“Bilježit ću ova ratna događanja da sutrašnji ‘pobjednici’ ne bi pisali povijest po svojoj volji. Pisat ću što sam vidio, čuo od drugih, preko radija, TV ili iz novina. Svoje doživljaje pisat ću objektivno, dok za one koje sam primio od drugih ne jamčim vjerodostojnost nego samo prenosim što sam čuo. Unaprijed se ispričavam onima koji će se osjećati povrijeđenima ovim pisanjem. Cilj mi je istinito prikazivanje, a ne vrijeđanje. Ovo moje zapisivanje samo je dio istine ovog vremena koju jedan obični čovjek može dosegnuti”
Knjiga Mostarski dnevnik 1991–1996 Radoslava Zovke u izdanju Ordinarijata biskupa Ratka Perića proteklih dana izazvala je veliku pozornost jer je Centar za mir i multietničku saradnju iz Mostara utvrdio da je bila važan dokaz na suđenju čelnicima tzv. Herceg-Bosne u Hagu. Knjiga je, kao lični dnevnički zapis, zanimljiva zbog toga što je riječ o pogledu na ratna dešavanja “sa zapadne strane Mostara”. Don Zovko je zapisivao ratne događaje onako kako ih je vidio, čuo od drugih ili o njima doznao iz medija.
“Bilježit ću ova ratna događanja da sutrašnji ‘pobjednici’ ne bi pisali povijest po svojoj volji. Pisat ću što sam vidio, čuo od drugih, preko radija, TV ili iz novina. Svoje doživljaje pisat ću objektivno, dok za one koje sam primio od drugih ne jamčim vjerodostojnost nego samo prenosim što sam čuo. Unaprijed se ispričavam onima koji će se osjećati povrijeđenima ovim pisanjem. Cilj mi je istinito prikazivanje, a ne vrijeđanje. Ovo moje zapisivanje samo je dio istine ovog vremena koju jedan obični čovjek može dosegnuti”, napisao je don Zovko u uvodu. Ovdje ćemo, bez autorskih komentara, hronološki prenijeti najzanimljivije zapise iz 1992, 1993. i 1994. godine, iz vremena sukoba Hrvatskog vijeća obrane i Armije RBiH u Mostaru.
9.8.1992.
Na putu prema Kruševu, na policijskom punktu, došlo je do međusobne pucnjave policije HVO i HOS-a. Poginulo je 9 vojnika HOS-a sa zapovjednikom Kraljevićem (Blaž, op. a.) i 2 HVO policajca. Još je ovo neispitan slučaj, što je zapravo bilo. Ali, u svakom slučaju, žalosno je da se međusobno ovako ubijamo.
11.8.1992.
Silazim u Mostar, na raskrsnici Lištica – Čitluk skupa HOS i HVO policija. Kažu da je od danas tako i na drugim punktovima. Došlo je do pomirenja HVO i HOS-a.
12.8.1992.
Muslimani se ograđuju od nekog velikomuslimanskog letka koji kruži od ruke do ruke po Mostaru. U tom letku traži se muslimanska BiH, a da su joj isti neprijatelji i Srbi i Hrvati. Neka je gužva izbila između TO i HVO u Aleksin Hanu. Poginula su 2 TO vojnika, oni optužuju HVO da ih je ubio. Prema vijestima, nejasno je šta je bilo. U stolačkom HOS-u čujem da se nalaze samo dva Hrvata, ostalo su sve muslimani.
22.10.1992.
Vojna policija HVO drži cijeli grad Mostar pod kontrolom i ujedno je zabranila rad Ratnog radija Mostar jer nemaju dozvole za rad.
13.2.1993.
Danas su se više puta čule detonacije s istočne strane Neretve. U Busovači ponovo sukobi s muslimanima. Muslimanski radio Mostar (ratni radio) često kritizira HZ Herceg-Bosnu što uvodi svoj grb i svoje zakone, a ne grb i zakone BiH.
24.3.1993.
Cijelu noć i jutros odjekuju Mostarom bajramski pucnji. I četnici su u 7.50 uputili svoju čestitku s nekoliko granata. Četnici su tukli po B. Polju i oko Stoca. Jučer je došlo do gužve između Armije BiH i HVO u Konjicu i Jablanici. Ima mrtvih.
25.3.1993.
U Tuzli od HVO traže pomoć, a u Konjicu nas napadaju. Povod sukobu u Konjicu kažu da su muslimani bacili bombu na hrvatske djevojke i tri ih ranili. Policija u Konjicu nije ništa poduzela da se krivci kazne. Onda je HVO uzeo to u svoje ruke i tada su muslimani digli glave.
10.5.1993.
Prema kazivanju, borbe su jučer vođene i u Drežnici za odstranjivanje muslimanskih ekstremista. Noć je u Mostaru protekla mirno, a danas se opet puca s nešto manjim intenzitetom. U 14 sati broj poginulih se popeo na 9, a ranjenih 30. Saznajemo da su jučer muslimani iz zgrade gdje je privremeno smješten Ordinarijat odveli don Ivana Vukšića u zarobljeništvo i zapalili tu zgradu, negdašnju sveučilišnu knjižnicu.
Naši su mislili očistiti Mostar od ekstremista za jedan dan, a praktično još ništa nije očišćeno nego su muslimani došli do Rondoa i čvrsto drže Vranicu kao da su se oni pripremali za čišćenje Hrvata.
10.5.1993.
Oko 10 sati minirana je džamija na Balinovcu.
11.5.1993.
Uz pomoć UNPROFOR-a, muslimani su pustili don Ivana Vukšića. Don Ivan nije bio maltretiran u zatočeništvu.
19.5.1993.
Naši su danas pustili sve muslimanske zatvorenike civile na heliodromu. Tuđman je danas posjetio: Š. Brijeg, Ljubuški, Grude, Posušje, Tomislavgrad i Livno.
Velika je navala naroda na Caritas, osobito muslimana koji su došli iz zatvora. Naši nam vojnici prijete ako im budemo davali. M. Mišić nas je kaznio tako što je samovoljno dokinuo stražarenje kod katedrale.
29.5.1993.
Izgleda da nitko ne zna što bi s BiH. Opći je osjećaj da bi najbolje bilo podijeliti je na tri dijela pa nek svatko sa svojim dijelom radi šta hoće. Ovaj raspad BiH ne odgovara samo muslimanima jer im onda propada ideja o stvaranju muslimanske države u BiH, Balkanu i u Europi.
22.6.1993.
Jučer su Boban i Karadžič imali neke dogovore u H. Novom u svezi BiH.
30.6.1993.
Jutros se pronose glasine da su muslimani iz HVO-a prešli na muslimansku stranu i okupirali B. Polje i vojarnu “Tihomir Mišić”. Pucaju naši topovi, a ima nešto i pješadijske pucnjave. Oko podne kažu da su muslimanski diverzanti zauzeli Raštane i branu Salakovac. U B. Polju pale hrvatske kuće. U Mostaru među našim narodom vlada panika, a dim se diže s linije razgraničenja.
12.7.1993.
Na putu od Čapljine do Domanovića sreo sam kolone muslimanki koje idu u posjet muškim zatvorenicima u Čapljini, a ponedjeljak im je dan posjete. Oni su zatvoreni, ne radi progona, nego radi preventive da spriječe pridruživanje pobunjenim muslimanima i njihov prodor prema moru.
13.7.1993.
Dok smo don Pero Marić i ja govorili jutarnju misu u domanovićkoj crkvi, naš je tenk tukao s ceste prema Hasića Glavici, a oni su ga gađali odozgor zoljom. Na Gubavici su se također vodile borbe s muslimanima. Tu je poginulo 11 HVO vojnika i oko 80 muslimana. Naši su ponovo ovladali Gubavicom, Dolovima i Bunom. Olako naši shvaćaju borbu s muslimanima pa gubimo bespotrebno ljude. Vraćeni su svi međinski muslimani s heliodroma svojim kućama.
19.7.1993.
Da je muslimanska akcija u Dubravama uspjela 13.7., ništa hrvatsko u Dubravama ne bi ostalo, zato je i razumljiva reakcija Hrvata. Pale muslimanske kuće, zapalili su džamiju u Aladinićima i Rečici. Zar nije bilo pametnije kuće dati Hrvatima prognanim iz Bosne?
U Bugojnu je buknuo sukob između HVO i muslimanske vojske. Scenarij je isti kao u Mostaru. Muslimani napustili HVO sa naoružanjem i prešli u Armiju BiH koja zatvara i progoni Hrvate.
26.7.1993.
Kao što se i očekivalo, palo je Bugojno u muslimanske ruke. Nešto naroda ostalo je u Bugojnu, a veliki dio povukao se na slobodni teritorij H-B.
24.8.1993.
U Mostaru, u 5.50, počela je žestoka paljba, osobito iz velikih minobacača. Oko 6.30 nešto se jako dimilo iz pravca sjevernog logora. Dim se širio cijelim gradom, osjećao se čudan miris gorevine. Borbe su trajale cijeli dan uz povremene prekide. Nisko nad gradom nadlijetali su NATO avioni, kažu da su zaprijetili našima da, ako nastave borbe, da će ih tući iz zraka. Uz svu tu borbu UNPROFOR hoće s konvojem hrane na muslimansku stranu Mostara. Prema vijestima u 17 sati naši su osvojili dio Raštana i HE Mostar. Ima mrtvih na obje strane.
HDZ BiH donio je proglas: svim Hrvatima u Vladi BiH prestaje mandat. Mobilizacija koju je najavilo muslimansko predsjedništvo BiH nezakonita je i ne obavezuje Hrvate u BiH. HZ H-B nosit će naziv Republika Herceg-Bosna, podržava se rukovodstvo H-B i HVO kao zakonita tijela i oni su predstavnici hrvatskog naroda.
28.8.1993.
U Grudama je svečano proglašena Hrvatska Republika Herceg-Bosna. Ustanovljen je i Sabor. Ovu državu prvi je pozdravio generalni vikar naših biskupija don Luka Pavlović. Hrvatska Republika H-B prihvaća ponude iz Ženeve uz ispravke zemljovida. Predsjednik HR H-B je M. Boban, a predsjednik Sabora Perica Jukić.
Možda će kasnija pokoljenja prigovarati kako smo mogli pristati na takvu kartu? Nitko od Hrvata nije pristao zato što hoće, nego zato što mora, što smo nejači. Imamo gruntovno 36% u BiH, ali 17% Hrvata u BiH nije to u mogućnosti obraniti.
7.9.1993.
Biskupi Vrhbosanske metropolije uputili su pismo kleru i narodu kako se ponašati u ratu. Osobito su naglasili da se nikoga olako ne prepušta krštenju, bez slobodnog pristanka i ozbiljne priprave barem 9 mjeseci. Mogu se krštavati samo oni koji su od katoličkih roditelja, ili im je jedan roditelj katolik, ili su u braku sa katoličkom stranom pa da se krštenjem izađe u susret katoličkoj strani. Svi oni koji nisu u takvoj situaciji mogu ići na pripravu, ali ne mogu biti kršteni bez dozvole biskupa, ili dok se rat ne završi. Velika je navala na krštenje nekrštenih Hrvata, onih iz mješovitih brakova, nešto je manja Srba i muslimana. Teško je uvijek rasuditi koja je namjera krštenja. Je li doista uvjerenje, hrana, putovnica ili spašavanje glave? Jer tko se prijavio na pripravu za krštenje već ga politika tretira gotovo kao Hrvata. Čini mi se da će među onima koji su se danas na brzinu krstili biti sutra onih koji će se dati i osunetiti ako im ustreba.
8.9.1993.
Iz logora na heliodromu, u znak dobre volje, naši su pustili oko 2.000 muslimanskih zatvorenika.
23.9.1993.
Iz Dretelja je pušteno 500 muslimanskih zarobljenika, ali su im hrvatske izbjeglice iz Bosne, uglavnom žene, zapriječile odlazak dok se njihovi muževi ne puste iz muslimanskih zatvora.
24.9.1993.
Radio HR H-B javio je o pokolju civila u Grabovici. Prema kazivanju svjedoka, javlja radio, muslimani su prije nekoliko dana u Grabovici ubili 28 osoba hrvatske narodnosti. Bože, je li istina? Baš jutros sam imao misu za njihovo izbavljenje, a sad radio kaže da su pobijeni.
Muslimanski zatvorenici iz Dretelja premješteni su u hotele na Korčuli. Rodbina hrvatskih zatvorenika uputila je zbog toga protest hrvatskoj vladi jer Hrvati ne mogu znati za svoje zatvorenike na lijevoj obali Neretve, a oni muslimanske izbjeglice smještaju u hotele.
30.9.1993.
Susreo sam se s Franom Raićem, koji je u nedjelju navečer sa još osam naših izbjegao iz G. Drežnice. Pohvalno se izražava o muslimanima koji su im pomagali u G. Drežnici i [govorio] o mukama koje su pretrpili od muslimana uglavnom stranaca u D. Drežnici. Posebno su opaki bili Zukini ljudi.
12.10.1993.
U Mostaru na liniji vrše se razmjene zatvorenika na crno, tj. bez znanja starješina mijenjaju ih za novac, za hranu i tome slično.
19.10.1993.
Hrvati su pustili muslimane iz gabelskog zatvora, njih 530, a muslimani su pustili iz Konjica kasno večeras 315 Hrvata.
9.11.1993.
Srušen je Stari most u Mostaru, izravnim pogocima naših granata.
12.11. 1993.
Praljak je podnio ostavku na vojno zapovjedništvo u HVO-u, a umjesto njega došao je Ante Roso. Znači li ova promjena da Hrvatska uzima u svoje ruke H-B?
17.12.1993.
Na heliodromu raspušten je hrvatski zatvor iz kojeg je pušteno preko 270 zatvorenika muslimana.
2.3.1994.
Sinoć su u Washingtonu ministri inozemnih poslova Hrvatske M. Granić, bosanske vlade H. Silajdžić i predsjednik predsjedničkog vijeća H-B K. Zubak potpisali preliminarni sporazum o Federaciji Hrvata i muslimana u BiH.
Narod reagira dvostruko. Jedni kažu neka je mir, a političari neka se dogovore o svemu. Drugi kažu: ako nemamo svoj teritorij na kome smo svoji na svome, zašto smo se onda borili i ginuli? Mi nismo za mir po svaku cijenu, nego za mir zasnovan na pravdi koji će garantirati budućnost i hrvatskom narodu na njegovim prostorima.
7.3.1994.
Kako je dogovoreno u Washingtonu, danas su hrvati i muslimani počeli odvlačiti teška oruđa na 20 kilometara od crte razdvajanja i stavljaju ih pod nadzor UNPROFOR-a. Kažu da Muslimani i Hrvati jedni drugima pale kuće na okupiranim područjima da se ne bi prognanici vratili.
10.3.1994.
Gotovo je nevjerovatno mirno u Mostaru. Kažu: neke muslimanke iz Blagaja pokušale su se vratiti u Dubrave svojim kućama, misleći rat je prošao. Naravno, vraćene su. I muslimanima i Hrvatima je rat na vrh glave. Drago nam je da je mir, ali nijedna strana nije zadovoljna ovakvim mirom koji nije zasnovan na nekom pravednom rješenju, nego je jednostavno nametnut od velikih sila.
30.3.1994.
U Sarajevu na ustavotvornoj skupštini BiH proglašen je jednoglasno Ustav Federacije BiH. Proglašenje predsjednika republike i vlade odgođeno je za mjesec dana. Na bini, uz ljiljane i muslimansku zastavu vidjela se i hrvatska zastava. Od noćas muslimani su sebe proglasili Bošnjacima i tako će se službeno zvati kao narod.
7.4.1994.
U Mostaru kod HIT-a u UNPROFOR-ovom šatoru otvoreni su kontakt susreti građana iz istočnog i zapadnog dijela grada. Dnevno se pušta po 50 osoba, a susret traje dva sata.
19.5.1994.
U Međugorju muslimanska i hrvatska strana dogovorili su se da od 23.5. u Mostaru svaki dan s jedne na drugu stranu može prijeći 100 osoba i vratiti se isti dan. Iz Drežnice to je omogućeno za 30 osoba. Najavljena isporuka 2 mrtvaca iz Grabovice koje su muslimani lani masakrirali.
20.5.1994.
Na Makljenu u autu pronađena ubijena dva HVO vojnika. U Mostaru ponekad se čuje pucnjava, razračunavanja među našima. Čak se autima tjeraju po ulicama i pucaju jedni u druge. Mnoga zla se događaju, ubojstva, pljačke, krađe, otimačine, šverc i tome slično.