Loša procjena daje loš rezultat. Potcijeniti ili precijeniti lakše je nego procijeniti i ocijeniti. Dođe mi da se ubijem smijehom od ovih silnih “političkih analitičara”, osobito onih iz nevladinog sektora. Prognoze su im tako loša da prosječan čitatelj ovih novina zna bolje od njih što će se sutra dogoditi u Srpskoj, Federaciji, Srbiji, Hrvatskoj ili Sudanu. Jedina vještina koju je većina od njih razvila je ta da bolje znaju što ljudi vole i žele čuti. Onda im se serviraju elementi koji potvrde teoriju koja se prostom puku i pučkom narodu najviše sviđa. Bošnjački analitičari, recimo, puni su povoljnog utjecaja Turske i arapskog svijeta na kretanja na Balkanu.
To što Turska ima vlastiti građanski rat, za njih jne politike, nečega što je bilo pa prošlo. Stvar je dnevne prirode. O arapskom svijetu da i ne govorim. Tu se ne zna ni tko će navečer omrknuti a ko jutrom osvanuti. Dušu dalo za nesuvisla nagađanja i potpirivanja bošnjačkih nada u skoru dominaciju islama na Balkanu. Srbima se servira Rusija. Hm, tu je stvar nešto lakša, Rusija ipak nije u građanskom ratu.
Veselin Gatalo l Glas Srpske
Doduše, Srbija im se dosad toliko zgadila, zbog izvjesne trojice, da im ni Srbi više nisu što su nekad bili.Hrvatski “analitičari” se kunu u naklonost Njemačke, a Merkelicu živo zaboli i za Hrvatsku i za Bosnu, samo pazi da nitko u Europi ne proizvede više auta i lokomotiva od voljene joj Njemačke.
Ako netko misli da EU postoji iz nekog drugog razloga, moja prosta i lako dokaziva analiza će mu pokazati da se grdno vara.
Aleja precijenjenih
Procjena važnosti onih koje smatramo važnima, još je drastičniji primjer loše procjene. U Sarajevu živi, radi i pametuje jedan profesor. Nije Živanović, on je u Banjaluci. Ako bi neki Kinez uletio u društvo tog sarajevskog (tada još ne profesora), prije rata, mislio bi da se nesretnik zove “Haj ‘mrš”, il “Hajde, šuti!”.Jer, tako su mu se obraćali pametniji od njega. A takvih je u predratnom Sarajevu bilo mnogo. Sad premudri profa zdušno analizira postojeće stanje u politici, a specijalnost mu je predviđanje skore propasti Republike Srpske. I to ne samo one cenićevsko-ekonomske, već i one sveobuhvatne, u kojoj svi osim bošnjačkih povratnika umiru od kokošje kuge i svinjske gripe, u neizrecivim bolovima.
U općem nedostatku pameti, profa iz Sarajeva je u Sarajevu zaplivao vodama političke analize i međunarodnih tokova čiji je BiH, ah, neizostavan dio. Profini govori i nastupi su kratki, jer ne može dugo bez duhana, na svu sreću. Ako ste mislili na Zdravka Grebu, profesora koji vidi sve što se događa u RS, a ne vidi kako kod njega na faksu profesori u hotelima natežu st. … Hm, odoh na drugu temu. Uglavnom, nije Grebo, već jedan drugi kojeg neću spomenuti jer je ženi mog pokojnog prijatelja pomogao da im sin dobije očevu mirovinu. Eto, ispadoh nekorektan, potkupljen, neobjektivan, ali što ću.
Obećao sam sebi da ga neću imenom prozivati, važniji mi je prijateljev sin nego spominjanje imena nekoga koga su prije rata oslovljavali sa “Haj ‘šuti”. Heh, vidite kako je, počnem ocrnjivati nekoga, pa se vidi da sam i ja onaj koji ne bi trebao baciti prvi kamen. Eto, toliko o rabu božjem Veselinu i njegovoj objektivnosti.
Plemstvo koje je plemenitije što je dalje od kuće
Barunica Catherine Ashton. Barunica. Nisam čuo da je stručnjak za međunarodno pravo. Ali, Engleskinja je. To je, kanda, dovoljno. I, da, barunica je. I to engleska. Ima i engleske prioritete, smanjiti Srbiju na veličinu podnošljivu drugima, učiniti je moćnom poput Makedonije, velikom poput Crne Gore. I, dobro joj ide. Ima i saveznika, visokog i zgodnog Hašima. Hašim, Hashim Thaci. Albanac, pametan i spreman žrtvovati za svoj narod. I tjelesno i duhovno. Naklonost neugledne barunice prema visokom i zgodnom Iliru, očigledna je. Nije Hashim poput onih tunjavih i mulavih Albanaca koje je Tito birao predstavljati Albance niti poput onih tunjavih i mulavih Srba i Hrvata koji su u zadatak dobili da budu Srbi po mjeri Engleza ili Bošnjaka. Kako god, da je odrasla u nekom od naših kvartova, teško da bi bila omiljena u društvu. A lakše bi došla do naklonosti tipa koji liči na Tomu Nikolića nego nekog tko je nalik Hashimu Thaciju. Procjena razmišljanja Catherine Ashton je svrsishodna ni malim dijelom koliko i procjena mog komšije Hajrušija. Da, odgovorno tvrdim da je mišljenje mog Hajrušija relevantnije, on živi u BiH. Vesela Catherine ne odlučuje ništa. A i tko bi je pustio? Ona samo radi što joj se kaže iz Engleske. Zar nije iz Amerike? Ne, nije, Amerika je samo engleska kolonija. Tamo se odlučuje koliko iu BiH o Bosni i Hercegovini. Može slobodno uživati u Tačijevom društvu, to Engleskoj nimalo ne smeta, Naprotiv.
Inckovo povijesno “ da “ i povijesno “ ne “
Malo sam se zamislio maločas, iza podnaslova. Analiziram ljude, a nisam im blizak. Ali, zašto ne bih?Idemo dalje, do meni najdražeg i najživopisnijeg, Valentina Incka. Ne znam njegove prioritete, ali mi se čini da su istovjetni engleskim. Podržati engleske uzdanice i favorite, to mu je zadatak. Doduše, toliko se trudio da je pokvario predstavu. Ukidanje odluke ustavnog suda, podržavanje uličnog nasilja, toliko autogolova ni lokalni seoski političar ne bi lako primio i ostao na nogama. Rezultat je da čemerni Incko više ne gleda u kameru ni u sugovornika dok govori. Zna da je relevantan koliko i seoska budala na matematičkom kvizu. Molim lokalne zaposlenike OHR-a da ga prestanu savjetovati, da mu najzad objasne što se događa ovdje i ne pune mu glavu glupostima o narodu koji je uz njega i međunarodnu zajednicu.
I, za ime Boga, neka prestane pričati sam sa sobom. Da moj Hajruši počne pričati sam sa sobom, ostavio bih mu biciklo u šupi, sjeo ga u kola i odveo na psihijatriju. Knjižica mu nije ovjerena već dugo, u gradskoj čistoći to ne rade mjesecima, ali nešto bih skontao. Milom ili silom, odvukao bih ga. Kad čovjek počne sam odgovarati na vlastita pitanja i sam sebi davati potvrdne odgovore, zreo je za kuću sa žutom fasadom. Pričam i ja sam sa sobom, ali ne naglas. Pogotovo ne pred kamerama.
To kod Incka izgleda otprilike ovako “Političari u ovoj zemlji moraju preuzeti svoj dio odgovornosti. Da …Milorad Dodik mora prestati sa zapaljivom retorikom … Da … Izabrani političari trebaju da učine da BiH krene putem europskih integracija … Da …. Ostale zemlje su prestigle BiH na putu za EU … Da …Hrvatska je već u EU … Da … ”. Da zlo bude veće, osim povijesnog “da”, Valentin Incko u istom izričaju koristi i negaciju “ne”. ”Narod u ovoj zemlji želi živjeti bolje … Ne … A političari ih u tom sprječavaju … Ne …? Podržavam prosvjed građana BiH. Ne …? Opredeljenje Europe je građanska i demokratska BiH … Ne …? “.
Zemlja , nacija , negacija
Pošto sad imamo priliku da procijenimo stanje stvari, vratimo se na negacije, samo na trenutak. Postoji magična riječ koju su političari, recimo u Srbiji, zaboravili. Negacija je, razumljiva. ”Neću”. Moraš, reći će.A ti opet kažeš “Neću”. Ali, smijeniće te. ”Smijenite me. Neću “. Dačić, Vučić i Nikolić ne žele ih smijene.Teško su došli do vlasti, puno je svijet uložio u njih. Kaže jedan “Car Lazar nije imao izbora, mi imamo”.Imao je. I te kako. Mogao je, poput Vuka Brankovića, ne bosti se s rogatima. I mi sad ne bismo imali istinit mit na kojem nam počiva povijest. Ili je došlo vrijeme da svi krenemo u p … U tu vrlu europsku budućnost, u snu se ne snila … Ne …?
wpDiscuz