Riječ je o svijetu koji je intelektualno plitak, agresivan, svadljiv, zloban, površan, uskih pogleda na svijet i prvenstveno maliciozan prema svojim susjedima druge nacionalnosti. Riječ je o isključivoj politici koja drugog ne priznaje i pokušava ga uništiti na sve načine.
Teško je reći jesu li reakcije bošnjačke javnosti u BiH na metaforu Zorana Milanovića kako u BiH najprije treba riješiti temeljne probleme ustrojstva društva pa tek onda ići ka njegovom nadgradnji više zlonamjerne ili jednostavno glupe.
Naime, sva bošnjačka kuka i motika podigla posljednjih nekoliko dana kako bi uvrijedila predsjednika Republike Hrvatske Zorana Milanovića jer je rekao istinu – Bosna i Hercegovina najprije treba harmonizirati odnose konstitutivnih naroda, pa tek onda ti narodi svojom voljom mogu odlučiti hoće li se država BiH pretvarati u nekakvu zamišljenu „građansku državu“.
Milanović je prije nekoliko mjeseci jasno rekao kako je građanska država vrhunac uređenja društva, kad u nekom društvu sve funkcionira i kad uvjerljiva većina stanovnika neke države želi društvo u koje žive organizirati po principu „jedan čovjek, jedan glas“.
„Građanska država, to je Channel“, rekao je tad Milanović.
Sada je tu metaforu dopunio, pa je govoreći o tomu kako bošnjačka politika neće moći pretvoriti BiH, ili barem entitet FBiH, u unitarnu državu (entitet) pod bošnjačkom dominacijom u kojoj neće biti mjesta za druge i drugačije jasno i glasno poručio: „Prvo sapun, pa onda parfem“.
Njegova izjava je jasna kao dan: prvo uredite odnose među konstitutivnim narodima, pa onda dogovorom njihovih legitimno izabranih političkih predstavnika uređujte društvo kako želite.
No, umjesto da čuju predsjednika Milanovića i pokušaju razumjeti što je čovjek rekao, bošnjačka politička javnost je otvorila hajku na hrvatskog predsjednika. Ako do sad nekom u Hrvatskoj nije bilo jasno kakva je narav bošnjačke politike, evo im sjajne prilike da je upoznaju. Riječ je o svijetu koji je intelektualno plitak, agresivan, svadljiv, zloban, površan, uskih pogleda na svijet i prvenstveno maliciozan prema svojim susjedima druge nacionalnosti. Riječ je o isključivoj politici koja drugog ne priznaje i pokušava ga uništiti na sve načine. Međusobno uvažavanje njima ne pada na pamet. Umjesto toga, politička neslaganja se rješavaju hajkama, a ako dođe „stani-pani“ onda i ubijanjem. Najbolji primjer za to je ubojstvo doministra unutarnjih poslova FBiH Joze Leutara koji je ubijen 1999. godine a počinitelji ovog političkog atentata do danas nisu poznati.
Ipak, jedna dobra stvar u cijeloj bošnjačkoj hajci na predsjednika Milanovića je da bošnjačke namjere i odnos prema Hrvatima u BiH sada postaju jasni sveukupnoj hrvatskoj javnosti. U Republici Hrvatskoj već neko vrijeme postoji konsenzus oko Bosne i Hercegovine i položaja Hrvata u toj nesretnoj državotvornoj zajednici. Ako se ovakva hajka diže protiv predsjednika Milanovića, onda je lako zamisliti što se događa Hrvatima koji stanuju u BiH i koji se drznu boriti se za prava koja im kao narodu pripadaju i koja su upisana u Ustav BiH i Daytonski mirovni sporazum.
Napomenimo samo ovdje kako su dva bošnjačka člana Predsjedništva BiH Šefik Džaferović i Željko Komšić izvrijeđali Milanovića rekavši mi da „zaudara“ i da je „psihički nestabilna osoba“. Ovo posljednje je izjavio bošnjački član Predsjedništva sklon alkoholu, a dometnuo je i da je Milanović „napuhanko“.
Bilo je i drugih sličnih reakcija, površnih i na rubu uvredljivosti, koje su Milanoviću uputili doslovno svi bošnjački političari koji i malo drže do sebe.
No, komentari bošnjačkih političkih influencera na društvenim mrežama su bili znatno izravniji.
Tako bošnjački novinari i drugi aktivisti otvoreno psovali Milanovića uzgred iste psovke/prijetnje upućujući svim Hrvatima u BiH.
Recimo, bošnjački Šešelj, poznat kao Reuf Bajrović, na Twitteru „objašnjava“ Milanoviću kako se Ustav BiH može mijenjati bez i jednog jedinog glasa Hrvata. Bajrović već dugo vremena slovi kao Izetbegovićev Šešelj čija je uloga da radikalnom akcijom na verbalnoj razini priprema teren za sutrašnje konkretne poteze bošnjačke politike koji su usmjereni na uništavanje hrvatskog nacionalnog bića u BiH.
Danas, na 25. godišnjicu potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma potpuno je jasno kako je BiH totalno propala država u kojoj su tri društva u cijelosti odvojena i od kojih je jedno – bošnjačko, neprijateljski nastrojeno prema drugima.
Niti jednu jedinu šansu bošnjačka javnost nije propustila u zadnjih 20 godina da sotonizira Hrvate i da im učini nešto nažao ako je ikako moguće.
Sjetimo se alijanse i platforme, tri puta nametanja Komšića, sjetimo se mise za žrtve Bleiburga u Sarajevu, pa poziva na ubijanje Dragana Čovića i silovanje Kolinde Grabar Kitarović, pa pokušaja da se zaustavi izgradnja Pelješkog mosta, pa prijetnji da će se slati vehabije da unište turističku sezonu na Jadranu, pa stigmatizacije svih Hrvata u BiH „uzepeovcima“… lista ne neiscrpna.
Bošnjačka politika i danas operira u ratnim termini. Oni i dalje tobože nešto brane a drugim im nešto tobože napadaju. Potpuno je jasno da je to cilj zalaganja za „građansku BiH“. Želi se organizirati država tako da Hrvati u njoj nemaju apsolutno nikakva politička prava. To se sada više ni ne skriva i zbog tog se žestoko napada svatko tko se drzne osporiti takva nastojanja.
Stoga je Zoran Milanović i te kako u pravu: Bosni i Hercegovini je u političkom smislu trenutno jako potreban sapun koji će sprati svih političku prljavštinu koja se nataložila kroz zadnjih 25 godina. Nikakav parfem tu prljavštinu danas ne može sakriti.
wpDiscuz
