Rat u Ukrajini već je odavno napustio svoju početnu političku formu i prerastao u surovu, iscrpljujuću industriju smrti. Kada jedna strana – u ovom slučaju ukrajinska – objavi da je Rusija prešla granicu od milijun vojnih gubitaka, uključujući mrtve i ranjene, ne radi se više o brojci. Radi se o civilizacijskom momentu. O porazu epohe.
Jer milijun ljudi u rovovima – to nisu brojke. To su sinovi, muževi, braća, ljudi koji su na silu ili iz očaja odjenuli uniformu, često bez znanja zašto. Mnogi od njih, kako izvještava tekst, nisu poginuli u borbi – već u ritualnim oblicima vojne okrutnosti, nalik onima iz najcrnjih stranica sovjetske povijesti: “karusel” juriši, strijeljanja dezertera, užad oko gležnjeva vezana za tenk.
Ove scene, iako ih nije moguće sve neovisno provjeriti, postaju dominantna slika jedne vojne kulture u raspadu – kulture koja vlastite ljude vidi kao statistički materijal, kao potrošni dio ratne mašinerije. Možemo se ne slagati s načinom na koji Ukrajina komunicira ove informacije, možemo ih s pravom kritički promatrati, ali ne možemo zatvoriti oči pred razmjerom tragedije.
U trenutku kada je ruski vojnik simbolički imenovan kao “milijunti poginuli”, ukrajinska strana ne prikazuje tek žrtvu, već ogoljava logiku režima. Ta logika glasi: život vrijedi manje od političke stabilnosti. To nije nova poruka. To je obnova stare poruke, dobro poznate svim narodima koji su ikada bili s druge strane betonskih zidova “Velike domovine”.
A tu dolazimo do još jednog paradoksa. Ruska Federacija, država koja se predstavlja kao bastion tradicionalnih vrijednosti, doslovno troši vlastite sinove kao drva za ogrjev. Šalje ih u “mesne juriše” bez pripreme, bez opreme, bez vjere. U svemu tome ne odražava se snaga, nego slabost sustava – država koja ne može preživjeti bez masovne smrti vlastitih ljudi ne vlada nego – opstaje.
U drugom planu ostaje tiha i duboka tragedija: demografska rupa koja će godinama zjapiti u kartama ruskih gradova i sela, rodna neravnoteža koja će razoriti zajednice, tisuće veterana koji će se vratiti bez udova i s dušom kao ruševina. Sve to – a ništa nije osvojeno.
I zato se valja pitati: može li Kremlj nastaviti rat neovisno o žrtvama? Može. Pitanje je – koliko još dugo prije nego mu žrtve dođu po račun? Možda ne sutra. Možda ni dogodine. Ali u zemlji u kojoj je sve ispražnjeno od istine, patnja će kad-tad progovoriti.
A kad to učini, neće brojati milijune. Brojat će – posljedice.
Je li rat bio “pametan” za Ukrajinu?
Pametan nije prava riječ. U političkom smislu, Ukrajina je učinila ono što čini svaka suverena država kad je napadnuta — branila se. Alternativa nije bila “ne ratovati” nego kapitulirati. Postati Bjelorusija. A to nije bila opcija ni za vojsku, ni za većinu naroda, pa ni za Zelenskog — glumca koji se, svidjelo se to kome ili ne, pretvorio u simbol otpora.
Ukrajina je u vojnom smislu preživjela — i više od toga: natjerala je rusku vojsku na povlačenja, srušila mit o nepobjedivosti “drugog vojnog stroja svijeta”, ušla u povijest modernog ratovanja (posebno dronovima i asimetričnom taktikom), i izvojevala međunarodnu potporu bez presedana.
Ali sve to ne mijenja činjenicu da su rat, stradanja i razaranje — užas, neovisno o opravdanosti cilja. Svaki dan rata je dan izgubljenog života, izgubljene škole, izgubljene mladosti.
Je li Zelenski izdao?
To je pitanje koje sve češće postavljaju i Ukrajinci sami.
Njegov predratni mandat bio je vezan uz obećanje mira. Do rata s Rusijom došlo je nakon što je Zelenski odbio ruske zahtjeve koji su uključivali neutralni status Ukrajine, ograničenje članstva u NATO-u i autonomiju Donbasa. Mnogi tada nisu vjerovali da će Putin zaista krenuti. Kad je krenuo — bilo je kasno za diplomaciju.
Je li tada Zelenski pogriješio? Možda. Ali izdao — ne. Izdaja je svjesno napustiti narod, pogodovati neprijatelju, odustati od obrane. Zelenski nije napravio nijedno od toga. Ostao je u Kijevu kad su ga svi zvali da bježi. I to ga je pretvorilo u ratnog lidera, hoće li on to ili ne.
Ipak, kritike su legitimne: od prekomjerne centralizacije vlasti, ignoriranja korupcije tijekom rata, do sve veće potrošnje kredibiliteta na međunarodnoj sceni. Rat heroje brzo stvara, ali i brzo troši. Ako mir ne stigne na vrijeme — i ako ljudi ne osjete plodove žrtve — isti narod koji je danas slavio, sutra bi mogao pitati: “Zašto?”
wpDiscuz
