Prosto je nevjerojatno s kakvim je oduševljenjem dočekan u prounitarističkim narativima i interpretacijama tobožnji Merkel-Erdoganov plan o građanskom uređenju BiH sukladno načelu „jedan čovjek – jedan glas“. Pri tomu se još jednom pokazalo kako nema nikakve bitne razlike u razumijevanju BiH u interpretacijama bošnjačkih klero-nacionalista i tzv. građana u sarajevskim medijima.
Protivu građana i građanstva u politici nemam ništa protiv, dapače, oni su i u mojem razumijevanju temelj „političke zajednice“ jednakopravnih ljudi svih identiteta, s tim da se građanstvo smješta unutar sve tri bh. autohtone nacije, inclusive u onu skupinu građana koji se ne mogu ili ne žele izjasniti pripadnicima ni konstitutivnih naroda ni „ostalih“.
Po mojim uvidima, u toj bulumenti identitarnih nasilnika izdvaja se samo šarmom i znanjem Sabina Čudić. Ali, dobro, tko takve cijeni i voli, molim lijepo.
______________Piše: Mile Lasić I Herzegovina.in
Ali, u višenacionalnoj zemlji BiH nikud ne vodi forsiranje građanstva po ukusu vodećih dviju nacija onoj najmanjoj, koja se prepolovila tijekom posljednjeg rata i poraća, za što se nitko ne osjeća krivim. O aporijama „hrvatskog pitanja“ u BiH u procijepu između srpskog i bošnjačkog i vlastitog nacionalizma pisao sam i u prethodne dvije kolumne za Herzegovina.IN, koje su izazvale i priznanje, ali i ostrašćene reakcije, posebice tzv. komentatorske zajednice na jednom sarajevskom portalu u vlasništvu poznatog medijskog mogula i mostarskog ratnog profitera. Već sam doživljavao i u Hercegovini i u Bosni slične objede, koje sam ignorirao, pa bih to učinio i ovaj put da se vlasnik ovog pištolj portala nije samostilizirao u glavnog „mimara mira“, da ne manipulira nekakvim centrom za demokraciju i „mostarskim krugom“, potencijalno uzoritijim i od sarajevskog Kruga 99, ako je takvo što moguće, a nije, vjerojatno.
Bazinga, kazao bi Sheldon u kultnoj seriji „Teorija velikog praska“, ova vrst građanstva usmjerena je ne samo protivu Hrvata u nacionalnim strankama, nego i protivu građanstva u Hrvata, koje tek treba oformiti u nemogućem procijepu između bošnjačkih i hrvatskih manipulacija… Takvo što ne mogu prihvatiti naravno ni bh. građani Srbi ni bh. Hrvati, jer su autohtoni i svoji na svome, baš kao i Bošnjaci.
Uostalom, uvjerite se i sami putem pasusa u kojima ef. Cerić niječe i moje i vapaje za jednakopravnost u BiH njegova kolege klerika, katoličkog biskupa Franje Komarice.
„Mimari mira“ u Safinoj režiji!
Sa Safetom Safom Oručevićem sam se samo jednom čuo u životu, ali sam, nažalost, prečesto gostovao na njegovim televizijama i u Mostaru i Sarajevu, jer su mi se u vremenima teškog političkog i etičkog posrnuća javnih emitera u BiH, Safini mediji učinili prijeko potrebnim korektivom stranačkim javnim servisima. I danas na TV1 rade neki pristojni ljudi, čini mi se, ali istovremeno Safin pištolj portal za odstrjel drugačije mislećih vrši sustavnu difamaciju svega što nije komplementarno bošnjačkom medijskom i političkom projektu unifikacije BiH, putem reduciranih narativa besprizornih novinara niskog čela i visokog garda, prepunih jeda i neznanja, za što odgovornost nosi i prounitaristički nastrojena akademska zajednica koja je ovakve tobož odškolovala.
Safine kerefeke su povezane, vjerojatno, s njegovim političkim apetitima, pa me se to i ne tiče, ali me se tiče njegovo cinično dodjeljivanje samom sebi uloge vrhovnog „mimara“, pa potom dodjeljivanje specijalnih priznanja osobama iz politike prepunih oraha u džepu, poput članova Predsjedništva BiH, ili predsjednika Crne Gore prošle, a bivšeg predsjednika Hrvatske ove godine. Uvijek su među nagrađenima mirovnim priznanjima i osobe za respekt, zbog čega jedino osjećam nelagodu pišući ove redove: prve godine je među „mimarima mira“ bio i književnik Ivan Lovrenović, a ove i njegova književna subraća Elvedin Nezirović, Dragan Marijanović i Miro Petrović, bivši ugledni diplomata Nedžad Hadžimusić, te čak dvije Sanje, Vlaisavljević i Bjelica-Šagovnović, sve dragi i neupitno zaslužni ljudi mjereno njihovim životopisima. Ali, nagradama se uvijek i posvuda vodi politika, kako je znano, pa je vrlo upitno primati nagradu „glavnog mimara“, ma koliko se radilo o neupitno uzoritim i čestitim ljudima. Ako nagrađenima Safinom „nagradom mira“, ne smeta što „glavni mimar“ u svojim medijima forsira identitarno, kulturološko i političko nasilje prema neistomišljenicima i svojoj višenacionalnoj zemlji, molim lijepo, njihov izbor. Ali, ne mogu kazati da ne znaju ništa o Safinim marifetlucima, kojih su se već dotakli Mostarci poput odvjetnika Nine Gvozdića.
„Sve dok mir žele vratiti u Mostar, oni koji su RAT izazvali, da bi tako prikrili činjenicu da im je rat bio brat, nema uvjeta za pravu pomirbu među građanima Mostara“, prokomentirao je Nino, pa se odmah na njega sručila silna mržnja. „Gospodari rata i oni koji im se i danas klanjaju, te odobravaju njihove aktivnosti malo čitaju“, objasnio je Nino, „tako nisu pročitali Mešu, koji se inače često citira, ali ova njegova rijetko: ‘Rat uvijek traje, pravi rat je mnogo lakši, rat u miru ima veće zahtjeve”.
Pa potom Nino izgovara ono što je mnogima teško samima sebi priznati: „Uputio sam zamjerku mnogim dobrim ljudima što su pristali primiti nagradu za mir (koju su zaslužili!) iz ruku čovjeka koji je bio jedan od većih GOSPODARA RATA – ne shvaćaju klopku u koju su uvučeni. Veći doprinos miru bi dali da su ODBILI primiti takvu nagradu! Toga nema, nijedan primjer se ne može naći, jer sve je to NAMJEŠTALJKA…. manipuliranje jadnim ljudima, nedoraslim da pruže otpor zlom umu i još gorem čovjeku. UNESKO ima jedan postulat: “POŠTO RAT POČINJE U ČOVJEKOVOM UMU, U ČOVJEKOV UM TREBA I USADITI IDEJU LJUBAVI I MIRA!” Ne može u dobre i poštene ljude usađivati ideju ljubavi i mira, onaj koji se u ratu obogatio, a bez njega bi bio ono što zaista i jeste – duhovna i moralna ništarija, FUKARA!“ (Preuzeo sam ovdje i Ninov način pisanja!)
Nešto sam u oblasti interkulturalnog razumijevanja i sam uradio posljednjih osam godina u Mostaru, ali nisam ljubomoran nego zahvalan što mi nisu ponudili Safinu licemjernu nagradu, koju bih glatko odbio, naravno. Hoću reći da se i mene itekako tiče, ako se jedan od mostarskih war-lordova, bez čijeg aminovanja se nije mogao postaviti ni kiosk na istočnoj obali Neretve, kako tvrde moji bošnjački prijatelji, samostilizirao u moralnu instancu i u ovom podijeljenom gardu podijeljenih sjećanja i osjećanja, i u BiH, te ako sponzorira takorekuć do podne osporavanja višenacionalnog karaktera njegove i moje zemlje, a poslijepodne podiže sebi rejting dodjeljivanjem nagrada mira. To se posvuda u normalnom svijetu zove licemjerstvo, dragi moji „mimari“!
U pravu je mladi hercegovački, veoma senzibilni pjesnik Almin Kaplan: „Politička situacija u Mostaru je toliko i loša, ali i toliko dosadna“, jer je „jako loš odnos i jednih, i drugih, a boga mi i trećih, kada kažem treći ne mislim na Srbe, kojih je u Mostaru jako malo, mislim na onu treću opciju koja se zvanično zalaže za jedinstven grad, ali tome ne doprinosi, bar ja ne vidim da doprinosi.“
Klero-kapitalistički i nacionalistički „junaci našeg doba“
Pisao sam s razlogom uvijek korektno o položaju islama u zapadnom svijetu, kao nitko drugi, vjerojatno, o Njemačkoj islamskoj konferenciji, te afirmirao plemenite ekumenske pristupe i važne knjige o islamu, pa mi je jedne prilike u ANU BiH profesor Hilmo Neimarlija izravno i zahvalio na tomu. Pisao sam tijekom dugih godina i desetljeća nevoljnog boravljenja u onomu što je lucidni um, pokojni Predrag Matvejević nazvao „između egzila i azila“, u više navrata i naglašeno objektivno o bivšem reisu-l-ulemi IZ u BiH, dr. Mustafi Ceriću, primjerice kad je primao uglednu „Theodor Heuss Preis“ u SR Njemačkoj, ali i vrlo kritično kad bi se samostilizirao u „europskog muftiju“, što je nemoguća misija obzirom na podjele u islamskom svijetu, ili kad bi bespotrebno odlazio na Svjetski ekonomski forum u Davosu, maltene kao svjetovni predstavnik BiH, čime su organizatori zapravo pokazivali da BiH razumiju kao autoritarnu „Obrigkeitsstaat“. Pa sam se neugodno iznenadio kako me se i ex-Reis dotakao, pišući samo prividno pristojne patriotske komentare na Safinom portalu. U takvoj jednoj njegovoj kolumni izložio je, kao i u bezbroj navrata dok je obnašao vodeću dužnost u IZ BiH,lažno patriotsku, populističku argumentaciju, kojom de facto negira višenacionalni, sui generis karakter BiH, ne krijući da Bošnjake tretira „temeljnim narodom“ a ostale maltene gostima, koji mogu biti tolerirani u BiH, doduše, ako prihvaćaju da nisu jednakopravni i autohtoni konstitutivni narodi.
„Predugo se u javnosti priča/raspravlja o hrvatskom pitanju, a da još niko nije objasnio čije je pitanje – hrvatsko pitanje u Bosni. Bošnjaci u Bosni (samo jedna trećina ukupnog broja Bošnjaka je u Bosni) nisu riješili ni svoje pitanje u Bosni, a uporno ih se proziva da su odgovorni, maltene krivi za hrvatsko pitanje u Bosni. U stvari, dobiva se dojam da su svi krivi za hrvatsko pitanje u Bosni osim Hrvata. Kriva je politika međunarodne zajednice, kriva je bošnjačka politika (dr. sc. Mile Lasić), kriva je srpska politika (banjalučki biskup Komarica), osim Milorada Dodika s kojim Dragan Čović trenutno rješava hrvatsko pitanja u Bosni po Tuđman-Miloševićevom receptu iz Karađorđeva.“
Ceriću je uzaludno pojašnjavati, baš kao i gluvome ili gluhome svirati violinu na uvo ili uho, da propitivanje hrvatskog pitanja u BiH kao jednog od otvorenih pitanja nije nikakvo dovođenje BiH u pitanje, ali jeste usmjereno protivu kontraproduktivne unitarizacije BiH. U krajnjoj instanci, „hrvatsko pitanje“ zbog prepolovljenosti hrvatske populacije u BiH ratnim užasima, za što nisu krive samo hrvatske politike, a jesu dijelom i one krive, njih ne brani ni Komarica ni ja, nije istoznačno ni srpskom ni bošnjačkom nacionalnom pitanju, ali jeste i njegovo i njihovo rješavanje jedino moguće dogovorom Hrvata i sa Srbima i s Bošnjacima.
„Cijeneći intelektualnu mudrost i političku pamet dr.sc. Mile Lasić“, ogoljuje dr. Mustafa Cerić do kraja perfidiju prounitarističke sarajevske medijske, političke i akademske scene, „imao sam potrebu da kažem da mi je jako žao što se Hrvati u Bosni osjećaju ugroženi, iako ja ne vidim ni jedan razlog za to. Još više sam žalostan i pomalo pogođen, što hrvatska politička pamet stalno upire prst na bošnjačku politiku kao uzrok ili razlog za neriješeno hrvatsko pitanje u Bosni. To ne samo da nije tačno, već nije ni korektno prozivati manje odgovornog da rješava pitanje više odgovornog za postojeće političko i ekonomsko stanje u našoj zemlji. Ne može se sjediti na dvije stolice, niti se može imati dva srca – jedno za Bosnu, a drugo za Hrvatsku. Bosna se voli jednim srcem i jednom dušom. Hrvatska ima svoje veliko srce. Bosna ima svoje veliko srce, također. Svako ima pravo da voli svoju zemlje-državu. Niko nema pravo kriviti nikoga što voli Bosnu kao svoju jedinu domovinu.“
Ne, ne može se imati ništa protiv bilo čije ljubavi, ali se mora ustati protiv licemjerstva i perfidije klero-kapitalističkih „junaka našeg doba“ koju sjajno oličavaju upravo dr. Mustafa Cerić, sukrivac za mnoge eksperimente s IZ-om i BiH u proteklih 25 godina, te bivši ratni i poratni gradonačelnik Mostara Safet Oručević, prebogat i moćan čovjek željan i dalje vlasti, kao i prijatelj mu Mustafa.
Oni se, kažu mi moji prijatelji, pri tomu oslanjaju na njihovu nesreću na vrlo loše ljude, koji nemaju nikakva ugleda ni među Bošnjacima. Od njihovih narativa i politika zbog toga ništa dobro ne mogu očekivati ni Bošnjaci, a kamo li Srbi i Hrvati. Utoliko je farsa blizu vrhunca kada se udruže vispreni klerik-kolumnist, ef. Mustafa Cerić, i vlasnik ostraščenog portala Safet Oručević u nepobjedivi tandem pravih „junaka našeg doba“, koji bi kao sami vrh novoustoličene klero-kapitalističke klase da upravo preostalim slobodnim ljudima u BiH drži moralne lekcije putem njihovih medija i njihovih medijskih ratnika – plaćenika. Prava autoritarna „Obrigkeitsstaat“ pod maskom ljubavi za BiH, pa ju je utoliko žurnije potrebno situirati u prostore koje su osvojili „nadirući prostaci“, ti naši „trumpovi“ prije Trumpa. Spomenuta dvojica bi uradila uistinu korisnu stvar za BiH kad bi se konačno zapitali o vlastitim grijesima u ratu i poraću, te kad bi preispitali narative i politike koje slijede ili su-kreiraju: jesu li u interesu mira i opstojnosti BiH, ili nisu?
Tko je izmislio tobožnji Merkel-Erdoganov plan?
Razgovarao sam proteklih dana o mojemu razumijevanju tobožnjeg Merkel-Erdoganova plana za ustavno teritorijalni preustroj BiH građanskog tipa i s Ivanom Kraljevićem, suradnikom jednog mostarskog portala i Snježanom Pavić, dopisnicom Jutarnjeg lista iz SR Njemačke. U mojem razumijevanju radi se o izmišljenom Merkel Erdoganovom planu preustroja BiH u građansku državu po načelu „jedan čovjek – jedan glas“, što bi značilo ignoriranje ili brisanje i preostalih konsocijacijskih rješenja u političkom sustavu BiH, ma koliko su ona posljednja linija obrane načela višenacionalnosti i jednakopravnosti sva tri konstitutivna naroda, ili “ko-nacija” u BiH. Tko iole prati moj rad, uostalom, znade da dosljedno polazim od zaštite individualnih ljudskih prava, pa tek potom iz njih izvodim i zaštitu skupnih prava, te i posebice osjetljivih identiranih prava kakva su i nacionalna. Razumijem da je neupućenima dosta priča o naciji nakon što su ih izvarali klero-nacionalisti bezbroj puta , ili nakon što su im putem tzv. containment policy lažni ljevičari i još lažniji građani zgadili i vlastitu i tuđe nacije, ali, profesor politologije se mora baviti i teorijama nacije i nacionalizma i ružnim praksama u ime bilo koje nacije, pa ako mu se i samom gadi manipulacija nacionalnim pitanjima i „desnice“ i „ljevice“.
U prepisci s upućenijim od mene o tomu tko je lansirao tobožnji Merkel-Erdoganov plan i iz kojih pobuda, iskristalizirala se ocjena, pak, da bi ova ujdurma, lansirana od strane hrvatskih medija, mogla biti „smokvin list“ iza kojeg se kriju veliki prijepori i trvenja na relaciji Berlin-Zagreb o „arbitraži“, Agrokoru, licemjernom odnosu Vlade RH prema NDH-aziji, ili onomu što Vladu u Berlinu ponajviše nervira, a to je optiranje „magistrice K.G.K“ za veoma upitne politike Višegradske skupine, nerijetko suprotstavljene interesima zemalja tzv. jezgre Europe, pa time i SR Njemačke. Pri tomu nije tajna da se skupinom četiriju istočnoeuropskih zemalja tzv. neiživljenog suvereniteta manipulira bezočno s druge strane Atlantika, u vlastitu korist a na njihovu štetu, pa i na štetu EU u cijelosti. Dakako, hrvatsko-njemački prijepori bi mogli imati teške posljedice i za RH i BiH, odnosno Hrvate u BiH: izgubiti prijatelja kakva je SR Njemačka je bespotreban luksuz kratkovidih, nedoraslih politika i političara!
No, unatoč tomu, meni je uistinu teško i zamisliti da se u Berlinu razgovaralo s Turskom o konstitucionalnom redizajnu u BiH na predočeni način, jer SR Njemačka kao ni jedna druga zapadna zemlja znade da je BiH višenacionalna zemlja, koja zbog toga i potrebuje politička rješenja iz arsenala upravljanja razlikama. Moguće je, naravno, da su u MVP-u SR Njemačke nedovoljno dobro obaviješteni o situaciji u BiH, ali zato se o BiH znade sve što je potrebno znati u njemačkim zakladama koje imaju svoje podružnice u BiH. I osobno sam se dvjema takvima (KAS i FES) stavio na raspolaganje onim što sam spoznao po povratku u BiH. Ne vjerujem, dakle, da bi ijedna odgovorna njemačka vlada negirala višenacionalnu situaciju u BiH, ili načela poput nebiranja političkih predstavnika manjoj od strane brojnijih nacija, ili načelo supsidijarnosti i federalizacije, jer su ona i u SR Njemačkoj vrhovna načela.
Erdoganova Turska je u ovom momentu, pak, u političkoj ravni tek „bolesnik s Bosfora“, pa i izolaciji u cijelom demokratskom svijetu zbog zahuktale de-ataturkizacije i nadiruće autokracije unutar zemlje. Turci, čak, hapse i njemačke državljane ako pomažu borce za ljudska prava u ovoj zemlji, desetoro Nijemaca je u turskim zatvorima, što je natjeralo i staloženog Martina Schulza (SPD) da upozori kako su „Turci prekoračili sve granice“. Erdoganovoj Turskoj se dive, zapravo, samo u turkofilskim „turkmenistanima“ i u BiH oni indoktrinirani za koje je Recep Tayyip Erdogan uspješan političar ili, čak, „naš lider“, kako je to nes(p)retno formulirao Bakir Izetbegović jedne prigode u Visokom. S takvom logikom i politikom, podudarnoj onoj Mustafe ef. Cerića („Turska nam je mati, tako je bila i tako će ostati“!) ne slažu se prosvijećeni Bošnjaci, ako se ne varam. Taj Erdoganov slijepi prijatelj ovih dana, inače, optužuje tijekom raznih teferiča u čast godišnjice tobožnje obrane demokracije od tzv. neuspjelog puča u Turskoj, sve koji su protiv brata mu i kuma Tayyipa. Istovremeno se u demokratskom svijetu solidarizira s 150.000 nepoćudnih službenika koje je Erdogan istjerao s posla, kao i s čak 50.000 slobodoumnih građana u Erdoganovim zatvorima.
Mogu biti aktivni, naravno, i u ovom momentu tzv. sporedni kanali („back chanel“) za razgovore Nijemaca i Turaka o brojnim temama, pa i o BiH na tzv. šepardskim razinama, već logikom članstva Turske u PIC-u i Upravnom vijeću PIC-a, kontrolnim mehanizmima OHR-ova protektorata u BiH, ali se ne smije zaboraviti da je Turska samo jedna od 50 članica PIC-a, ili jedna od 12 članica Upravnog vijeća PIC-a. Pa ako se bude ozbiljnije razgovaralo uskoro o konstitucionalnom redizajnu u BiH, u tim će razgovorima sudjelovati mnoštvo važnijih subjekata od Turske, ne isključujući ni nju. Bojim se, pak, da su svi, pa i Amerikanci odustali od projekta ustavne reforme u BiH. O tomu ću progovoriti, pak, kao član Ekspertne skupine, koju su Amerikanci inicirali (2013.) u narednoj kolumni.
Najžalosnije je u ovoj obavještajno-medijskoj ujdurmi protiv BiH bilo što nitko od onih koji su se silno oduševili izmišljotinom od tobožnjeg Merkel- Erdoganova plana za građansku BiH, nije ni pomislio da bi takav plan mogao značiti i posmrtno zvono za BiH, jer bi se u krajnjoj konzekvenci moglo poželjeti stvoriti od dva bh. entiteta i dvije međunarodno priznate države. U ovom slučaju došlo bi do još jedne disolucije na prostoru zemalja “Zapadnog Balkana”, što je terminus tehnicus iz “Solunske agende” iz 2003, ili u najmanju ruku do suspenzije tzv. europskog partnerstva između EU i BiH. Pri čemu je ovaj dokument iz Soluna još uvijek najvažnija platforma iz procesa privođenja zemalja „ZB“ u EU. Špekulacija o njemačko-turskom planu za BiH su mi, kazao sam za Jutarnji list, podjednako odurne kao i špekulacije u njemačkim i hrvatskim medijima povodom summita čelnika par vodećih zemalja EU s čelnicima šest zemalja ZB, u Trstu, od 12. srpnja o.g,, kojima se sugeriralo da su pripremljeni tobožnji njemački i europski planovi za formiranje „nove Jugoslavije“.
Ne, ne radi se ni o Merkel Erdoganovom planu za BiH građanskog tipa, ni o planovima za obnovu nekakve „krnje Jugoslavije“, ali se radi o “Berlin plus proces” za šest zemalja ZB, koji podrazumijeva milijarde eura potpore infrastrukturnim umreženjima u regiji ZB. U potpisivanju plana za tzv. transportnu regionalnu zajednicu u Trstu početkom srpnja o.g. nije, nažalost, sudjelovala i BiH, krivnjom bh. vlasti, čime se još jednom pokazala kao „failure state“, neozbiljna država da bi bila ozbiljan partner na međunarodnom parketu. I takvom će ostati sve dok se u BiH bude izbjegavao ozbiljan diskurs o kompromisnoj ili konsocijacijskoj političkoj kulturi, odnosno dok se elementi iz procesa prilagodbe EU budu ignorirali ili suspendirali. Prisjetiti se, molim, s mukom usvojenog mehanizma zvanog sustav koordinacije u procesu pristupanja EU, koji je bespotrebno čak dva puta usvajan da bi se na njega zaboravilo.
Ma koliko nervirao i drage ljude, ponovit ću i ovdje da se rješenja za sva tri nacionalna i državno pitanje BiH nalaze u transnacionalnoj i transentitetskoj suradnji, koja podrazumijeva i europski put i konsocijacijska rješenja na tom putu, odnosno primjenu metoda upravljanja razlikama na tom putu: među kojima su i federalizacija i kantonizacija i konsocijacija, najizravnije tri puta preporučene u EP-rezolucijama. U predstojećim parlamentarnim raspravama u vezi Izbornog zakona nužno bi već zbog toga bilo primijeniti sveto pravilo u svakoj višenacionalnoj zajednici: ne čini ništa što ne bi volio da i drugi tebi učini! Uostalom, i to je preporuka Europskog parlamenta putem rezolucija povodom „country reporta“ za BiH 2014., 2015. i 2017., pa bi bio red konačno uzeti je u obzir: mira u BiH i budućnosti radi!
wpDiscuz