Išao sam u 3. razred gimnazije u Varaždinu i jednog dana je razrednik pitao bi li netko mogao primiti djecu naše dobi, prognanike iz Slavonije. Morali smo odlučiti odmah i javili smo se ja i još dvoje učenika.
Ispričao je to Igor Varga za 24 sata, kod kojeg je u ratno vrijeme, kao srednjoškolac u izbjeglištvu, živio Mirko Filipović.
Primili su ga Bernarda i Željko Varga u Ludbregu. Mirko se jako dobro snašao u Podravini i družio se s njihovim sinom Igorom, koji je Mirkov vršnjak.
– Moji su se roditelji složili, iako ih nisam imao vremena pitati jer smo morali odlučiti odmah. Nakon nekoliko tjedana došao je Mirko u našu kuću. Bio je mršav, visok, s nekih 75 kilograma – ispričao se Igor, te se sjetio prvoga susreta:
– Kad je stigao, pitao sam ga mogu li mu kako pomoći. Rekao je da uzmem jednu torbu, koja naoko nije djelovala teško. No, kad sam je primio, sav sam se iskrivio od tereta! Bila je puna utega. Upisao se u moju školu pa smo išli u isti razred, prirodoslovno matematičkog smjera. Putovali smo vlakom za Varaždin u školu, a kod kuće smo dijelili sobu. Bili smo poput braće.
Mirko nije gubio vrijeme i odmah se po dolasku u Podravinu počeo se raspitivati gdje bi mogao trenirati. Kako u Ludbregu nije bilo teretane, pronašao je jednu u Selniku kod Ludbrega, gdje je redovito odlazio na treninge.
Treći razred gimnazije završio je u Igorovom razredu, a u četvrtkom su, kaže Igor, sve prognanike smjestili u jedan razred.
– On je bio vrlo pametan, prilagodljiv dečko. Treninge i borilačke sportove shvaćao je kao svoj poziv. Pazio je na prehranu, nije pušio ni pio alkohol. I moja mlađa sestra ga je doživljavala kao drugog brata, kao da je cijeli život do tada živio s nama. Kada je nastupilo prvo primirje, otišao sam s njim do njegovih roditelja u Slavoniji. Iznenadio sam se kako su slavonska sela velika.
I danas održavaju kontakt.
– Povremeno se čujemo, a i navrati kod nas kad ima vremena ili mu je usput, a katkada i mi odemo do njega. Zadnji put je bio na sahrani mog oca – kaže Igor Varga, vlasnik dječjeg vrtića Iskrica, koji je naslijedio od pokojne majke Bernarde.
Mirko je u Varaždinu, dok je živio kod obitelji Varga, kaže Igor, počeo trenirati boks. Vikendima su znali trčati po Ludbregu i okolici.
Jednom je Mirko obuo nove Igorove tenisice i trčao po smrznutoj izoranoj zemlji. Tenisice su bile totalno uništene.
– Po kafićima baš i nismo hodali jer smo bili maloljetni, a bilo je i zamračenje. Pričao je da ne podnosi rajčicu. Tata mu je rekao da će mu dati sve, pa i ključeve od auta, samo da pojede jedan komad. Uzeo je i stavio u ista, ali je isti čas sve izbacio van. Nije imao baš puno vremena, jer je imao i dva treninga dnevno. Stalno smo se zezali. Mi smo ga podržavali u njegovom sportu – kaže Igor Varga koji se zadnjih nekoliko godina bavi dugoprugaškim trčanjem po planinama.
Nakon nekog vremena se Mirko preselio iz kuće obitelji Varga, nedaleko kod djevojke s kojom je u međuvremenu prohodao. Po završetku srednje škole, otišao je u Zagreb./HMS/
wpDiscuz