Mostar se sjetio. Na tren. Mimohodom, misom, akademijom i dokumentarnim filmom.
Zvala se ta operacija Lipanjske zore, i dogodila se ’92. kad još nitko nije znao kako će sve ovo završiti. Kad se rat vodio s motivom, a ne s ugovorom. Kad su ljudi ginuli da se grad ne bi dijelio, prije nego što su ga — mi, isti ti — podijelili na lijevu i desnu obalu, nacionalnu i etničku, ciglenu i betonsku.
Obilježilo se, svečano. Svetom misom u Katedrali Marije Majke Crkve. Pa mimohod. Pa vijenci. Pa dokumentarac. Sve kako i dolikuje. Uz ratni stijeg. Uz imena poginulih koja se iz godine u godinu, ipak ne čitaju sve tiše, iako mikrofon stalno nešto krči, a prisutni se boje da ne zaborave ime pa ne aplaudiraju. Nisu sigurni smije li se pljeskati.
Nakon mise, mimohoda i vijenca – slijedi akademija.
A prikazan je i film. Zove se “Zora nad Mostarom”, kao da je zora doista svanula.
Danas, kad se svečano prisjećamo Lipanjskih zora, najviše bismo voljeli da nitko ne pita gdje su ti ljudi danas. Oni koji su preživjeli. Oni koji su ranjeni. Oni koji su se vratili kući – i više je nisu prepoznali. Oni kojima je Neretva ostala na pameti, ali ne i na papiru.
Neki su i dalje bez mirovine. Neki bez statusa. Neki bez zdravlja. A neki bez iluzija. Svi bez kamera.
A grad – grad je uredno pozirao. Za povijest koja je već napisana i ima čega da se sjeća i ima što da ponosno proslavlja. Sjećanjem na slavne dane. Mimohodom kroz svjetlo.
I dok su zvonila crkvena zvona i razvijale se zastave, negdje, sasvim tiho, čuo se onaj isti glas iz 1992:
– “Nemojte da nas sutra zaborave.”
Nećemo.
/POSKOK/
wpDiscuz
