Draga bošnjaustrijska zajednico u Bečkom Novom Mjestu, jeste li se napokon ogradili od Benjamina Fukelje? Ma, kakvo pitanje, naravno da jeste! Samo što ja, eto, za razliku od gradonačelnika Klause Schneebergera, sumnjam da je to bilo u formi gromoglasnog priopćenja, što bi Klaus, inače član političke elite, očekivao.
Bošnjaustrijci, onako po svom običaju, najvjerojatnije su rekli: “Joj, jesmo, brate, taj stvarno pretjera, nije normalan,” dok su srkali kafu u onom kultnom kutku kulturne zajednice i gledali tko će prvi postaviti pitanje – “Šta je ovo, je l’ to nama naš Benjamin rukuje ili ne rukuje?”
Pitam se, jesu li se u kulturnoj zajednici skupili na brzinu da smisle priopćenje? Možda su zaključili da “rukovanje sa ženom nije dio naše tradicije, al’ svejedno – tko god od nas dobije priliku da se rukuje s ministricom, iskoristio bi taj momenat!”
Jer ruku na srce, koji BošnjAUanac bi propustio priliku da se rukuje s važnom facom i to baš ministricom Austrije? Na kraju krajeva, kad bi ona mogla pomoći s nekom dobrom pozicijom ili barem poslom za rođaka.
Benjamin Fukelja, kadet iz Sarajeva, odlučio je biti principijelan i pošten. Vjerovali ili ne, čovjek nije htio ženinu ruku. Kakva čast!
Možda on nije toliko zaljubljen u rad sa ženama, ili možda se jednostavno boji da bi dodir njezine ruke mogao izazvati neviđene tektonske poremećaje unutar Oružanih snaga BiH. Zamisli samo kako bi to izgledalo – kadet se rukovao s ministricom i odjednom počeli su svi bosanski vojnici tražiti radna mjesta u Bečkom Novom Mjestu. Ko bi to sve izdržao?
Ali ovdje nije kraj. Nakon što se Benjamin odbio rukovati, odmah se javio Zukan Helez – ministar obrane BiH, i zamisli apsurda, ispričao se! Da, ispričao se uime cijelog Ministarstva obrane jer je Benjamin, kao pravi Bošnjak, odlučio sljediti neku nebošnjačku verziju vjere koju ni većina bosanskih muslimana ne prepoznaje.
Naravno, Helez ga nije zaboravio nagraditi činom potporučnika – jer tko bi propustio priliku da nagradi takvu osobu? Za Austriju se ispričavaš, za domaće Bošnjake nagrađuješ Benjamina. To je, uostalom, pravi način da se odužimo nekome tko stvara diplomatske incidente. “Evo ti čin, samo da nas ne brukaš više.”
Kakva ironija!
Ministar nagrađuje, a gradonačelnik Schneeberger traži ispriku – negdje u ovom cirkusu svi su pomalo u pravu, samo što je naš Benjamin, na kraju dana, otišao kući s novom titulom i bez rukovanja.
Ako se ovako bude rukovalo ubuduće, ne gine nam novi svjetski poredak u kojem će se političari samo gledati preko stola, bez ikakvih fizičkih kontakata, sve zbog nesretnog Benjamina i njegovih ruku koje su, čini se, previše svete za obične ministarke obrane. Fuj te tamo žene. Seitan je u njima, reče valjda Benjaminu na vjeronauku neki imam, a on to uredno zapisa.
U cijeloj ovoj priči, prava enigma nije ni Benjamin, ni ministrica Tanner, ni gradonačelnik Schneeberger, nego zašto, pobogu, nitko iz bosanske zajednice nije organizirao pravu feštu za to što su napokon dobili bosanskog vojnog potporučnika u Austriji – rukovanje ili ne!
Karlo Bečki l poskok.info