Zamislimo, čisto hipotetski, neku normalnu zemlju. Ne mora biti velika. Recimo veličine Belgije, ili ako vam je Belgija previše smirena, onda neka bude veličine Litve. Zamislimo dakle zemlju u kojoj bi smrt najboljeg jazz pijanista bila udarna vijest, ne zato što je bio jazz pijanist, nego zato što je bio najbolji. I to ne u smislu da je imao najbrže prste ili najskuplji Steinway, nego zato što je imao onu stvar koju imaju samo najbolji — da kad zasvira, i šef mafije i ministrica kulture zastanu s vilicom u zraku.
U takvoj zemlji, Matija Dedić bi bio opći šok.
Ali mi ne živimo u takvoj zemlji. Mi živimo u zemlji u kojoj najbolji jazz pijanist ne može biti opći šok jer jazz, brate, ionako nikome nije bio neka fora. U zemlji u kojoj se najviše zna o klaviru iz one pjesme “Ne diraj mi ravnicu”, jer je tu, eto, klavir vezan za emociju, a emocija za rakiju, a rakija za rat. A jazz? Jazz je, znaš ono, muzika u filmovima kad tip s kapom od tvida pije viski i svirucka nešto melankolično jer ga je cura ostavila.
I sad je, eto, otišao Matija Dedić.
Tiho, kao akord na kraju pjesme koju nisi stigao shvatiti, jer si taman gledao “Zadrugu” kad se dogodila.
A otišao je baš onaj koji je sve razumio. I jazz, i Arsena, i to što je morao biti sin jednog od najvećih, ali ne i njegov nastavak, nego varijacija. Modulacija. I sve što je dotaknuo, svirao je s istim onim osjećajem s kojim se u nekoj paralelnoj stvarnosti potpisuju ustavi — ozbiljno, precizno i s mišlju da iza toga treba ostati nešto što vrijedi više od potpisa.
I stvarno, što vrijedi više od Matijine glazbe? Ako ćemo pravo, ništa. Ali u zemlji turbofolka, dernjave i sponzoruša s aftekom za kulturu, to ništa ne znači. Jer ova zemlja ne zna što bi s tišinom između dva tona, ako u njoj ne pišti dijaspora ili ne laje politička histerija.
I sad je ta zemlja ostala bez Matije. I nitko zapravo ne zna što bi rekao.
Jer ako kažeš da je bio najbolji, ispast ćeš snob. Ako kažeš da je bio nježan, dobit ćeš hejt da se praviš pametan. Ako kažeš da je bio genij, reći će ti da ne znaš što znači riječ “genij”, jer si to već potrošio na Desingericu. A ako šutiš, onda si samo još jedan u nizu onih koji šute svaki put kad netko vrijedan ode.
Pa hajde da kažemo ovako: Matija Dedić je bio onaj zbog kojeg si, da si znao gdje da ga slušaš, barem jednom zastao. Ne zato što si razumio jazz, nego zato što si na sekundu osjetio da to što svira — ima smisla. I to je već dovoljno.
Sve drugo, sve te priče o nedostatku prostora, o medijskom ignoriranju, o tome kako je bio više cijenjen u Ljubljani nego na HTV-u, kako je bio gost svima koji su znali svirati barem dvije oktave i koji su za to tražili samo čistu emociju, sve to sad više ništa ne mijenja.
Otišao je s pozornice, bez biseva, samo s tihim “modulirao sam”, kao da će se sad vratiti, ali neće.
I znaš šta još…
Nije on otišao jer je vrijeme. Niti jer su godine. Niti jer jazz glazbenici moraju umirati ranije da bi postali mit. Otišao je zato što takva glazba, takav talent, takva posvećenost i takva skromnost ne mogu dugo živjeti u zemlji u kojoj se svaki rafinman tretira kao slabost, a svaka nota više od tri akorda kao filozofska diverzija.
Matija je bio filozof. Ne riječima, tezama nit pamfletima. Bio je filozof u prstima. U modulacijama. U tome što nije dijelio muziku po imenima ni po žanrovima, nego po istini.
A istina se ovdje uvijek plaća prerano.
I što sad?
Ništa. Sad ćeš otići, upalit ćeš YouTube, upisati “Matija svira Arsena”, i kad krene, nemoj ništa govoriti. Samo slušaj. I pokušaj ne zaboraviti da smo jednom, makar na tren, imali čovjeka koji je znao svirati sve ono što mi ne znamo reći.
Ivan Urkov l poskok
wpDiscuz
