Kako sam već ranije pisao, imena ulica, trgova ili spomenika obično koristimo za orijentaciju u urbanom prostoru. U Sarajevu se obično nalazimo ispred Katedrale, kod Tete razapete, kod Vječne vatre, u Zagrebu i Beogradu kod konja (odnedavno, i Sarajevo svog konja za utrku ima), u Ljubljani na Prešercu i sl. Ova imenovanja su prvenstveno administrativni potez sa ciljem identifikacije prostora i radi lakše prostorne orijentacije, ali ona, kao i sve drugo, nisu oslobođena od (dominantne, preovladavajuće) ideologije. Kako u knjizi Ulice moga grada ističe Dunja Rihtman-Auguštin, imenovanja uvijek zavise od političkih ideologija i političke moći. Time se u gradski tekst upisuje historija, geografija, mitologija, gradeći tako identitet stanovnika i posjetilaca. Ovaj proces se u modernoj historiji odlikuje sa manje lokalizama u imenima, i sa sve većim prisustvom nacionalne – službene ideologije.

Kada je 2020. godine Beograd najavio preimenovanje naziva ulica u Beogradu imenovanih po toponimima i sredinama iz SFRJ – između ostalog i Sarajevske ulice – izjavio sam da se tim postupkom Beograd – uslovno rečeno – vraća kući, da se potvrđuje izjava Radomira Konstantinovića da je nacionalizam primarno mentalno stanje u Srbiji i da je Beograd – opet – polomio zube na fašizmu (nije polomio zube fašizmu, već svoje zube).

Naravno, da Srbija nikad ne propusti priliku da propusti priliku, potvrđeno je i 2021. godine, kada je MUP Srbije zabranio aktivistkinjama i aktivistima Inicijative mladih za ljudska prava (YIHR) da prekreče mural ratnog zločinca Ratka Mladića koji se nalazio u beogradskom naselju Vračar.

Najnoviji primjer nam dolazi iz Sarajeva. Na sjednici Općinskog vijeća Stari Grad Sarajevo održanoj prije nekoliko dana, razmatrano je imenovanje mosta u blizini gradske Vijećnice. Između otužnog izbora između Muhameda Filipovića i Mustafe Mujezinovića, vijećnice i vijećnici ove lokalne zajednice odlučili su se za ovog drugog. Šta reći na ovo? Sigurno ne da je bruka – kao što to želi prikazati jedno medijsko žutilo – to što nije prihvaćena inicijativa da se most nazove po “velikanu” Muhamedu Filipoviću, već što je stanje toliko grozno da se izbor sveo na ova dva imena.

U više navrata, lik i djelo Muhameda Filipovića možda je ponajbolje dekonstruisao Tarik Haverić, ali podsjetimo se ukratko ko je bio Mustafa Mujezinović.

Vjerovatno naizgledniji razlog zašto se most u ovoj općini imenuje po njemu jeste taj da je od 1994. godine do 1995. godine bio predsjednik Općine Stari Grad Sarajevo, a od 1995. do 1996. godine načelnik ove lokalne zajednice. Nakon toga je bio premijer Kantona Sarajevo, guverner KS, ambasador BiH. Nama je ovdje interesantan njegov premijerski mandat koji je trajao od juna 2009. do marta 2011. godine.

Kao i Nedžad Branković, njegov kolega iz Stranke demokratske akcije (SDA) od koga je i naslijedio funkciju premijera FBiH, Mustafa Mujezinović bahato se ponašao prema javnosti. U vrijeme velikih poplava u Goraždu 2010. godine, Mujezinović je bio jedini političar koji nije obišao stanovnike tog dijela Bosne i Hercegovine. Dok je tadašnji visoki predstavnik Valentin Inzko obilazio poplavljena područja u Višegradu, Novom Goraždu i Goraždu, Mujezinović je poručio: “Šta sad da radimo? Da nosamo vreće? Pa nemojte tako. Neću ja valjda zaustavljati vodu ni nosati vreće”.

Mandatni period Vlade Federacije BiH pod vodstvom Branković-Mujezinović (mart 2007 – mart 2011. godina) obilježili su brojni protesti, nezaposlenost je iznosila 43% radno sposobnog stanovništva, sa dugom od preko 90 miliona eura prema Penzionom fondu, sedam miliona eura prema nezaposlenim demobilisanim borcima i sa 1,2 milijarde eura kredita uzetih od MMF-a.

Kao da bahato ponašanje i katastrofalna ekonomska politika nisu bili dovoljni, nakon održanih Opštih izbora 2010. godine, Mujezinović je u svom uredu primio šarlatana i prevaranta Mekkija Torabija kojem se uz poklon zahvalio što je “velikom broju ljudi vratio osmijeh na lice”.

Dvanaest godina nakon kraja njegovog katastrofalnog premijerskog mandata, i četiri godine nakon njegove smrti, umjesto da poručimo da se po njemu (i svima njima) u ovom gradu ništa neće zvati, mi se moramo zapitati da li je Sarajevo (ne)pokoren grad?

Zamislite da smo na sjednici Općinskog vijeća Stari Grad Sarajevo, koja se održavala 26. oktobra – na godišnjiicu akcije „Trebević“, kada su od strane Mušana Topalovića Cace zvjerski unakažena i ubijena devetorica pripadnika Armije Republike Bosne i Hercegovine i Centra javne bezbjednosti Sarajevo – umjesto imena Mustafe Mujezinovića vidjeli prijedlog da se most nazove prema ovim žrtvama zločinca Cace. Ili svim nebošnjacima, Srbima ubijenim od strane 10. brdske brigade Armije Republike Bosne i Hercegovine, čija su tijela bačena u jamu Kazani, koja se nalazi na teritoriji općine Stari Grad.

Možete samo zamisliti, ali to se neće desiti. Sarajevo, kao Srbija, nikad ne propusti priliku da propusti priliku. Krajnji cilj, zdravo društvo u kojem bi moralnu paniku izazvala sama inicijativa da se po Muhamedu Filipoviću ili Mustafi Mujezinoviću imenuje nešto, još uvijek je daleko.

Minel Abaz, Prometej.ba