Kazneni postupak vođen pred Kantonalnim sudom u Sarajevu protiv šestorice Hrvata optuženih za terorizam i rušenje ustavnog poretka koji su iz političkih motiva organizirano i u dogovoru izvršili atentat na Jozu Leutara 1999. godine, u režiji AID-ovih agenata i lojalnog pravosudnog aparata, pokazao je ustvari tko je i kako, od prvog dana nastanka, hrvatsko-bošnjačkog entiteta, rušio Federaciju BiH i stvarao institucije u institucijama. Oslobađajućom presudom 2002. predsjednika Sudskog vijeća, Salema Mise, u predmetu Leutar koja je potvrđena i na Vrhovnom sudu Federacije BiH, dokazano je kako optužena “hrvatska šestorka”, a tako ni tadašnja službena hrvatska politika nema aposlutno ništa s atentatom na Leutara. Ipak, 17 godina kasnije, nije otkriveno, čija to politika eventualno može stajati iza jednog od najtežih političkih ubojstva u postdaytonskoj Bosni i Hercegovini.
piše: Glorija Lujanović I Dnevnik.ba
Kazneni postupak vođen pred Kantonalnim sudom u Sarajevu protiv šestorice Hrvata optuženih za terorizam i rušenje ustavnog poretka koji su iz političkih motiva organizirano i u dogovoru izvršili atentat na Jozu Leutara 1999. godine, u režiji AID-ovih agenata i lojalnog pravosudnog aparata,pokzao je utvari tko je i kako, od prvog dana nastanka, hrvatsko-bošnjačkog entiteta, rušio Federaciju BiH i stvarao institucije u institucijama. Oslobađajućom presudom 2002. predsjednika Sudskog vijeća, Salema Mise, u predmetu Leutar koja je potvrđena i na Vrhovnom sudu Federacije BiH, dokazano je kako optužena “hrvatska šestorka”, a tako ni tadašnja službena hrvatska politika nema aposlutno ništa s atentatom na Leutara. Ipak, 17 godina kasnije, nije otkriveno, čija to politika eventualno može stajati iza jednog od najtežih političkih ubojstva u postdaytonskoj Bosni i Hercegovini.
Politički motiviran i montiran proces protiv šestorice Hrvata (Ivana Andabaka, Dominika Ilijaševića, Marija Miličevića, Jedinka Bajkuše, Zorana Bašića i Željka Ćosića) u slučaju Leutar nije puki kazneni proces protiv “hrvatskih ekstremista” koji su optuženi za atentat na doministra federalnog MUP-a Jozu Leutara, nego proces protiv cjelokupne hrvatske politike i borbe za političku ravnopravnosti koju je predvodio Ante Jelavić, tadašnji predsjednik HDZ-a BiH i utemeljitelj Hrvatskog narodnog sabora BiH.
Političko i pravno naslijeđe slučaja Leutar aktualno je i danas – borbu za ravnopravnost Hrvata u BiH političko Sarajevo tretira kao “prijetnju cjelovitosti BiH”, “rušenje institucija FBiH” i “stvaranjem trećeg entiteta”.
AID-ov montiran i politički motiviran proces
Činilo se kako su agenti AID-a u institucijama Federacije BiH već na sam dan atentata na Jozu Leutara, 16. ožujka 1999.godine, uspješno izrežirali pravosudnu farsu koju je bh. javnost tek trebala gledati.
U glavnim ulogama tako su bili šestorica Hrvata, optuženi Ivan Andabak, Dominik Ilijašević, Željko Ćosić, Mario Milićević, Zoran Bašić i Jedinko Bajkuša.
“Leutarevu šestorku” Kantonalno tužiteljstvo u Sarajevu teretilo je za kazneno djelo terorizma. Preciznije, oni su prema navodima optužnice koju je potpisao Dragan Stupar, zamjenik glavnog tužitelja KS, kao grupa u namjeri rušenja Federacije BiH i njenog ustavnog poretka iz političkih razloga napravili dogovor da izvrše ubojstvo Joze Leutara, tadašnjeg doministra u federalnom MUP-u.
Optužnica koja je podignuta u ožujku 2001. godine, temeljila se na iskazu zaštićenog svjedoka pljačkaša, silovatelja i psihičkog bolesnika Merima Galijatovića. Galijatović je, kao zaštićeni svjedok broj 30., između ostalog, naveo kako je grupa Hrvata Jozu Leutara likvidirala jer je bio KOS-ovac i protiv uspostave trećeg entiteta. AID-u lojalni policijski, a kasnije pravosudni aparat počeo je 2001.godine s kaznenim postupkom protiv “Leutareve šestorke”.
Oduševljenje početkom kaznenog postupka najviše je pokazivao Jean Paul Klein, šef misije UN-a za BiH, koji je naglašavao kako će “međunarodna zajednica pozorno pratiti tijek postupka kako bi osigurala da bude pošten i van političkih utjecaja”.
“Tiskarska greška” tužitelja Stupara
Pošten kazneni postupak, onakvim kakvim su ga izrežirali AID-ovi agenti i Klein, počeo je “tiskarskom greškom”. Tužitelj Dragan Stupar izmijenio je u optužnici datum postavljanja eksplozivne naprave u automobil Joze Leutara.
Stupar je u optužnici naveo kako je naprava postavljena 12. ožujka 1999.godine, no nakon što je Željko Ćosić, optuženi Leutarev vozač iznio neoborive alibije za taj dan, tužitelj Stupar je datum postavljanja eksplozivne naprave promijenio. Mrtav – hladan izmijenu datuma postavljanja ekspolozivne naprave u Leutarev automobile tužitelj Stupar predstavio je kao “tiskarsku grešku”.
Zaštićeni svjedok broj 30. čiji je raniji iskaz bio ključ za podizanje optužnice tvrdio je,pak, kako je Leutarev automobil odvezen u Jablanicu nekoliko dana prije atentata i da je tamo postavljena eksplozivna naprava.
Međutim, vještak Mirza Jamaković u predmetu Leutar kazao je kako je eksplozivna naprava postavljena noć prije atentata i da je atentatoru bilo potrebno najviše pet sekundi za postavljanje.
MRUD-om ubijeni i Leutar i travnički policajci
Prema Jamakovićevom vještačenju, radilo se o MRUD-u, eksplozivnoj napravi široko rasprostranjenog djelovanja, kakva je, znakovito, pronađena u tijelu pokojnog Perice Biliće, hrvatskog policajca i povratnika u Travnik, ubijenog godinu dana prije Leutara. Eksplozivna naprava je, prema Jamakoviću, aktivirana termalnim putem, odnosnom, prilikom paljenja vozila i zagrijavanja motora do određene temperature, dolazi do aktivacije upaljača naprave, tako i do eksplozije.
Ekspertiza Mirze Jamakovića identična je onoj kojoj su učinili američki FBI i britanski Scotland Yard.
Na dan atentata, na mjestu nesreće u Alipašinoj ulici, među prvima su stigli agenti AID-a. Potom i Luka Glibo, Vinko Letica i Tomo Mihalj, hrvatski kadrovi iz FMUP-a.
Mehmed Žilić, ministar unutarnjih poslova FBiH za atentat je saznao od Faika Lušije, svog pomoćnika i načelnika krim policije. Atentat na Jozu Leutara izvršen je u sedam sati i 50 minuta 16. ožujka 1999.godine.
Izetbegović na dan atentata zvao Jelavića na pregovore o Travniku i Žepču
Ante Jelavić, predsjednik HDZ-a BiH i tadašnji hrvatski član Predsjedništva BiH oko devet i trideset tog je dana krenuo je iz Mostara u Sarajevo kako bi posjetio teškog ranjenog Leutara.
Ni dva sata nakon atentata, kako je sam Jelavić kazao, nazvao ga je Alija Izetbegović, predsjednik SDA i bošnjački kolega iz Predsjedništva BiH. Izetbegović je tada, Jelaviću, umjesto sućuti tražio razgovore o Travniku i Žepču. HDZ BiH tada je inzistirao na promjenama granica općine Žepče i preustroju Travnika o čemu tadašnja bošnjačka politika nije htjela ni čuti.
Iztbegović se o atentatu na Leutara izjasnio tek nešto kasnije, u medijima, kada je ocijenio kako su ga ubili “ili hrvatski ekstremisti ili naše budale”.
Misterij torbe Joze Leutara
Bošnjački mediji mistificirali su aktovku Joze Leutara koja je tog dana pronađena u uništenom automobilu. Uzeli su je Luka Glibo, Vinko Letica i Tomo Mihalj.
Na dan sahrane predana je Ivici Leutaru, sinu ubijenog Leutara. U torbi su bile osobne stvari. Ipak, pitanje je zašto Faik Lušija, kao načelnik krim policije i “prvi istražitelj” nije uopće htio doći do Leutareve torbe ako je u njoj, zaista, bila nešto senzacionalno i skandalozno kako su to bošnjački mediji mjesecima tvrdili i ako su u torbi bili odgovori na pitanje zašto je Leutar ubijen?
Lušija je tijekom postupka, kao svjedok Kantonalnog tužiteljstva KS, kazao kako nije bilo paralelne istrage. Odbio je odgovoriti na niz pitanja koja su postavljali odvjetnici optuženih Hrvata pozivajući se na službenu tajnu. Među njima su bila i pitanja o fantomskim, zaštićenim svjedocima.
Mehmed Žilić, ministar FMUP-a, u sudnici je kazao kako Leutar nije potpisivao neke odluke koje su bile važne za implementiranje federalnog MUP-a, odnosno, da je opstruirao njegovo formiranje. Zaštićeni svjedok broj 30. i dalje je tvrdio kako je ubijen jer se protivio uspostavi trećeg entiteta.
Tko je, zaista, ugrožavao ustavno uređenje Federacije BiH?
Pravosudni aparat pod kontrolom AID-a tako je u jednoj fazi predložio i saslušanje samog Ante Jelavića, na što je Fahrija Karkin, odvjetnik Dominika Ilijaševića, navodno rekao kako je to moguće samo uz uvjet da se sasluša i Alija Izetbegović. Klein je u veljači 2001. godine kazao kako “podizanje dodatnih optužnica neće biti isključeno u 2001. godini”. Wolfgang Petritsch, visoki predstavnik za BiH, targetirao je Jelavića kao nalogodavca Leutarevog ubojstva i prijetio kaznenom prijavom.
Jelavić je smijenjen 7. ožujka 2001. godine s mjesta hrvatskog člana Predsjedništva BiH zbog kako je Petritsch, osvjedočeni prijatelj hrvatskog naroda u BiH, ustvrdio “donošenja političkih odluka s ciljem stvaranja hrvatske federalne jedinice kojom je ugroženo ustavno uređenje FBiH i BiH”.
Dva dana kasnije, 9. ožujka 2001. potvrđena je optužnica protiv “hrvatske šestorke” za atentat na Leutara s političkim ciljem rušenja Federacije BiH na temelju iskaza zaštićenog svjedoka i njegovih tvrdnji da je cilj bio stvoriti treći entitet.
Motivacija iza AID-ove montaže
Jozo Leutar ubijen je kao KOS-ovac jer se protivi stvaranju trećeg entiteta za kojeg se tada, kako se to u medijskom Sarajevu voli reći, tvrdolinijaški HDZ BiH prevođen Jelavićem zalagao. To je, ukratko, suština iskaza zaštićenog svjedoka broj 30. u predmetu Leutar. Obrane optuženih Hrvata tvrdile su tijekom postupka, iako su im bili onemogućeni uvid u spis i iskaze zaštićenog svjedoka, kako znaju da je to Merim Galijatović. Federalni MUP uporno je negirao kako je Galijatović uopće u BiH nego su neprestano objašnjavali kako se ta osoba nalazi ili u Njemačkoj ili SAD-u.
Međutim, novinarska ekipa sarajevskog magazina Slobodna Bosna uspjela je pronaći i fotografirati Galijatovića i to u kući u Tarčinu koja je izgrađena neposredno prije početka postupka. Galijatovićev iskaz bio je relevantan i vjerodostojan pravosudnoj hobotnici AID-a osobito jer su sami utvrdili kako nitko od optuženih nije imao osobnih motiva likvidirati Leutara, pa je tako postalo sasma jasno kako je riječ o onim političkim. Nelogičnosti, kontradiktornosti, laži i obmane u Galijetovićevom iskazu, nisu ni najmanje spriječili redatelje u namjeri da predstava i dalje igra.
Naprotiv, u trenutku kada je razotkriveno tko je zaštićeni svjedok i o kakvoj je osobi riječ, bošnjački su mediji optužili ponovno Hrvate za podmetanje, a Klein, prvi šerif u BiH, ocijenio kako je sumnjivo što je Jelavić tražio liječničku ekipu iz Zagreba kako bi sudjelovala u liječenju Leutara nekoliko dana prije smrti. Ipak, kada je otkriven identitet zaštićenog svjedoka broj 30. i Slobodna Bosna objavila njegovu fotografiju, AID je počeo gubiti kontrolu sudskog postupka.
Odvjetničkim timovima “hrvatske šestorke” čak su provjereni kadrovi AID-a dolazili s ekskluzivnim informacijama prema kojima Merim Galijatović sigurno nije zaštićeni svjedok broj 30. Uz napomenu da “to nigdje ne govore, da traže tko bi mogao biti, ali da Merim nije sigurno”.
U AID-ovoj režiji, optuženi Jedinko Bajkuša, obiteljski čovjek, podstanar i osoba bez položenog vozačkog ispita, postao je stručnjak za eksplozive i zločinac specijaliziran za ubojstva.
Jednako tako, višestruko osuđivani kriminalac, presuđeni silovatelj, psihički bolesnik koji se tri puta liječio na Jagomiru (klinici za duševne bolesti), postao je zaštićeni svjedok čiji je iskaz bio krunski dokaz i temelj optužnice protiv “hrvatske šestorke”.
Zbog specijalnog angažmana u predmetu Leutar, Galijatović je iz federalne kase naplatio više stotina tisuća maraka i nikada nije odgovarao za davanje lažnog iskaza.
Već 1997. godine Galijatovića su AID-ovi agenti instruirali kako bi stupio u kontakt s “atentatorima” na Leutara. U jednom od telefonskih razgovora koje je vodio s Ivanom Andabakom, prvooptuženim u predmetu Leutar, Galijatović je 1997. godine govorio o ubojstvu Joze Leutara koje se tek treba dogoditi. Neko je vrijeme intenzivno posjećivao i kultni kiseljački kafić “Jeruzalem” u vlasništvu Dominika Ilijaševića.
Galijatović je tako jedne prilike Ilijaševiću prepričavao ljubavne jade i rekao kako planira ubiti suprugu zbog bračne nevjere. Ilijašević mu je tada savjetovao razvod, a ne ubojstvo. Transkripti tih razgovora prezentirani su pred Sudskim vijećem kojim je predsjedavao sudac Salem Miso.
Transkripte razgovora koje je Jozo Leutar vodio s telefonske govornice nikada nije bilo moguće pronaći. Listing poziva obavljenih na dan atentata i nekoliko dana ranije također je nestao. Jedino što je postojalo bio je listing poziva od 20. ožujka 1999.godine.
Kada Zubakov ministar “štiti” hrvatske interese
Galijatoviću je novac iz federalnog proračuna isplaćivan u nekoliko navrata. Zadnja transakcija je bila 24. travnja 2001. godine, nepunih mjesec dana od uspostave protuhrvatske vlasti – Alijanse za promjene. Nalog je potpisao Hrvat, Nikola Grabovac, ministar financija u Vladi Alijanse na zahtjev federalnog MUP-a i Faika Lušije. Tako su, ukratko, Zubakovi ministri branili hrvatske interese.
Godinama kasnije mediji su objavili kako je novac prebačen na račun Oscara Were, američkog obavještajca i Kleinove desne ruke. Godinama kasnije Merim Galijatović je, po povratku z zenički KPD, priznao kako je u zamjenu za slobodu surađivao s AID-om na predmetu Leutar.
Država u državi
Svjedok u predmetu Leutar bio je i Valentin Ćorić, tadašnji ministar unutarnjih poslova Hercegovačko-neretvanske županije. Ćorića su bošnjački mediji tada etiketirali kao nerelevantnog svjedoka jer će, uskoro, po njihovim tadašnjim procjenama završiti u Haagu zbog ratnih zločina nad Bošnjacima za vrijeme hrvatsko-bošnjačkog sukoba. Iako se time vršio pritisak na Ćorića kako ne bi svjedočio, pred Sudskim vijećem se pojavio i kazao kako mu je Jozo Leutar govorio o prijetnjama AID-a.
Ćorić je govorio o Leutarevim sukobima s Mehmedom Žilićem i Šefkijom Džihom, njegovim zamjenikom u HNŽ-u. Leutar je Džihi jedne prilike kazao kako nikada neće dozvoliti da se od BiH napravi džamahirija, na što mu je Džiho odvratio da će “Bošnjaci s Hrvatima ili bez njih, napraviti državu”.
Kako se Petritsch obračunao s “demonima hrvatske politike”
Šefkija Džiho je imao pravo. Bošnjački politički establišment napravio je državu, doduše, u državi, već kasnih devedesetih. Po provjerenoj matrici, hrvatske političke predstavnike optuživalo se za separatizam, urušavanje ustavnog poretka FBiH, a bošnjački su prvoborci uz asistencije međunarodne zajednice ostvarili državu i to u državi.
Sudski postupak protiv “hrvatske šestorke” odvijao se od proljeća 2001. pa do 12. 11. 2002. kada su presudom Salema Mise, predsjednika Sudskog vijeća Kantonalnog suda u Sarajevu, oslobođeni odgovornosti za rušenje Federacije BiH. U tom razdoblju trajao je, kako je sam Petritsch, rekao “obračun s demonima hrvatskog naroda”. Od 1998. godine do 2002. budućnost Hrvata u BiH nije bila neizvjesnija. Danas, u 2019., izvjesno je samo da budućnost više ne postoji.
Politička eutanazija Hrvata u BiH
U predmetu protiv Joze Leutara kriminaliziran je politički koncept hrvatske ravnopravnosti u BiH. Federalna jedinica, treći entitet, savez općina s hrvatskom većinom, modeli nisu važni. Bila je to političko-pravosudno-obavještajna montaža AID-ovih agenata i međunarodne zajednice kojom je otvoren put za eutanaziju Hrvata kao političkog subjekta u BiH i progon najviših vojnih zapovjednika HVO-a.
Prorok Izetbegović
Šerif Klein nije imao reakciju na oslobađajuću presudu u predmetu Leutar u studenom 2002. godine. Tek nekoliko mjeseci kasnije je u Kiseljaku novinarki Ani Popović na njeno pitanje kako komentira presudu kazao “I vi i ja znamo da su oni to uradili”.
Čini se kako svu dramaturgiju slučaja Leutara najbolje opisuje reakcije tadašnjih članova Predsjedništva BiH, Alije Izetbegovića i Ante Jelavića koji je kazao kako iza atentata na Leutara stoji “najviši politički vrh muslimansko-bošnjačkog naroda” na što je Izetbegović odgovorio kako “ubojice možda nikada neće biti pronađene” i podsjetio na “atentate na Alda Moroa, Olofa Palmea i Johna Kennedyja koji nikad nisu razriješeni, pa se i s atentatom na Leutara može upravo tako desiti”.
Dnevnik.ba
Politički motiviran i montiran proces protiv šestorice Hrvata (Ivana Andabaka, Dominika Ilijaševića, Marija Miličevića, Jedinka Bajkuše, Zorana Bašića i Željka Ćosića) u slučaju Leutar nije puki kazneni proces protiv “hrvatskih ekstremista” koji su optuženi za atentat na doministra federalnog MUP-a Jozu Leutara, nego proces protiv cjelokupne hrvatske politike i borbe za političku ravnopravnosti koju je predvodio Ante Jelavić, tadašnji predsjednik HDZ-a BiH i utemeljitelj Hrvatskog narodnog sabora BiH.
Političko i pravno naslijeđe slučaja Leutar aktualno je i danas – borbu za ravnopravnost Hrvata u BiH političko Sarajevo tretira kao “prijetnju cjelovitosti BiH”, “rušenje institucija FBiH” i “stvaranjem trećeg entiteta”.
AID-ov montiran i politički motiviran proces
Činilo se kako su agenti AID-a u institucijama Federacije BiH već na sam dan atentata na Jozu Leutara, 16. ožujka 1999.godine, uspješno izrežirali pravosudnu farsu koju je bh. javnost tek trebala gledati.
U glavnim ulogama tako su bili šestorica Hrvata, optuženi Ivan Andabak, Dominik Ilijašević, Željko Ćosić, Mario Milićević, Zoran Bašić i Jedinko Bajkuša.
“Leutarevu šestorku” Kantonalno tužiteljstvo u Sarajevu teretilo je za kazneno djelo terorizma. Preciznije, oni su prema navodima optužnice koju je potpisao Dragan Stupar, zamjenik glavnog tužitelja KS, kao grupa u namjeri rušenja Federacije BiH i njenog ustavnog poretka iz političkih razloga napravili dogovor da izvrše ubojstvo Joze Leutara, tadašnjeg doministra u federalnom MUP-u.
Optužnica koja je podignuta u ožujku 2001. godine, temeljila se na iskazu zaštićenog svjedoka pljačkaša, silovatelja i psihičkog bolesnika Merima Galijatovića. Galijatović je, kao zaštićeni svjedok broj 30., između ostalog, naveo kako je grupa Hrvata Jozu Leutara likvidirala jer je bio KOS-ovac i protiv uspostave trećeg entiteta. AID-u lojalni policijski, a kasnije pravosudni aparat počeo je 2001.godine s kaznenim postupkom protiv “Leutareve šestorke”.
Oduševljenje početkom kaznenog postupka najviše je pokazivao Jean Paul Klein, šef misije UN-a za BiH, koji je naglašavao kako će “međunarodna zajednica pozorno pratiti tijek postupka kako bi osigurala da bude pošten i van političkih utjecaja”.
“Tiskarska greška” tužitelja Stupara
Pošten kazneni postupak, onakvim kakvim su ga izrežirali AID-ovi agenti i Klein, počeo je “tiskarskom greškom”. Tužitelj Dragan Stupar izmijenio je u optužnici datum postavljanja eksplozivne naprave u automobil Joze Leutara.
Stupar je u optužnici naveo kako je naprava postavljena 12. ožujka 1999.godine, no nakon što je Željko Ćosić, optuženi Leutarev vozač iznio neoborive alibije za taj dan, tužitelj Stupar je datum postavljanja eksplozivne naprave promijenio. Mrtav – hladan izmijenu datuma postavljanja ekspolozivne naprave u Leutarev automobile tužitelj Stupar predstavio je kao “tiskarsku grešku”.
Zaštićeni svjedok broj 30. čiji je raniji iskaz bio ključ za podizanje optužnice tvrdio je,pak, kako je Leutarev automobil odvezen u Jablanicu nekoliko dana prije atentata i da je tamo postavljena eksplozivna naprava.
Međutim, vještak Mirza Jamaković u predmetu Leutar kazao je kako je eksplozivna naprava postavljena noć prije atentata i da je atentatoru bilo potrebno najviše pet sekundi za postavljanje.
MRUD-om ubijeni i Leutar i travnički policajci
Prema Jamakovićevom vještačenju, radilo se o MRUD-u, eksplozivnoj napravi široko rasprostranjenog djelovanja, kakva je, znakovito, pronađena u tijelu pokojnog Perice Biliće, hrvatskog policajca i povratnika u Travnik, ubijenog godinu dana prije Leutara. Eksplozivna naprava je, prema Jamakoviću, aktivirana termalnim putem, odnosnom, prilikom paljenja vozila i zagrijavanja motora do određene temperature, dolazi do aktivacije upaljača naprave, tako i do eksplozije.
Ekspertiza Mirze Jamakovića identična je onoj kojoj su učinili američki FBI i britanski Scotland Yard.
Na dan atentata, na mjestu nesreće u Alipašinoj ulici, među prvima su stigli agenti AID-a. Potom i Luka Glibo, Vinko Letica i Tomo Mihalj, hrvatski kadrovi iz FMUP-a.
Mehmed Žilić, ministar unutarnjih poslova FBiH za atentat je saznao od Faika Lušije, svog pomoćnika i načelnika krim policije. Atentat na Jozu Leutara izvršen je u sedam sati i 50 minuta 16. ožujka 1999.godine.
Izetbegović na dan atentata zvao Jelavića na pregovore o Travniku i Žepču
Ante Jelavić, predsjednik HDZ-a BiH i tadašnji hrvatski član Predsjedništva BiH oko devet i trideset tog je dana krenuo je iz Mostara u Sarajevo kako bi posjetio teškog ranjenog Leutara.
Ni dva sata nakon atentata, kako je sam Jelavić kazao, nazvao ga je Alija Izetbegović, predsjednik SDA i bošnjački kolega iz Predsjedništva BiH. Izetbegović je tada, Jelaviću, umjesto sućuti tražio razgovore o Travniku i Žepču. HDZ BiH tada je inzistirao na promjenama granica općine Žepče i preustroju Travnika o čemu tadašnja bošnjačka politika nije htjela ni čuti.
Iztbegović se o atentatu na Leutara izjasnio tek nešto kasnije, u medijima, kada je ocijenio kako su ga ubili “ili hrvatski ekstremisti ili naše budale”.
Misterij torbe Joze Leutara
Bošnjački mediji mistificirali su aktovku Joze Leutara koja je tog dana pronađena u uništenom automobilu. Uzeli su je Luka Glibo, Vinko Letica i Tomo Mihalj.
Na dan sahrane predana je Ivici Leutaru, sinu ubijenog Leutara. U torbi su bile osobne stvari. Ipak, pitanje je zašto Faik Lušija, kao načelnik krim policije i “prvi istražitelj” nije uopće htio doći do Leutareve torbe ako je u njoj, zaista, bila nešto senzacionalno i skandalozno kako su to bošnjački mediji mjesecima tvrdili i ako su u torbi bili odgovori na pitanje zašto je Leutar ubijen?
Lušija je tijekom postupka, kao svjedok Kantonalnog tužiteljstva KS, kazao kako nije bilo paralelne istrage. Odbio je odgovoriti na niz pitanja koja su postavljali odvjetnici optuženih Hrvata pozivajući se na službenu tajnu. Među njima su bila i pitanja o fantomskim, zaštićenim svjedocima.
Mehmed Žilić, ministar FMUP-a, u sudnici je kazao kako Leutar nije potpisivao neke odluke koje su bile važne za implementiranje federalnog MUP-a, odnosno, da je opstruirao njegovo formiranje. Zaštićeni svjedok broj 30. i dalje je tvrdio kako je ubijen jer se protivio uspostavi trećeg entiteta.
Tko je, zaista, ugrožavao ustavno uređenje Federacije BiH?
Pravosudni aparat pod kontrolom AID-a tako je u jednoj fazi predložio i saslušanje samog Ante Jelavića, na što je Fahrija Karkin, odvjetnik Dominika Ilijaševića, navodno rekao kako je to moguće samo uz uvjet da se sasluša i Alija Izetbegović. Klein je u veljači 2001. godine kazao kako “podizanje dodatnih optužnica neće biti isključeno u 2001. godini”. Wolfgang Petritsch, visoki predstavnik za BiH, targetirao je Jelavića kao nalogodavca Leutarevog ubojstva i prijetio kaznenom prijavom.
Jelavić je smijenjen 7. ožujka 2001. godine s mjesta hrvatskog člana Predsjedništva BiH zbog kako je Petritsch, osvjedočeni prijatelj hrvatskog naroda u BiH, ustvrdio “donošenja političkih odluka s ciljem stvaranja hrvatske federalne jedinice kojom je ugroženo ustavno uređenje FBiH i BiH”.
Dva dana kasnije, 9. ožujka 2001. potvrđena je optužnica protiv “hrvatske šestorke” za atentat na Leutara s političkim ciljem rušenja Federacije BiH na temelju iskaza zaštićenog svjedoka i njegovih tvrdnji da je cilj bio stvoriti treći entitet.
Motivacija iza AID-ove montaže
Jozo Leutar ubijen je kao KOS-ovac jer se protivi stvaranju trećeg entiteta za kojeg se tada, kako se to u medijskom Sarajevu voli reći, tvrdolinijaški HDZ BiH prevođen Jelavićem zalagao. To je, ukratko, suština iskaza zaštićenog svjedoka broj 30. u predmetu Leutar. Obrane optuženih Hrvata tvrdile su tijekom postupka, iako su im bili onemogućeni uvid u spis i iskaze zaštićenog svjedoka, kako znaju da je to Merim Galijatović. Federalni MUP uporno je negirao kako je Galijatović uopće u BiH nego su neprestano objašnjavali kako se ta osoba nalazi ili u Njemačkoj ili SAD-u.
Međutim, novinarska ekipa sarajevskog magazina Slobodna Bosna uspjela je pronaći i fotografirati Galijatovića i to u kući u Tarčinu koja je izgrađena neposredno prije početka postupka. Galijatovićev iskaz bio je relevantan i vjerodostojan pravosudnoj hobotnici AID-a osobito jer su sami utvrdili kako nitko od optuženih nije imao osobnih motiva likvidirati Leutara, pa je tako postalo sasma jasno kako je riječ o onim političkim. Nelogičnosti, kontradiktornosti, laži i obmane u Galijetovićevom iskazu, nisu ni najmanje spriječili redatelje u namjeri da predstava i dalje igra.
Naprotiv, u trenutku kada je razotkriveno tko je zaštićeni svjedok i o kakvoj je osobi riječ, bošnjački su mediji optužili ponovno Hrvate za podmetanje, a Klein, prvi šerif u BiH, ocijenio kako je sumnjivo što je Jelavić tražio liječničku ekipu iz Zagreba kako bi sudjelovala u liječenju Leutara nekoliko dana prije smrti. Ipak, kada je otkriven identitet zaštićenog svjedoka broj 30. i Slobodna Bosna objavila njegovu fotografiju, AID je počeo gubiti kontrolu sudskog postupka.
Odvjetničkim timovima “hrvatske šestorke” čak su provjereni kadrovi AID-a dolazili s ekskluzivnim informacijama prema kojima Merim Galijatović sigurno nije zaštićeni svjedok broj 30. Uz napomenu da “to nigdje ne govore, da traže tko bi mogao biti, ali da Merim nije sigurno”.
U AID-ovoj režiji, optuženi Jedinko Bajkuša, obiteljski čovjek, podstanar i osoba bez položenog vozačkog ispita, postao je stručnjak za eksplozive i zločinac specijaliziran za ubojstva.
Jednako tako, višestruko osuđivani kriminalac, presuđeni silovatelj, psihički bolesnik koji se tri puta liječio na Jagomiru (klinici za duševne bolesti), postao je zaštićeni svjedok čiji je iskaz bio krunski dokaz i temelj optužnice protiv “hrvatske šestorke”.
Zbog specijalnog angažmana u predmetu Leutar, Galijatović je iz federalne kase naplatio više stotina tisuća maraka i nikada nije odgovarao za davanje lažnog iskaza.
Već 1997. godine Galijatovića su AID-ovi agenti instruirali kako bi stupio u kontakt s “atentatorima” na Leutara. U jednom od telefonskih razgovora koje je vodio s Ivanom Andabakom, prvooptuženim u predmetu Leutar, Galijatović je 1997. godine govorio o ubojstvu Joze Leutara koje se tek treba dogoditi. Neko je vrijeme intenzivno posjećivao i kultni kiseljački kafić “Jeruzalem” u vlasništvu Dominika Ilijaševića.
Galijatović je tako jedne prilike Ilijaševiću prepričavao ljubavne jade i rekao kako planira ubiti suprugu zbog bračne nevjere. Ilijašević mu je tada savjetovao razvod, a ne ubojstvo. Transkripti tih razgovora prezentirani su pred Sudskim vijećem kojim je predsjedavao sudac Salem Miso.
Transkripte razgovora koje je Jozo Leutar vodio s telefonske govornice nikada nije bilo moguće pronaći. Listing poziva obavljenih na dan atentata i nekoliko dana ranije također je nestao. Jedino što je postojalo bio je listing poziva od 20. ožujka 1999.godine.
Kada Zubakov ministar “štiti” hrvatske interese
Galijatoviću je novac iz federalnog proračuna isplaćivan u nekoliko navrata. Zadnja transakcija je bila 24. travnja 2001. godine, nepunih mjesec dana od uspostave protuhrvatske vlasti – Alijanse za promjene. Nalog je potpisao Hrvat, Nikola Grabovac, ministar financija u Vladi Alijanse na zahtjev federalnog MUP-a i Faika Lušije. Tako su, ukratko, Zubakovi ministri branili hrvatske interese.
Godinama kasnije mediji su objavili kako je novac prebačen na račun Oscara Were, američkog obavještajca i Kleinove desne ruke. Godinama kasnije Merim Galijatović je, po povratku z zenički KPD, priznao kako je u zamjenu za slobodu surađivao s AID-om na predmetu Leutar.
Država u državi
Svjedok u predmetu Leutar bio je i Valentin Ćorić, tadašnji ministar unutarnjih poslova Hercegovačko-neretvanske županije. Ćorića su bošnjački mediji tada etiketirali kao nerelevantnog svjedoka jer će, uskoro, po njihovim tadašnjim procjenama završiti u Haagu zbog ratnih zločina nad Bošnjacima za vrijeme hrvatsko-bošnjačkog sukoba. Iako se time vršio pritisak na Ćorića kako ne bi svjedočio, pred Sudskim vijećem se pojavio i kazao kako mu je Jozo Leutar govorio o prijetnjama AID-a.
Ćorić je govorio o Leutarevim sukobima s Mehmedom Žilićem i Šefkijom Džihom, njegovim zamjenikom u HNŽ-u. Leutar je Džihi jedne prilike kazao kako nikada neće dozvoliti da se od BiH napravi džamahirija, na što mu je Džiho odvratio da će “Bošnjaci s Hrvatima ili bez njih, napraviti državu”.
Kako se Petritsch obračunao s “demonima hrvatske politike”
Šefkija Džiho je imao pravo. Bošnjački politički establišment napravio je državu, doduše, u državi, već kasnih devedesetih. Po provjerenoj matrici, hrvatske političke predstavnike optuživalo se za separatizam, urušavanje ustavnog poretka FBiH, a bošnjački su prvoborci uz asistencije međunarodne zajednice ostvarili državu i to u državi.
Sudski postupak protiv “hrvatske šestorke” odvijao se od proljeća 2001. pa do 12. 11. 2002. kada su presudom Salema Mise, predsjednika Sudskog vijeća Kantonalnog suda u Sarajevu, oslobođeni odgovornosti za rušenje Federacije BiH. U tom razdoblju trajao je, kako je sam Petritsch, rekao “obračun s demonima hrvatskog naroda”. Od 1998. godine do 2002. budućnost Hrvata u BiH nije bila neizvjesnija. Danas, u 2019., izvjesno je samo da budućnost više ne postoji.
Politička eutanazija Hrvata u BiH
U predmetu protiv Joze Leutara kriminaliziran je politički koncept hrvatske ravnopravnosti u BiH. Federalna jedinica, treći entitet, savez općina s hrvatskom većinom, modeli nisu važni. Bila je to političko-pravosudno-obavještajna montaža AID-ovih agenata i međunarodne zajednice kojom je otvoren put za eutanaziju Hrvata kao političkog subjekta u BiH i progon najviših vojnih zapovjednika HVO-a.
Prorok Izetbegović
Šerif Klein nije imao reakciju na oslobađajuću presudu u predmetu Leutar u studenom 2002. godine. Tek nekoliko mjeseci kasnije je u Kiseljaku novinarki Ani Popović na njeno pitanje kako komentira presudu kazao “I vi i ja znamo da su oni to uradili”.
Čini se kako svu dramaturgiju slučaja Leutara najbolje opisuje reakcije tadašnjih članova Predsjedništva BiH, Alije Izetbegovića i Ante Jelavića koji je kazao kako iza atentata na Leutara stoji “najviši politički vrh muslimansko-bošnjačkog naroda” na što je Izetbegović odgovorio kako “ubojice možda nikada neće biti pronađene” i podsjetio na “atentate na Alda Moroa, Olofa Palmea i Johna Kennedyja koji nikad nisu razriješeni, pa se i s atentatom na Leutara može upravo tako desiti”.
Dnevnik.ba
wpDiscuz
