Brod “Odysseus” je polako uplovljavao u tišinu Biševa. Vjetar u jedrima, slani zrak u nosnicama, a u očima – očekivanje. Dubravko Merlić i njegova ekipa “Plovopisa” stigli su na otok za koji se, u današnje vrijeme, gotovo čini da je samo sinonim za jednu stvar – Modru Špilju.
Ta špilja… kad pomislim na nju, sjetim se svih tih nevjerojatnih priča iz djetinjstva. Otkrivena prije 140 godina. K’o da ju je netko sakrio samo za one koji dovoljno dugo traže, za one koji su spremni ostati zadivljeni. I tada se pojavio taj barun, Eugen von Ransonnet. Čovjek s naslovom, s povlasticama, ali i sa strašću za ljepotom. On, slikar podvodnih pejzaža, minirao je stijene kako bi otvorio ulaz u špilju čamcima. Čudno je to. Nekad ljepota mora biti razbijena, probijena, tek da bi se vidjela.
I tako je počela priča o Modroj Špilji, a svijet je saznao za Biševo. Ali taj svijet… svi ti turisti koji ovdje dolaze, oni vide samo bljesak, plavu čaroliju. Prošle godine čak 365 tisuća ljudi stalo je u redove, čekajući da uhvate trenutak u kojem svjetlost pleše na vodi. A što dalje?
Samo nekoliko koraka od tog plavetnila, otok priča sasvim drugu priču. Ulaziš u unutrašnjost Biševa i sve odjednom postaje tiho. Tu nema gužvi. Nema kamera. Nema reda. Tu su olupine, napuštene kuće, tragovi života koji je nekad bio, a sad je gotovo zaboravljen. Na otoku gdje je priroda nekad bila gospodar, sad je ostala zapuštenost. I to me udara jače od svakog morskog vala. Ta kontrastna tišina. Otok koji gubi dušu dok gleda kako ljudi prolaze pokraj njega, očarani samo jednom stvari.
Ali možda ipak ima nade. U staroj školi, onoj koju su jedva krpali da bi je obnovili, sada stoji Multimedijalni centar. Da, zvuči tehnički, sterilno, ali nije. Tamo su izložbe o flori i fauni Biševa, o povijesti škole, crkve, o vinogradima koji su nekad hranili otok. To je prostor gdje pokušavaju ponovno pokazati svu onu ljepotu koja ne sija samo u špilji, već i u svakom kamenu, svakom koraku ovog otoka.
Marin Matašek, voditelj Centra, kaže: “Nije stvar samo u špilji, ljudi trebaju vidjeti cijeli otok, svaku njegovu pukotinu.” A ja se s njim slažem. Jer ljepota nije samo u plavetnilu koje te zaslijepi, već i u onim tihim dijelovima koje nitko ne vidi. Biševo je više od Modre Špilje. Biševo je život koji se neprestano bori da ne bude zaboravljen.
A dok Merlić i njegova ekipa napuštaju otok, ja razmišljam o svima nama koji tražimo samo spektakl, a zaboravljamo tihe priče.
Emina Zanki l poskok.info