Published On: Sub, sij. 5th, 2019

Mons. Henryk Hoser: Angažirali smo arhitekte, gradimo svetište u Međugorju!

 

Mons. Henryk Hoser: U svijetu brojniji su oni koji znaju gdje se nalazi Međugorje nego koji je glavni grad BiH

“Dovoljno je doći ovamo i doživjeti iskustvo koje poznaju mnogobrojni građani Bosne i Hercegovine koji ovamo dolaze u vrlo velikom broju. Međugorje ne treba biti apologija, nego iskustvo građana BiH koji dolaze u velikom broju ovamo i žive to iskustvo. Mislim da je najbolja metodologija i način upoznavanja Međugorja doći ovamo i doživjeti to iskustvo. To je moja metodologija”, govori govori o svome doživljaju i o svojoj ulozi apostolski vizitator za župu Međugorje mons. Henryk Hoser, nadbiskup varšavsko-poljski u miru, s kojim je u Međugorju razgovarao novinar Večernjeg lista, Darko Pavičić.

“Onima koji su željeli vidjeti Krista rečeno je: Dođite i vidite. Moja nazočnost ovdje nadasve je odluka Svetoga Oca, koji me je kao apostolskog vizitatora s posebnom ulogom za župu Međugorje poslao i time naglasio važnost Međugorja i njegovo značenje.

Važan argument u korist Međugorja jest sama statistika Međugorja. Vidimo da se povećava broj hodočasnika, i ne samo da dolaze hodočasnici iz cijeloga svijeta nego nakon njihova povratka kući čine sve da bi nastavili živjeti u duhu i pobožnosti, koju su nadasve otkrili i ponovno pronašli ovdje u Međugorju. Čini mi se da su u svijetu brojniji oni koji znaju gdje se nalazi Međugorje nego koji je glavni grad BiH. To je za njih točka prepoznavanja, mjesto orijentacije. Snaga privlačnosti Međugorja objašnjava se činjenicom da doći ovamo nije jednostavno. Ljudi se jako trude i naprežu da dođu u Međugorje, da proputuju nekoliko etapa i stignu ovamo”, objašnjava mons. Henryk Hoser, koji je lani 22. srpnja preuzeo dužnost apostolskog vizitatora za župu Međugorje po nalogu pape Franje i otad stalno boravi u Međugorju, svakodnevno sudjeluje na euharistijskim slavljima, susreće se s brojnim hodočasnicima, a povremeno im drži i kraće kateheze.

Zanimljivo je da je apostolski nuncij u BiH mons. Luigi Pezzuto odabrao upravo Međugorje kako bi iz njega uputio poruku mira pape Franje za Svjetski dan mira rekavši kako se nalazimo na svetome mjestu gdje Mariju častimo kao Kraljicu mira?

To je također važnost potvrde Međugorja – skrb Svetoga Oca za razvoj pastorala koji se odvija ovdje u Međugorju. Vidjevši taj međunarodni karakter Međugorja, nazočnost brojnih hodočasnika koji su došli ovamo za Novu godinu, posebno iz Italije, Poljske, Francuske, Španjolske, Latinske Amerike… Poziv je to na mir. Prvi dan nove godine nije samo važna marijanska svečanost nego je i Svjetski dan mira. Nuncij je predstavio dvaput sadržaj poruke pape Franje upućenu cijelome svijetu, poruku vezanu za dobru politiku. Na kraju svete mise u pozdravu i zahvali objasnio sam zašto je nuncij došao ovamo, tj. jer je na taj način omogućen i pristup papine poruke medijima, a time i cijelom svijetu.

Kako biste ocijenili svoj dosadašnji boravak u Međugorju?

Ovo je moj drugi boravak u Međugorju. Prvi put došao sam prošle godine kao posebni izaslanik Svetoga Oca, ali nadasve nastavljam upoznavati ovu stvarnost koja je složena, bogata, i sada treba upoznati detalje ove stvarnosti i sukladno tome postupati u određenim situacijama, reagirati uvijek u istome smjeru, a to je u razvoju ovoga mjesta s duhovnoga stajališta, naravno. To je vrlo snažno ovdje. Vrlo snažna linija ovdje je duhovni razvoj, a druga točka je materijalni razvoj. Infrastruktura koja je trenutačno ovdje na raspolaganju jako je slaba i siromašna u odnosu ne samo na broj stranih hodočasnika koji dolaze iz dalekih zemalja nego i brojnih hodočasnika koji dolaze iz BiH i Hrvatske i drugih zemalja Balkana.

Imenovani ste kao apostolski vizitator, no imate i upraviteljske ovlasti?

Imam neke ovlasti za djelovanje ovdje. Na primjer, vezano za nove zajednice koje su u Međugorju čija pozicija još nije institucionalizirana. Njihova situacija nije formalizirana. Sveta Stolica mi je dala punu ovlast ne samo za upoznavanje njihove situacije i živo, nego i da postupim ili eventualno odobrim njihovu nazočnost, ali uvijek sukladno propisima crkvenog zakonika. Dvije stvari imaju priličnu važnost: potaknuti dovoljan broj ispovjednika, radimo na tome da predložimo pravilo za one svećenike koji dolaze zajedno s hodočasnicima i prate ih tijekom hodočašća, ali i da reguliramo ispovjednike koji će ovdje biti fiksni i u službi pastorala na različitim jezicima.

Poznato je da je mjesni biskup mons. Ratko Perić protiv međugorskog fenomena. Prije Božića posjetio vas je u Međugorju. Kakvi su vaši odnosi?

Mogu samo reći da je naše obostrano poslanje komplementarno. Postoje područja koja su pridržana mjesnom biskupu kao i ona u mojoj ovlasti koju moram provesti sukladno mandatu koji sam dobio.
(…)

Govori se i o dogradnji svetišta, natkrivanju vanjskog oltara, gradnji kapelice trajnog klanjanja?

Da, već postoji skupina arhitekata koji pripremaju projekte da naprave i jedno i drugo. Razviti, dakle, prostor za liturgijska slavlja, koji će biti natkriven i zadovoljiti sve klimatske uvjete. Po vrućini ljeti, hladnoći zimi. Otvoreni trg, prostor vanjskog oltara koji ovdje imamo, ne štiti ljude koji sudjeluju na liturgijskim slavljima. Mislimo još sagraditi i kapelicu trajnog klanjanja. To je sada u pripravi.

(…)

Što Međugorje znači za hrvatski narod?

Vjera je vrlo snažan dio identiteta hrvatskog čovjeka i društva. Za Hrvate katolička vjera vrlo je snažan aspekt koji je spasio egzistenciju njihova društva tijekom prošlih stoljeća i to vrlo teških, primjerice za vrijeme turske okupacije. Vjerujem da broj Hrvata koji ovdje dolazi potvrđuje njihovu privrženost katoličkoj vjeri, imaju duboku vjeru punu oduševljenja. To je vlastito identitetu Hrvata i to Hrvata ne samo iz Bosne i Hercegovine nego i iz Republike Hrvatske i drugih zemalja koje su blizu, jer su jezici slični u Srbiji, Sloveniji itd. I to im je zajednička denominacija, denominacija istog naroda.

Bili ste u Ruandi, gdje su priznata ukazanja. Postoje li sličnosti s Međugorjem?

Gledajući sa strane, određene sličnosti postoje jer su, prema riječima vidjelaca oba događaja započela 1981. godine – u Međugorju u lipnju, a u Ruandi u studenome iste godine. Također imamo sličnost u perspektivi. Ovdje u perspektivi nedostatka mira, rata na Balkanu koji je bio surov i težak, a u Ruandi je bio građanski rat, genocid, koji je također bio vrlo surov i trajao je četiri godine. I koji je također imao svoje tragične posljedice. Sigurno, to su ukazanja koja su priznata od biskupa toga mjesta u Kibehu. Ondje su najprije priznali marijansko štovanje i ispitali su sadržaj ukazanja i poruka, a onda ograničili broj vidjelaca na tri djevojke i na kraju su objavili vjerodostojnost ukazanja.

Stanujete u nekadašnjem župnom uredu u kojem je fra Jozo Zovko skrivao djecu, u kojem su se događala i ukazanja. Vidite li simboliku?

Dodiruje se dio povijesti. Ne znam koja će biti konačna odluka Svete Stolice u vezi s ovim događajima, ali to su događaji proživljeni u stvarnosti. Razlika u odnosu na Kibeho u Ruandi jest: u Kibehu nije bilo progona vidjelaca. Državne službe olakšale su stvar, priznanje događaja jer su objavljivali to na javnoj televiziji i radiju, no ovdje su za vrijeme komunizma ovi mladi bili progonjeni od strane države. I jako su propatili. Treba naglasiti njihovu patnju koja je trajala više godina.

Koja je vaša poruka za kraj?

Molimo zajedno za završni zaključak ovih događaja ovdje i da konačna odluka bude za vrijeme našega života.