Malo je onih koji se ne dive stihovima velikana hercegovske srpske lirike Alekse Šantića, ali jedna njegova pjesma, simboličnog naziva – Molitva, i doslovno može da vam promjeni život iz korijena. Samo ako je ispravno i iskreno poslušate i shvatite.
Tog 2. veljače 1924. u svojoj 55. godini, bolestan od tuberkuloze, preminuo je Aleksa Šantić, veliki srpski i hercegovski pjesnik i akademik, rodom iz Mostara gde je proveo većinu života i pesničkog stvaralaštva.
Prvu pjesmu objavio je 1886, a prvu zbirku 1891. godine. Punu stvaralačku zrelost Šantić je dostigao u razdoblju između 1905. i 1910. godine, kada je napisao i najljepše pjesme.
U jednom od najtežih razdoblja u svom životu, 1913. godine, kada su ga austrougarske vlasti zbog patriotizma i širenja ideja u nacionalnom oslobođenju, protjerale iz Mostara, Šantić je napisao ovu molitvu za koju malo ljudi zna.
Prošlo je više od vijeka, a ove riječi i danas podsjećaju što je u životu važno, liječe patnju i ulijevaju nadu.
“Veliki Bože Istine i Pravde,
Koji me diže iz gnjusnoga kala,
U krvi oganj, u ruci mač dade,
I reče: “Prkosi vihorima zala!”Bože, koji si u prostor beskrajni
Dao mi svijet, koji ne zna nitko,
U dušu moju unio luč sjajni
I na bolove me i stradanja svik’o…Daj mi u srcu kap Tvoje milosti
I stišaj buru podivljale ćudi:
Da mogu praštat gonjenja i zlosti,
I cio svijet prigrlit’ na grudi…”
wpDiscuz
