Prije koji dan sam naletjela na tekst prof. Dubravka Lovrenovića, točnije njegov govor na nekoj promociji knjige. Iz opširnog i pomalo konfuznog teksta-govora, koji dotiče mnoge društvene i znanstvene “krive Drine” po Lovrenovićevom mišljenju, saznala sam i za tragičnu smrt njegovog sina, točnije posinka.
Piše: Marica Raspudić, Hrvatski Medijski Servis
Spoznaja kako živimo u društvu u kojemu se četrnaestogodišnji dječak odlučuje na samoubojstvo bacajući se, nakon što je zapalio svoju školsku torbu, s osmog kata zgrade u kojoj stanuje me paralizirala; poželjela sam toplo zagrliti uvaženog profesora, i onako sestrinski šapnuti mu kako mu mladi kolega sigurno ne bi zamjerio i da mu nije došao govoriti na promociji prve knjige, kako nakon takve strašne tragedije on ima pravo odbolovati svoju bol, sve pustiti i ne odvajati se od supruge i majke dječaka čije stanje nisam mogla, a valjda u ljudskoj slabosti i samoobrani, niti željela čak ni zamisliti.
Međutim, spoznaja da su pored nas, uz dezorijentirane i depresivne ljude, i djeca bez radosti igre i smisla života me opteretila. U tom stanju danas, odmarajući, čitajući i pišući novogodišnje čestitke na fb, naiđem na post s fokus.ba: ” Pismo majke 14-godišnjaka koji je izvršio samoubojstvo: Čije je dijete sljedeće?”
Pročitah. Zanijemih.
Večeras imam snage pomoliti se za dušu malog Mahira i izreći dvije stvari. Prva: Nisu narodni običaji “bez veze”. Četrdeset dana žalovanja je vrijeme u kojemu u kuću žalosti, u tišini, svakodnevno, dolaze obitelj i najbliži prijatelji biti utjeha i potpora ucviljenima koji, po tko zna koji put, prepričavaju sjećanja i postavljaju razna pitanja prorađujući tako svoju bol. I, koliko znam ne zamjera se ožalošćenim ništa, ne iznosi se javno i ne prepričava što su oni u svojoj boli izrekli.
Druo: Mediji, a izgleda sad već i mi sami, ne poštujemo više tu provjerenu civilizacijsku tekovinu. Sjetite se samo kako su kamerama i mikrofonima zaskakali obitelji vojnika tragično poginulih na Ilidži.
To je meni bilo strašno.
Ovo oko malog Mahira mi je još strašnije.
Dokle može ići?
Ne znam; nisam pametna.
Mahire, čuvali Te anđeli.
I neka dragi Bog izlije svoju milost na tvoje roditelje kako bi smogli snage zacijeliti rane; i pronaći mir u svome srcu do ponovnog susreta./HMS/
wpDiscuz