Domaći nogomet u zemljama bivše Jugoslavije danas je prilično neatraktivan, siromašan i ne pretjerano ugledan. U jadikovkama koje ga okružuju, neizostavan je repertoar o super jakoj, čudesnoj i mističnoj jugo-ligi pred kojom je drhtalo pola Europe. Takve priče su, kao i većina usmene predaje koje potiču iz tog razdoblja – najobičniji mit. Jugoslavenska liga u nogometu bila je daleko ispod renomea kakvom ju se danas drži, a to dokazuju svi relevantni pokazatelji. U jugo-ligi je bilo sjajnih igračkih imena koja su nakon rata ostvarila zvučne transfere; Mladen Ramljak otišao je u Feyenoord, Vilson Džoni i Brane Oblak u Schalke, Zajec u Panathinaikos, Velibor Vasović u Ajax, Iko Buljan u HSV, braća Vujović u Bordeaux, a ogroman dio Zvezde iz Barija koja je bila prvak Europe, igrat će bitne uloge u najvećim svjetskim klubovima. Zbog njih osjećamo nostalgiju i volimo se prisjećati mitskih priča sa stadiona u Jugi, ali nogomet bivše države ipak je bio pun mitova. Uostalom, kao i cijela država.
Europski prosjek
Nogomet je prije moderne ere bio konkurentniji nego danas. Jednostavno, zatvorenost komunističkog i tržišna ograničenost zapadnog bloka kvalitetu nisu niti mogle koncentrirati u nekoliko liga, kako je to bilo prije 20 godina, ili u nekoliko ekipa, kako je to danas. Tada je bilo teže procijeniti nečiju relativnu kvalitetu u odnosu na ostatak europske konkurencije, ali UEFA je pomogla s kvalitetnim ina duge staze relativno stabilnim pokazateljem – međusobnim europskim okršajima i koeficijentom koji one donose. Zahvaljujući sjajnom radu Berta Kassiesa, nogometnog statističara, rezultate svih klubova i država u povijesti službenih europskih natjecanja možemo staviti u kontekst bodovanja identičan današnjem što nam olakšava usporedbu povijesnih razdoblja. Ovako izgleda graf – kako se u dostupnom i promatranom razdoblju (1960.-1990.) kretao jugoslavenski nacionalni koeficijent, odnosno koju je poziciju pojedine godine ta država imala u ukupnom poretku europskih zemalja. Metodologija je jednaka današnjoj – svakoj državi su se zbrajali bodovi zarađeni u posljednjih pet sezona.
Iako ćete često čuti kako jugoslavenska liga ni po čemu nije zaostajala za ligama Petice, ona je tek jednom u 31 sezoni za koje imamo podatke završila u top 5 – bilo je to 1983. godine kada je bila četvrta najbolje rangirana Europe. U istom razdoblju je čak 18 puta bila na desetom ili slabijem mjestu. Najlošiji rezultat joj je 14. mjesto, a taj “rekord” držala je u čak četiri uzastopne sezone. Za usporedbu, danas je Grčka 14. liga Europe. Kada bismo uzeli sve pozicije jugo-lige i izračunali prosjek, tada bismo dobili podatak da je ona kroz povijest u prosjeku bila tek deseta najbolja liga Europe. Opet, za orijentir u odnosu na danas – Turska je deseta liga Europe. Treba napomenuti i kako je Europa u tom razdoblju imala između 29 i 33 države.
Pritom je tek u prve 4 godine (1960.-1963.) imala jednak broj predstavnika kao i najbolje plasirana zemlja u tom trenutku. Prema broju predstavnika je u ostatku svoje povijesti bila apsolutno podređena najboljim europskim zemljama. Pritom su joj se u kasnim šezdesetima približile ili ju prestigle Belgija, Čehoslovačka i Škotska, a tijekom 70-ih i Bugarska, Rumunjska, Mađarska , Turska, Grčka, Poljska i Švedska. Iako je ovaj pokazatelj najbolji jer valorizira rezultate svih klubova i najbolji je indikator snage određene lige, često ćete čuti da su jugoslavenski klubovi igrali finala, pa i osvajali najjače europske turnire. I to je istina. Ali kao i cijela priča, kad ju stavimo u ispravan kontekst, to i nije tako veličanstveno kakvim se predstavlja.
Srbi najuspješniji među susjedima
Pri analiziranju velikih uspjeha, ovaj članak ograničio se na tri natjecanja koje UEFA priznaje kao “svoje” – Kup prvaka, Kup UEFA-e i Kup pobjednika kupova. Pritom su ignorirana natjecanja poput Kupa velesajamskih gradova, prije svega zbog svoje geografske ograničenosti ili pozivnog formata natjecanja. U Kupu prvaka dva najveća uspjeha postigli su srpski klubovi. Partizan je 1966. pokleknuo tek na posljednjoj stepenici izgubivši od Reala, dok je Zvezda na izdahu umiruće države u Bariju uzela najelitniji trofej europskog nogometa. Jedno finale i polufinale u 35-godišnjoj povijesti te države su ogroman uspjeh, ali u istom razdoblju postoji sedam puno uspješnijih zemalja – Španjolska, Italija, Engleska, Portugal, Njemačka i Nizozemska. Rumunjska i Škotska imaju identičan učinak, dok Francuska nema nijednog osvajača, ali ima jednog finalista više. Belgija, Grčka i Švedska dale su po jednog finalista u tom razdoblju što priču o super-jakoj ligi i njenim nevjerojatnim dosezima bitno dovodi u pitanje.
U ostalim natjecanjima, stvari stoje puno gore za jugoslavensku ligu. U Kupu UEFA, Jugoslavija ima tek jedno finale, ono Zvezdino iz 1979. Pritom postoji 9 uspješnijih zemalja (poput Švedske čiji Göteborg ima dvije titule), dok su jednak uspjeh od jednog finala imale Škotska, Mađarska i Austrija. U Kupu pobjednika kupova Jugoslavija nema niti jedno finale, što je uspjeh koji potpisuje čak 15 zemalja. Pritom su osvajači čak i iz istočnog bloka – Magdeburg je jednom, a Dinamo Kijev dvaput uzeo srebrninu. Kada bismo to sve stavili u završnu tablicu koja bi pobrojala zlata i “srebra” triju najjačih europskih natjecanja, Jugoslavija bi bila treća, računajući od dna.
Jugo liga bila je debelo iza onih “kojima je bila konkurentna”, a njezini rezultati usporedivi su s Mađarskom, Rumunjskom, Švedskom i Istočnom Njemačkom – redom zemalja o čijim basnoslovnim ligama vjerojatno nigdje niste pročitali niti slova.
Hrvatski klubovi kao mušterije boljih liga
Dinamo i Hajduk, dva najuspješnija hrvatska kluba i u sadašnjoj i u prošloj državi zajedno su 31 put nastupili u jednom od ova tri natjecanja u promatranom razdoblju. Dinamo je u 13 od svojih 15 takvih sezona europski put završavao već u prvom ili drugom dvoboju, dok Hajduk ima bolji skor. U točno polovici svojih europskih avantura (8), dalje od drugog kola nije išao. Iako su u navedenom razdoblju osvojili 6 naslova prvaka Jugoslavije, u Kupu prvaka zabilježili su tek tri prolaska prve runde, a sva tri je postigao splitski klub. U sezoni 74-75 izbacio je islandski Keflavik, iduće godine maltešku Florianu i belgijski Molenbeek, a u posljednjem pohodu u Kupu prvaka turski Trabzonspor i danski Vejle. Puno premalo za ligu “europskog Brazila”.
Kada uzmemo u obzir promatrano razdoblje i gledamo suparnike iz šest tradicionalno najjačih liga tog razdoblja – Njemačke, Italije, Španjolske, Engleske, Portugala i Nizozemske, Dinamo i Hajduk protiv njihovih predstavnika igrali su 25 puta, a ubilježili svega 3 prolaza.
Dinamo je bio bolji od HSV-a, dok je Hajduk po jednom izbacio Torino i Stuttgart. Koliko priča o Dinamu i Hajduku koje su tek detalji, nesreća ili sudačka krađa dijelile od europskog trona i najboljih klubova i dalje drže vodu? Iako su se razlike u platežnoj moći otad pomaknule u smjeru ogromnog disbalansa pri čemu je HNL pao na siromašni kraj distribucije, čak i takav, jadni HNL ima apsolutno usporedive rezultate protiv klubova iz najjačih svjetskih liga u odnosu na svoje puno slavnije pretke.
Jugoslavenska liga je, kao i sve drugo u toj državi, plod mistifikacije
Kada sve te parametre uzmemo u obzir, zaključak je vrlo jasan: snaga jugo-liga izrazito je precijenjena. Pritom je nogomet bio kvalitetniji nego li je u današnjim neovisnim ligama, ali je zabrana odlaska igrača van prije 28. godine bila dovoljna za to da liga bude tek nešto bolja od europskog prosjeka. S obzirom da je zbog ravnomjernije raspoređenih rezultata u prošlosti klubovima iz manjih zemalja i liga bilo lakše stići do velikog europskog rezultata, rezultati jugo-lige su u kontekstu “jedne od najboljih liga Europe” zapravo poražavajući. I slabi rezultati novoosnovanih, neovisnih liga nisu nikakva posljedica “propasti nogometnog sustava”, već logični nastavak svega ono što je bio jugoslavenski nogomet.
Jugoslavenski nogomet bile su i partijske direktive o dodjeli naslova prvaka i sustavna sudačka pomoć u željenom smjeru. Jugoslavenski nogomet bilo je i Šajberovo kolo i premještanje igrača silom u Beograd nakon rata kako bi klub narodne armije u što boljem svijetlu predstavio pobjedničku vojsku. Pritom ne zaboravite da je Hrvatska u 29 godina svoje samostalnosti zabilježila bolje rezultate nego nacionalna vrsta “europskog Brazila” u čitavoj svojoj povijesti.
Na Svjetskom prvenstvu dvaput su stigli do drvene medalje. Prvi put na premijernom, okrnjenom Svjetskom prvenstvu, a drugi put 1962. u Čileu sa skorom od 3 pobjede i 3 poraza, rezultatom koji u današnjem formatu ne bi bio dovoljan ni za prolazak skupine. Dva finala Eura zvuče kao puno veći rezultat nego to jesu. Naime, Euro se tada igralo samo kao završnica četiri zemlje. Na kvalifikacijama za prvo Europsko prvenstvo, Jugoslaviji je prolaz nad Bugarskom i Portugalom bio dovoljan za plasman na završni turnir, dok su ih 8 godina kasnije među najbolje četiri države Europe stavile dvije pobjede nad Albanijom, te po pobjeda i poraz od Zapadne Njemačke, kada su Nijemci neshvatljivim remijem bez golova u Tirani ostali kratkih rukava. Kako je onda nastala fama o veličanstvenoj jugo-ligi? Postoji nekoliko fenomena koji to objašnjavaju.
Onaj najbanalniji jest da je ljudima u pravilu bolje ono što se dogodilo ranije, bili su mlađi, imali su manje briga, a svijet se činio kao ljepše mjesto. Na tom fenomenu zapravo počivaju gotovo sve lijepe uspomene na bivšu državu. Drugi je selektivno pamćenje i tendencija da rupe kreiramo kako nam odgovara. Tako je u pravilu svako ispadanje Zvezde, Hajduka, Vojvodine ili Veleža bila kombinacija sudačke krađe, nepovoljne klime na drugom kraju Europe na koju “naši” igrači jednostavno nisu navikli, nevjerojatna nesreća u samoj igri, kolektivno trovanje čitave ekipe dva dana prije ključnog ogleda ili neki slični bajkovit narativ kojem je jedina funkcija održavanje mita i narativa živim.
Zaključno, jugoslavenski nogomet izrazito je bogat, intrigantan i zanimljiv period u kojem su formirani klubovi, njihove povijesti i navijački korpus onakvi kakvim ih danas poznajemo. Nogomet je u Jugi reći će u pravilu svi, bio bolji od današnjeg i to nije teško zamislivo. To ne znači da je bio nevjerojatan i da su se njegovim rezultatima i igračima divili diljem zemaljske kugle. Jugoslavenski nogomet je kao i svaki drugi mit – fascinantan, interesantan, zavodljiv, ali i nevjerojatno krhak na objektivnu analizu.