U ovim vremenima kad se riječi poput „suverenost”, „sloboda” i „pravo na obranu” koriste kao oružje u politije u politi\u010kom diskursu, važno je zapitati se što te riječi doista znače, i tko ih ima pravo koristiti. Ukrajina je, jasno nam se govori, suverena zemlja. Ona ima pravo na samoobranu, pravo da traži pomoć, pravo da bude dio šireg europskog i zapadnog kruga koji će joj omogućiti neovisnost i sigurnost. I s tim se, bez sumnje, mnogi slažu. No, postavlja se pitanje: ako je Ukrajina suverena, kako to da se europske zemlje i Sjedinjene Države ponašaju kao da same to pravo nemaju?
Pogledajmo širu sliku. Europska unija vrlo glasno brani pravo Ukrajine da odluči svoju sudbinu, da odabere svoje saveznike i da koristi oružje kako želi. Ali što kada zemlje članice EU odluče kako će poduprijeti Ukrajinu? Što kada, recimo, Mađarska ili neka druga zemlja želi donirati oružje Ukrajini s određenim ograničenjima? Odmah se suočava s osudama iz Bruxellesa, prijetnjama sankcijama i napadima na političkoj razini. Gdje je tu pravo na suverenost? Ako EU istinski vjeruje u suverenost, zar onda ne bi trebala poštivati i suvereno pravo svojih članica da same donose odluke o svojoj vanjskoj politici?
Isto se odnosi na Sjedinjene Države. Ova velika nacija, koja ne prestaje naglašavati koliko je važno podržati Ukrajinu, sada diktira uvjete pod kojima ta pomoć može biti korištena. Ukrajina može primiti oružje, ali ne može ih koristiti na način koji bi se mogao smatrati provokacijom za Rusiju. Zvuči kao potpuna suprotnost suverenosti, zar ne? Ako Ukrajina zaista ima pravo braniti se, zašto bi joj itko trebao ograničavati kako će to činiti? Gdje su nestale granice između slobode izbora i kontrole nad odlukama druge zemlje?
Još je zanimljiviji primjer Mađarske, zemlje često kritizirane zbog svog odmicanja od mainstream europskog stava prema Ukrajini. Kada Mađarska izraži svoje mišljenje i odbije sudjelovati u načinima koje Bruxelles smatra prikladnima, automatski se etiketira kao problematična članica. Ako Ukrajina može birati svoje saveznike i oblikovati vlastitu vanjsku politiku, zašto onda Mađarska ne bi mogla? Zašto pravo na suverenost ne vrijedi jednako za sve, posebno za članice unije koja se hvali svojom predanošću slobodi i jednakosti?
Istina je da je u ovom trenutku ideja suverenosti unutar Europske unije i NATO-a više nalik mitologiji nego realnosti. Zamišljamo EU kao zajednicu suverenih nacija, ali svaka zemlja koja se odvaži djelovati suprotno od glavnog toka suočava se s posljedicama – političkim, ekonomskim, pa čak i medijskim pritiscima. Gdje je tu sloboda da se odluči što je najbolje za vlastitu zemlju?
Ako želimo biti iskreni prema samima sebi, moramo priznati da suverenost nije univerzalno pravo, već privilegija koja se selektivno daje onima koji se povinuju interesima moćnijih aktera. Ukrajina, barem deklarativno, ima to pravo. Ali zemlje koje ju podržavaju moraju paziti na svaku svoju odluku, svaku izjavu, svaku pošiljku oružja, kao da se bore za vlastiti suverenitet unutar strukture koja ga sve više ograničava.
Na kraju – Gdje završava pravo Ukrajine na suverenost, a počinje pravo drugih nacija da zadrže vlastiti suverenitet? I kako možemo vjerovati u budućnost Europe kao zajednice slobodnih i suverenih naroda, ako ni sami ne poštujemo prava vlastitih članica da budu slobodne u donošenju svojih odluka? Možda Ukrajina jest suverena, ali pitanje je – žive li EU zemlje i Sjedinjene Države do istog standarda slobode za koji se toliko gorljivo zalažu?
IUrkov l poskok.info
wpDiscuz
