Na današnji dan prije 25 godina, 21. studenog 1995. u vojnoj bazi Wright-Patterson potpisan je Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini ili Daytonski sporazumu o uređenju Bosne i Hercegovine nakon rata 1992.-1995., podsjeća Hrvatski Medijski Servis.
Konferencija se održala od 1. do 21. studenoga 1995. Glavni su sudionici bili Alija Izetbegović (predsjednik Predsjedništva Republike BiH), Slobodan Milošević (predsjednik Republike Srbije, odnosno ondašnja SR Jugoslavije (Federacija Srbije i Crne Gore ) i Franjo Tuđman (predsjednik Republike Hrvatske), predstavnici triju država nastalih iz bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, te glavni američki pregovarač, veleposlanik Richard Holbrooke i general Wesley Clark.
Sporazum je službeno potpisan u Elizejskoj palači u Parizu, 14. prosinca 1995. Najveći uspjeh Daytonskog sporazuma je što je njime okončan rat. Francuska je čuvar originala Daytonskog sporazuma.
Aneks 4 Daytonskog sporazuma- Ustav BiH- je oktroiran- jer nikada nije usvojen u Parlamenarnoj skupštini BiH niti je službeno preveden niti objavljen u Službenom glasniku BiH.
Prema Daytonskom Ustavu BiH je država tri konstitutivna naroda i dva entiteta. Prema presudi Ustavnog suda iz 2001. ravnopravnost konstitutivnih naroda je temeljno, nadkrovljujuće načelo Ustava BiH.
Intervencijama Ureda visokog predstavnika međunarodne zajednice u BiH (OHR) daytonski Ustav je mjenjan, nametani protuustavni zakoni, i smjenivani izabrani dužnosnici uz obrazloženje da su kršili Daytonski sporazum. Te izmjene u najvećoj mjeri bile su na štetu najmalobrojnijeg naroda u BiH- Hrvata.
Tako je nametanjem Izbornog zakona BiH, suprotnu slovu i duhu Daytonskog sporazuma, omogućeno da se glasovima nehrvata izabere hrvatski član Predsjedništva, što se dogodilo u tri mandatna razdoblja, kada je bošnačkim glasovima za hrvatskog člana Predsjedništva izabran Željko Komšić.
Zahvaljuju protustavnom Izbornom zakonu u dva mandatna razdoblja u Federaciji BiH, koja je izvorno definirana kao zajednica ravnopravnih naroda Hrvata i Bošnjaka, uspostavljena je izvršna vlast (predsjednik i Vlada FBiH) bez participacije stranaka za koje je glasovala većina Hrvata. To se dogodilo pod vodstvom SDP BiH i uz snažnu asistenciju veleposlanstva SAD kada je formirana vlast tzv. Alijanse za promijene 2001. i Platformaška vlast 2011.. U tim vladama Hrvate su predstavljali dužnosnici minornih hrvatskih stranaka HSP-a, Lijanovićeve stranke “Radom za boljitak” i Zubakova NHI-a.
Od strane Visokog predstavnika nametnutim amandmanima Hrvati su izgubili paritet u Vladi Federacije, a broj hrvatskih pozicija u izvršnoj vlasti F BiH sveden je na jednu trećinu. Time je omogućeno da se osim donošenja zakona u Zastupničkom (građanskom domu) u kojem Bošnjaci imaju većinu, mimo volje Hrvata, Hrvati preglasavaju i u Vladi FBiH
Republika Srpska, koja obuhvaća 49 posto teritorija BiH danas je de facto entitet u kojem institucionalno svu vlast imaju Srbi, dok je u FBiH Dom naroda, drugi Dom Parlamenta FBiH posljednja brana Hrvatima od potpune majorizacije i u ovom entitetu.
Stoga je od presudne važnosti za očuvanje političkog suvereniteta Hrvata u BiH provedba presude Ustavnog suda BiH iz prosinca 2016. koja nalaže legitimno predstavljanje konstitutivnih naroda u Domu naroda Parlamenta F BiH, ali i na drugim administrativno političkim razinama.
Njezina provedba onemogućila bi da Bošnjaci mogu izabrati jednu trećinu hrvatskih izaslanika u Dom naroda i tako uspostaviti vlast bez hrvatskih predstavnika u FBiH, te izabrati hrvatskog člana Predsjedništva BiH./HMS/
wpDiscuz
