ratnom zločinu.
S druge strane, može se tvrditi da je Alojzije Stepinac spasio određen broj ljudi nehrvatske nacionalnosti i nekatoličke vjere. No, Stepinčeva najveća, seminalna, povijesna zasluga, u očima Katoličke Crkve hrvatskog jezika, jest njegov odlučan, samopožrtvovan, doista hrabar otpor komunističkoj diktaturi. Tito je želio da Stepinac proglasi samostalnu hrvatsku Katoličku Crkvu.
Srbi ga prikazuju kao ideologa ustaškog pogroma
Stepinac je to odbio, pa je idućih petnaestak godina života, do smrti, proveo u zatvoru ili u internaciji u Krašiću. Stepinac je postao međunarodni simbol otpora komunizmu, o čemu svjedoče brojne zapadne novine iz pedesetih godina prošlog stoljeća.
Stepinac je, utoliko, postao simbol hrabrosti i vjere, na kojem je utemeljena sadašnja Katolička Crkva hrvatskog jezika, koja jest bila brutalno progonjena u vrijeme komunizma. Jasno je da buduća, moderna Katolička Crkva hrvatskog jezika mora nadići Stepinčev identitet, kako bi mogla komunicirati s novim vremenima, no ona, zasad, za to nije spremna i vjerojatno neće biti još desetljeće ili dva.
Velikosrpska propaganda često je Alojzija Stepinca prikazivala kao ideologa ustaškog pogroma nad Srbima, što, naprosto, faktografski, nije točno, ali se unatrag šezdesetak i više godina urezalo u kolektivnu svijest velikog dijela srpskog naroda.
Potencijalno ključna uloga Porfirija
Porfirije, novi patrijarh Srpske pravoslavne crkve, donedavni zagrebačko-ljubljanski pravoslavni nadbiskup, o tome svakako mora voditi računa. I mora biti jako pažljiv.
No, ako je itko kadar promijeniti paradigme iz Drugog svjetskog rata, koje su se u svim svojim strahotama ponovile tijekom ratova u Hrvatskoj i Bosni između 1991. i 1995., onda je to patrijarh Porfirije.
Porfirije, pravim imenom Prvoslav Perić, čovjek je krajnje neobične biografije. Riječ je o uvjerenom rokeru, koji je obožavao Joy Division, avangardni band iz Manchestera s početka osamdesetih godina. Riječ je o čovjeku iznimnih znanja, tolerancije i širokih pogleda.
Patrijarh koji nije nacionalist
Riječ je o vjerojatno prvom patrijarhu Srpske pravoslavne crkve poslije Drugog svjetskog rata, koji sasvim sigurno nije nacionalist, i koji posve iskreno želi pomoći uspostavljanju dugoročnog, trajnog, srpsko hrvatskog povjerenja.
Porfirije ima samo 60 godina, puno znanja o Hrvatskoj i veoma široko polje djelovanja u Srbiji, koja će prije ili kasnije morati odustati od referendumsko-miloševićevsko-vučićevske ekspanzivne politike prema susjedima. Porfirije je toga itekako svjestan.
U budućnosti, kad će se Srbija početi rješavati stogodišnje ekspanzionističke politike kao glavnog sredstva rješavanja svog nacionalnog pitanja, Hrvati i Srbi morat će se pomiriti. Nažalost, svi znamo da među Hrvatima i Srbima vlada golemo nepovjerenje, koje i danas katkad prelazi u više ili manje grozne ispade mržnje s naznakama nasilja.
Šansa za pomirenje Hrvata i Srba
Hrvatsko srpskim odnosima potreban je radikalan, upravo kopernikanski obrat, a Patrijarh Porfirije ima golemu povijesnu šansu da pokrene taj obrat. Vatikan ne želi proglasiti Alojzija Stepinca svetim, dok se s tim ne složi Srpska pravoslavna crkva. Kad bi se Porfirije založio da se Stepinca proglasi svetim, ili, kad bi se SPC prestala suprotstavljati proglašenju Stepinca svecem, Porfirije bi učinio najvažniji mogući povijesni potez u procesu pomirenja Hrvata i Srba.
A bez iskrenog i duboko utemeljenog početka tog procesa, prostori bivše Jugoslavije zapravo nemaju nikakvu civiliziranu budućnost.
Omogući li Porfirije da Stepinac postane svetac, novi će srpski patrijarh ući u povijest kao najpozitivniji svećenik s ovih prostora unatrag jako dugo vremena, vjerojatno još od Strossmayera. No, mnogo je važnije što bi Porfirije tim potezom mogao promijeniti povijest. Na bolje. Takve se prigode sasvim rijetko ukazuju bilo kome i bilo kad.
wpDiscuz
