Beograd me prihvatio kao vojnika, ali ne i kao civila, tvrdi Mišo Kovač (80) u “Portretu”, koji možete pogledati na CMC televiziji u nedjelju, 26. prosinca, od 20 sati. Croatia Records ustupila nam je razgovor s glazbenom legendom i ekskluzivno vam donosimo dijelove u kojima pjevač govori o djetinjstvu, počecima, Hajduku, Šibeniku, estradi…
POGLEDAJTE VIDEO:
U prvom dijelu ispričao je kako ga je otac zvao “mišu moj”, pa odatle nadimak Mišo, te kako je poslije vojske ostao u Beogradu i počeo pjevati, a za prvi nastup od poznanika je posudio smoking i cipele.
U Beogradu me kao osobu iz Hrvatske, Šibenika, Dalmacije, nisu prihvatili i ja sam se odlučio za Zagreb. Bilo je to 1963. godine, kad je grad potopila Sava. Bilo je ljeto, ja bih uzeo mornarsku majicu i išao, prvo Gradska kavana, onda u pravi bar, gdje je pjevao Robić poslije rata, pa Neboder… Nigdje nisam tražio novac, a nisam ga imao – otkrio je Mišo u razgovoru.
Dodao je i da su mu mnogo u to vrijeme pomagali studenti, najviše iz Osijeka i Splita, jer Šibenčana nije bilo.
Pjevao je i dalje, njegova izvedba pjesme “La novia” i dalje je oduševljavala, pa su mu tako jednom rekli da ni slučajno ne trči za novinarima jer oni će uskoro trčati za njim. Proročanstvo se obistinilo. Popularnost je sve više rasla, a hitovi su se nizali.
Tu je Mišo s poštovanjem istaknuo Đorđa Novkovića.
Dodao je da Đorđe, koji je preminuo 2007. godine, zbog svojih pjesama i svega što je učinio za njega “nikad neće umrijet”. Njegovo su djelo pjesme poput “Ako me ostaviš”, “Bez rastanka suza nema”, “Drugi joj raspliće kosu, a ja je volim”, “Ja nemam više razloga da živim”…
A jednom kad opet budemo skupa, onda će drugi pjevati moje pjesme – rekao je emotivni Mišo.
Šibenik, Split i Hajduk za Mišu imaju uvijek posebno mjesto u srcu. Rođeni je Šibenčanin, a nevjerojatno je da je u sirotinjskoj Varoši jedna ulica dala tri genijalca. U dvjestotinjak metara dugoj Teslinoj ulici odrasli su Arsen Dedić, Vice Vukov i Mišo. Koji ih je davno sve najbolje opisao:
Vice Vukov je najbolji tenor Europe, Arsen Dedić najbolji je kantautor na području cijele Jugoslavije, a Mišo Kovač je zapovjednik estrade.
Voli Mišo svoj Šibenik, evo kako je pričao o njemu u “Portretu”, koji na CMC televiziji možete pogledati 26. prosinca od 20 sati.
U Šibeniku nikad nemoj priznati tko si. Jer ako priznaš tko si, onda si nitko. To je tako, to je grad takav, ali to je za mene najljepši grad na svijetu. Ja sam bio svugdje, ali ne postoji takav ulaz u grad nigdje kao što je u Šibeniku. Pa rodila me mati u Šibeniku, nije u Kongu. Molim lijepo. Ja sam Šibenčanin i priznajem da nisam ništa specijalno. Prodao sam 20 milijuna ploča, a bilo je 22 milijuna stanovnika, ali OK, nisu samo tu prodavali, nešto je otišlo u Rumunjsku i Istočnu Njemačku – opisao je Mišo.
Hajduk je za Mišu posebna priča. Obožavao je nogomet još kao dječak, trenirao je, bio perspektivan golman, a dogurao je do juniora. Ispričao je davnih dana za Plavi vjesnik kako je to bilo.
Branio sam u juniorima Šibenika, bila je to dobra momčadi. U njoj su igrali Nadoveza, Žaja, Aralica i ja. Jednom smo i juniore Hajduka nadigrali usred Splita 3-0. Bio sam dobar vratar, bez šale. Samo sam bio malo nizak za gol, možda je i to odlučilo što sam se ostavio nogometa i krenuo putevima zabavne muzike – rekao je za Plavi vjesnik 1967. godine.
Nedavno je sa Sašom Antićem snimio himnu splitskoga kluba “Ja ne mogu drugo nego da ga volin”. I tom prilikom je poručio:
Svojih 65 godina navijam za Hajduk i cijelo to vrijeme najjači sam igrač Hajduka u Zagrebu. Nikad mi nitko nije prišao niti rekao grubu riječ radi toga, jer svi znaju da Hajduk i Split žive u meni iskreno i bez kalkulacije. Zato sam na prvi poziv Hajduka da otpjevam navijački refren moje pjesme ponovno osjetio tu energiju i odmah rekao – može! Zato što ne mogu drugo nego da ga volin – Mišine su riječi.
A u “Portretu” je otkrio i kako je došlo do te velike ljubavi. Jer bio je navijač Šibenika.
Moj idol je bio Batinica, mi smo ga zvali Čeipa, ima noge od čelika. Doša je Hajduk, Kup su igrali, a Čeipa je čuvao Vukasa. Tad sam je gledao Čeipu jer je on moj, na 1. maj ja sam njegove dresove po gradu nosio. I prođe Vukas Batinicu, gol za Hajduk, do kraja četiri gola. I ja dođem kući, mater mi stavlja večeru, ja kažem: ‘Nemoj mi davat večeru’. Ona pita: ‘Šta si bolestan?’, kažem da nisam. Ali ja sam počeo misliti o tom Hajduku – prisjetio se Mišo pa u dahu nastavio o čemu je razmišljao:
O tom trenutku kad je Vukas mog ljubimca bacio četiri puta na zemlju bez faula… I jednu noć nisam izdržao, digao sam se iz kreveta i otišao sam na rivu. Ušao sam na hrvatski brod, teretni, prekooceanski. I čekao da dođem u Split.
I to je sve bilo zbog Hajduka, kad se rodila nova ljubav, ona Miše i Splita.
Na kraju sam pet puta u 57 godina pjevao u Šibeniku, šest puta u Zagrebu, nešto u Rijeci, tri-četiri puta, u Puli, a u Splitu 40 puta. Znači 40 puta – rekao je Mišo.
U sutrašnjem broju donosimo novi nastavak i dijelove iz nikad viđenog dokumentarca “Portret Miše Kovača”, koji ćete moći pogledati 26. prosinca od 20 sati na CMC televiziji.
wpDiscuz
