Ne, ovo nije politička objava. Lopova, prevaranata i kriminalaca ima i u obrazovanom svijetu i manje obrazovanim slojevima društva, ima ih u finim bijelim rukavicama i prljavim motikama.
Govore savršenim književnim njemačkim jezikom ili lokalnim dijalektom kojeg jedva razumijemo jer niti ne znaju književni jezik. Ne, ovo nema veze s Pernarom.
Stribor Marković l Facebook
Za neke ljude je kasno, za neke ljude nikada nije bilo puno nade. Neki samo pristojno šute ono što on sam misli.
Ovo je priča o teti Roziki. Da, puno sam je puta spominjao, to je ona žena koja me naučila kako treba blago posoliti jabuke kako bi bile slađe.
Odrastao sam s njom. Moji su se roditelji, srećom, razveli, najmudrija odluka, gledao sam propast djece čiji su roditelji živjeli u savršeno uglađenoj mržnji. Imao sam četiri godine kada sam sasvim mirno, sjećam se tog trena, rekao, „o, konačno“.
Kako bi mami bilo lakše, seka i ja smo provodili pet dana u radnom tjednu kod tete Rozike i njene kćeri, tete Vave. Ona sama je odgojila i moju mamu. Teta Rozika je bila, naime, sestra moje bake koja je bila ubijena kada je moja mama bila jedva godinu stara, iste godine kada je ubijen i moj djed. Dvije je generacije nas teta Rozika odgojila.
Sve je to manje bitno. Bitno je bilo to što je ona, kada sam krenuo u prvi razred osnovne škole, bila stara sedamdeset i osam godina. 78, ako je nekom lakše vidjeti brojke, ako ne razumije. Od tog doba poživjela je još devet godina. Što znače te godine i mjeseci?
Nije nas puno mazila, ali je brižno zalijepila maramicama rubove stola da se ne lupim u glavu u tom kritičnom periodu odrastanja kada čelo točno bude veličine stola. Naučila me raditi dizano tijesto. Mislite da je to lako? Naučila me strpljivosti.
Nikad ne stavi bjelanjak, to radi sirotinja da popuni tijesto, samo žumanjke, finije je. I putra, a ne ulja. I treba peć, da se germa dobro digne. I mlatiti treba. Teta Rozika je preživjela moždani udar, oduzelo joj je desnu stranu na neko vrijeme pa je sve naučila lijevom rukom. Stotinu krafni.
Nije se radilo dizalo samo deset krafni. Deset orehnjača. Dijelili su se kolači Katzlerovih jer su oni bili bogati a bogatstvo se u finim obiteljima nije dokazivalo dobro obučenom, mutavom, anomičnom djecom u arhitektonskim užasima kuća na Pantovčaku i novim crnim automobilom. Bogatstvo se dijelilo ljubavlju skrivenom u kolačima. Naučila me, dakle dizanom tijestu, ali i nečem drugom što se vuklo i lijepilo kroz to dizano tijesto, to nešto drugo se nije moglo odlijepiti kao niti prsti.
Sjedila bi teta Adela, frizerka, i radila „trajnu“ i teti Vavi i teti Roziki. Ja bih bio ispod stola i uživao u mirisima kemikalija. Mislite li da bih bio tu gdje jesam da nije bilo mirisa kemikalija jedne dobre trajne i metalnih viklera? Teta Adela je bila najbolje prijateljica naše pokojne bake Cece. Ja bih slušao, rekla bi teta Rozika, „nećemo to pred malim.“
Naučio sam kako je doista neke stvari bolje ne znati, pustiti da umro zajedno s prošlosti. Ipak, teta Rozika i teta Vava bi bile katkad darežljive, otvorile bi škrinjice sjećanja. Dok sam učio raditi cvečnknedle iliti knedle sa šljivama. Naučila me teta Rozika koja je tajna da ne budu tvrde kao kamen, koji bi krumpir najbolji. Govorile bi obje meni znatiželjnom gdje su skriveni grobovi ljudi koje su ubijali, rekle su, ne da trubiš o tome već da zapališ svijeću jednom kada će se smjeti, da se to ne zaboravi, da patnja nađe smisao.
Otkrili su se grobovi ali one nisu bile zadovoljne paradom. Oni moraju počivati, rekle su. Inače će se mrtvi ljutiti.
Mijesili bi dizano tijesto, podsjeti me teta Rozika kako je u zgradi do nas bio dom za starije. Kada su pored kuće vodili ljude čije su ruke i noge bile zavezane bodljikavom žicom, jedna je baka bacila kruha s prozora. Ubili su je metkom u čelo. Ne znam zašto, ali kao mali nisam takve priče doživljavao s traumom. Iza teta Rozike i Teta Vave bila je mudrost, radili bi dizano tijesto i sjećali se kako se dobrota isplati, samo trebaš u današnjem svijetu biti oprezan. Naučila me teta Rozika kuhati čušpajze. Rekla je, samo nekadašnja sirotinja koja je gladna bila u mladosti, a sada zaradila novaca, da samo takvi jedu meso svaki dan.
Kuhale su se mahune, bob, poriluk. Naučio sam osnove nutricionizma sa prvim svojim kuhanim čušpajzom ali sam dobio lekciju skromnosti, u današnje potrošačko vrijeme sve me je strah spomenuti tu riječ, napast će me kako ugrožavam planetarno svjetsko tržište. Tržište puno bezvrijednosti.
Naučila me pohati. Nije lako pohati. Piletina ima svoja pravila, vratina svoja, a patlidžani svoja. Dok sam pohao naučio sam kako su ljudi različiti i kako nikome ne možeš pristupiti na jednak način. Pohajući s teta Rozikom naučio sam osnovno pravilo medicine, nikada ga nisam zaboravio čak i uz dobro razrađene algoritme. Pohao sam svoje prve batake, imao sam jedanaest godina, brašno, jaja, brašno. Najbolje je „grifig“ brašno, zapamti ako ćeš to ikada trebati u životu.
Vukao sam nespretno batak iz brašna, rekla je teta Rozika, tako su ti vukli židovsko blago iz kuća, među njima njena prijateljica. „Rekla sam joj, ne radi to, oteto je prokleto.“ „Smijala mi se“, rekla mi je teta Rozika, četiri godine kasnije ubili su je a neki drugi su opet odvukli to blago na kolima, selilo se to blago kao ukleti Holandez. Zato je bolje šetati patlidžane, brašno, jaja, brašno. I na tome treba biti zahvalan a ne na skupom židovskom namještaju.
Kažu ljudi kako ćeš nas ova pandemija naučiti jako puno. Možda. U ovoj pandemiji gdje je smrtnost veća među starijima možda nas ošamari stvarnost i pita: kako se odnosiš prema starijima? Živimo u botox i filer dobu, petoj ljudskoj revoluciji.
Nemam ništa protiv toga. Svijet se mijenja. Samo se pitam, koji su mi stvarni motivi te pete ljudske revolucije. Gdje smo stavili naše starije? Nisu svi stariju mudri kao teta Rozika i teta Vava, ima onih koji nisu prerasli svoju šesnaestu, ima onih koji su ostali u jednakim oholostima i mržnjama mladosti, onih koji nisu otvorili svoj duh. Ali i od njih možemo naučiti, sjetite se kako nikada ne pohamo patlidžane i batake na isti način.
Uostalom, nisam ja da tu objašnjavam umjetnost koju zovemo starost, to je kao da vam objašnjavam što je Kandinsky htio reći svojim slikama.
Teta Rozika je oboljela od Alzheimera.
Godinama smo se brinuli o njoj, miješala je prošlost i sadašnjost. Katkad bi rekla, „Bože odnesi me.“ Umjesto da odem na more ostao sam to ljeto pred rat da pomognem teti Vavi kada je teta Rozika zalegla u krevet. Bilo bi i zabavno ponekad kada bi u dva ujutro Rozika zvala Vavu i pitala da li je napisala zadaću iz vjeronauka.
Vava bi rekla, jesam, mama. Nismo niti shvatili da je slomila kuk. Sa šesnaest godina vidio sam kako slomljeni kuk izgleda. U cijeloj toj teškoj priči naučila me nečem bitnijem, taj se izraz zove bezuvjetna ljubav. Sve što sam u životu skupio, sva znanja iz različitih područja bila bi ništa da nije postojala ona velika arhitektura sjećanja i muddrosti koju sam naučio od Rozike i Vave.
Svi ste vjerojatno zamijetili kako u svemu što pišem postoji uvijek izraz duboke sjete. Nije ona samo moja. To je sjeta teta Rozike kada pomisli koliko bi svijet bio ljepši kada bi mudrost starijih podučila oholost sadašnjosti.
Milijuni su poruka pandemije, istraživat ćete iz kao i slike Kandinskya na svoj način, nema tu ljutnje kako ćete ih shvatiti. Može nas naučiti dragocjenosti starijih, ako smo velike sreće to će biti svatko od nas. Što od mudrosti sada gradimo da prenesemo svijetu kada budemo stariji? Da, svaka je minuta, svaki sat, svaki dan, svaki mjesec, a ako bude sreće i koja godina, dragocjena sa starijima.
Ako vas živcira da ste zatvoreni i bez društva, vrijeme je da vidite koliko ste veliku unutrašnju arhitekturu duha skupili od tih starijih. Naučili na njihovim greškama. Prešli njihove granice. Zacijelili njihove mržnje. Naučili njihovu ljubav.
wpDiscuz