Miješano meso i svinjetina protjerani iz sarajevskih restorana

Eh, sada, nema veze što će u želji da odbrane pravdu i pravičnost i sami vrijeđati i obezvređivati, važno je da se u zlo upre prstom. Tako su, eto, ovih dana mnogi takvi prste uperili prema izvjesnom Nikoli Pejakoviću, a Žalbena komisija Vijeća za štampu i u urednicu spomenute banjalučke novine. Oglasila se i jedna politička partija tvrdeći da su mješoviti brakovi „armatura u temelju BiH“. E, to je baš smiješno. Vidi ti samo kako partija brani multikulturalnost i pravo na slobodan život. Nego, gdje su svi oni bili da javno, baš ovako javno, dignu svoj glas protiv monstruoznih izjava sarajevskih intelektualaca o mješovitim brakovima, pogotovo u ratno doba kada je svaki javni prigovor mješovitim brakovima bio stavljanje mete na leđa tim ljudima, toj djeci. Neki od njih su danas presvukli dresove pa se nalaze baš u SDP-u, a mogu se naći i u PEN centru.

 
Sanja Vlaisavljević l poskok.info
Bilo bi dobro da su „iz centrale“ zamolili svoju perjanicu Hadžema Hajdarevića da nas onako socijaledmokratski prosvijetli o svojim viđenjima takvih brakova, pogotovo dok je bio zakleti ljiljanovac i tamo negdje iznosio svoja viđenja ovog „fenomena“. Možda nije loše i da su pozvali građanskog, multikulturnog i uvijek spremnog da prosvijetli građansku javnost, Mustafu Spahića, kako to on vidi ove brakove. A tek da ne govorimo o nekadašnjem ministru obrazovanja, Enesu Kariću i nekakvim amorfnim masama, bezbojnicima. Ali, ne to se neće desiti kao što se ni prije nije dešavalo. Gdje su svi oni intelektualci i javne ličnosti koji brane miješane brakove od banjalučkog govora mržnje, a promače im tekst izrazitog govora mržnje o ćirilici prije koji dan u Oslobođenju i to baš iz pera glavne urednice Selimbegović. Ili možda vezati zlo uz pismo koje koriste uglavnom Srbi u BiH nije nikakav govor mržnje. Čini mi se da uvijek griješim kada postavljam ovakva pitanja, zar ne?
Gdje su svi oni intelektualci, javne ličnosti, anonimni komentatori svega i svačega koji brzo poletješe da ospu paljbu po Pejakoviću, da napokon jednom dignu glas protiv rasizma u porodilištima u Sarajevu kada polusvjesni nakon poroda i svih bolova koje ste prošli morate učitavati nacionalni identitet svome djetetu. Ne trebate, morate. A vi to ne možete, ne želite iz mješovitog ste braka. Gdje su svi oni koji štite prava mješovitih brakova boreći se tako protiv „fašizma“ da danonoćno vrše pritisak na vlasti zbog ignoriranja presude „Sejdić-Finci“. O ne, nemojte mi reći da one građanske partije koje su u vlasti ne mogu vršiti opstruiranje vlasti dok građanski nacionalisti u vlasti ne pristanu da sprovedu ovu odluku. Eh tada bi sve ove riječi protiv Pejakovićeve kolumne bile autentične.
Ovako pokazuju samo još jednu netrpeljivost prema drugačijem mišljenju koje dolazi iz RS, ali ništa manje i od sarajevskih neistomišljenika. Već vidim da sam i sama neka četnikuša ili fašista, ali nema veze, dok god ne dobijem kontraargument za prethodne navode neka tako ostane.
A o čemu Pejaković uopće piše? Imala sam priliku pročitati i sramotno skučene tri odluke Vijeća za štampu koje nijedan ozbiljan analitičar ne bi potpisao. Umjesto citata iz teksta koji jasno ukazuje na propuste kojima potvrđuju svoju „presudu“ autoru i urednici oni citiraju šta bi ko trebao u medijima da radi da ne bi prekršio tačke novinarskog kodeksa koji se odnose na: diskriminaciju, huškanje i uredničku odgovornost. Koje li ironije! Zar je moguće generalizirati jednu ozbiljnu opomenu jednom mediju? Zar je moguće izbjeći navode koji dokazuju iznesene ocjene? Zar je moguće da na tri, po sadržaju različite žalbe, odgovaraju identičnim tekstom? Zar je moguće da jedna od žalbenica čiju su žalbu razmatrali i prihvatili, (a zar je moglo biti drugačije?) u isto vrijeme dok traje žalbeni proces, o istoj temi piše za drugi medij? Zar je moguće da istoga dana kada je zasjedala Žalbena komisija Vijeća, ista kuća organizira okrugli sto o temi govora mržnje a ne poziva glavnu urednicu Kusmuk i brojne druge koji su se bavili i bave ovom temom? Ha, pa naravno da je moguće, jer to onda više ne bi bilo sijelo istomišljenika. I nije to prvi put. To je samo jedan u nizu slučajeva iste vrste.
A sada pogledajmo kako kompromitirani autor počinje tekst o temi: „teška tema; svojevrstan kulturološki i politički i društveni fenomen; stavovi iznijeti u ovoj kolumni će biti kritikovani sa svih strana, a ja nazvan pogrdnim imenima; tema predstavlja ključni temelj opstanka jednog naroda, njegovih kulturnih vrijednosti, njegovih običaja, tradicije“.
Kako počinje tekst promišljajući o sebi: „nisam imun na kritiku i na vruće opaske dežurnih forumaša i provincijskih novinara; teško mi je kada mi kažu da sam budala; zaboravim ja vremenom na to, ali da mi je svejedno, nije“.
Na šta autor misli kada govori o ključnom pojmu svoje kolumne? Misli na „osobe koje su različitih vjera, koje su pripadnici različitih naroda…na ideju jugoslovenskih komunista“.
Kako vidi tu ideju? „“Taj naci-program, ta igra sa životima generacija, krvavo je prekinuta uvodeći porodice u međusobni rat, a ljude, pojedince, bacajući u lični haos, u mali privatni pakao.“
Koji su ključni aspekti teksta kroz pasuse? Autor govori o ideologiji „jugo-komunista“ i njihovih odluka. Govori o tekovinama bivše nam domovine i između ostalih o mješovitim brakovima. Govori o tome kako su u bivšem režimu predstavljeni mješoviti brakovi. Govori o komunističkim pogledima na povijest i ideju mješovitih brakova. Govori o novoj vjeri: SKJ. Govori o nacionalnim bračnim kombinacijama koje su nastajale u to doba i proklinjanju starih što to rade. Opisuje svaku međunacionalnu kombinaciju u jugoslovensko doba. Govori o novim imenima koja su preplavila Jugoslaviju. Govori o zastrašujućim problemima koje su ljudi iz mješovitih brakova imali tokom posljednjeg rata. Postavlja pitanje da li su mješoviti brakovi zabilježeni među „plavom krvlju“ i navodi sasvim ironično primjere.
Na kraju, izvinjava se svima koji su u mješovitim brakovima govoreći da „ovo nije upereno protiv njih, nego protiv komunista i njihovog pronacističkog plana, igranja narodima i genetikom… protiv diktatora koji je naredio da se narodi miješaju, ne bi li zatro te iste narode.“
Dakle, u svakom trenutku autor se osvrće isključivo na prošli sistem. Ni jednog trenutka ne spominje primjere iz današnje BiH, a možda bi i bilo dobro da ih je spomenuo, naprosto da bismo još bolje vidjeli koje smo sve prilike za komentiranje aktualnih stavova o ovakvim brakovima propustili.
Kako reagiraju oni koji su se pobunili protiv ovog teksta: „odjebite iz moje postelje; Malo glumac, malo fašista: Nikola Pejaković, mešoviti glas srpskog nacizma; Ovaj nacistički tekst SS-Obergruppenführera Pejakovića objavljen na sajtu „Glasa Srpske“ pod roštiljskim naslovom “Miješano meso”, prenosimo u holokaust-originalu konačnog rešenja (Die Endlösung). Originalni međunaslovi vlasništvo KP FNRJ, ali i titoista okupljenih u e-novinama pod sloganom „Bilo je časno živeti sa Titom; Fašisti-idioti; Nego, Kolja taj počeo pisati kolumne. U „Glasu Srpske“. Kaže da je plaćen za to, pa ih piše. I to je lijepo. Malo su religijsko-nacionalističke, ali, bože moj, kakav list, takav kolumnista. … vrijeme je da se jednom za svagda povučeš u rupičak iz kojeg si izašao, ti ,,banjalučka veličino”. Sram te bilo!…“.
Hm,ako neko može tvrditi da u ovim komentarima nema govora mržnje onda je pred nama mnogo veći problem nego što je tekst autora Pejakovića.
I eto ne bi bilo loše prisjetiti se i nekih sarajevskih pogleda na mješovite brakove čisto zbog podjećanja:
„Mada su nam svima ova silovanja teška, nepodnošljiva i neoprostiva, ona su sa stajališta islama lakša i bezbolnija od mješovitih brakova, djece i prijateljstva iz njih. Najteži je grijeh što smo mi te mješovite brakove prihvaćali kao nešto normalno, prirodno i bezgrešno.“ Mustafa Spahić
„Bezbojni“ je naslov teksta Džemaludina Latića
„Zbog toga će pojava i raširenost mješovitih brakova imati najpogubnije posljedice upravo na bošnjačko-muslimanski etnos, jer će to biti spiritus movens destrukcije bošnjačko-muslimanskog bića. Nijedan društveno-socijalni sloj bošnjačko-muslimanskog elementa nije bio pošteđen, odnosno imun, od ove sve učestalije pojave. Mladićii djevojke iz tzv. uglednih obitelji, aristokratskih, intelektualnih, pa i ulemanskih, nisu bili ništa malobrojniji od njihovih vršnjaka iz širih društvenih klasa, koji su tražili sreću (bračnu) u tuđem-kršćanskom, prvenstveno srpskom, nacionalnom korpusu. Džemaludin Šestić
„Mješoviti brakovi – opomena jednog vremena“ Mustafa Spahić
Tu su još naravno i amorfne mase i još koješta…
I eto prije kraja sjetih se teksta Barbare Majetić koja prenosi potresne ispovijesti ljudi koji su u mješovitim brakovima, u kojem spominje da najveći broj njih odlazi u inozemstvo, a mnoge od njih brine segregacija u školama. Naravno za to nije kriv Pejaković nego drugi, ali o tome se šuti. Dakako, ne mislim samo na segregaciju poznatu kao „dvije škole pod jednim krovom“, uostalom tu riječ o slobodnoj volji roditelja, nego na monolitne jednonacionalne škole „pod jednim krovom! E to je tek tema o mješovitim brakovima.
PS
Koliko današnjih boraca za prava mješovitih brakova se „pomiješalo“ sa drugima? Koliko njih je izašlo iz one Pejakovićeve priče o plavokrvnim sa kraja njegovog teksta? Pitam čisto zbog autentičnosti njihovih povika! Htjedoh potpisati Sanja Hasanbegović, ali eto neka ostane: