U tekstu naslova “Čeka li nas ciprizacija Bosne i Hercegovine?” autor kroz niz izlizanih fraza lamentira na “sudbinom Bošnjaka” kao naroda koji je eto pretrpio genocid i agresiju, koji je stiješnjen između “susjeda” i “komšija” koji se “nisu popravili” i kojega je Zapad prevario time što je obećao “popravljanje susjeda i komšija” i koji sada mora prihvatiti rezultate ratnih zločina.
Okrivljuje se bošnjačke intelektualce što nikad nisu rekli kakvu to točno BiH Bošnjaci žele, dok istovremeno odbacuju suživot i toleranciju kao kategorije prisutne, eto, samo tamo gdje su Bošnjaci većina.
“Od potpisivanja Dejtonskog sporazuma pa do danas sve nade su se polagale u to da će protokom vremena doći do nekakve katarzične promjene svjetonazora u srpskom i hrvatskom narodu nakon koje će oni odustati od secesionizma. Kao rezervna varijanta, gajila se vjera u obećanja nekih zapadnih država da će one garantirati opstanak Bosne i Hercegovine. Zbog takvih nadanja, ispostavit će se zabluda, žrtvovalo se ono što je bilo jedino sigurno i pouzdano, jedino što je garantiralo opstanak Bosne i Hercegovine – vlastite bošnjačke kapacitete za istinski samostalnu upotrebu sile u cilju zaštite suverenista i cjelovitosti države”.
Srećom, autori su u pravu. Bošnjaci, kao ni Srbi ili Hrvati, nemaju nikakvu mogućnost za jednostranu uporabu službene vojne sile u BiH. I jedni i drugi i treći mogu samo praviti neke svoje paravojske. Sreća pa je tako, jer očito postoji jaka struja unutar bošnjačkog političkog korpusa bliska SDA, koja bi rado ponovno slala tuđu djecu u rat.
“Decenije eksperimentalnog protektorata nisu nanijele bilo kakve ozbiljne udarce srpskim ili hrvatskim ambicijama, jedini rezultat jeste Bosna i Hercegovina kao raspadajuća kolonija u kojoj je njen većinski narod oslabljen, obespravljen i dekonstituiran te posve nesposoban da zaštiti državu ili sebe”, tuguje autor.
- Dakle, godine nametanja Komšića za hrvatskog člana Predsjedništva, protuhrvatske vlasti Alijanse i Platforme, napadi na Klub Hrvata u Domu naroda FBiH, kolektivizacija krivnje za ratne zločine, manipuliranje procesom izmjena Izbornog zakona… ništa od tog nije slomilo Hrvate.
- Jednako tako, napadi na RS, pokušaji oduzimanja nadležnosti, generalizacija krivnje za ratne zločine, nametanje zakona o zabrani negiranja genocida u Srebrenici, tragikomedija oko obilježavanja Dana RS… Ništa od tog nije slomilo Srbe.
Zato Stav žali što Bošnjaci ne mogu samostalno uporabiti vojnu silu.
Što se ciprizacije BiH tiče, riječ je o vrlo realnom konceptu, protiv kojeg donedavno ni bošnjačke elite nisu bile protiv. Planiralo se izbaciti Hrvate kao konstitutivni faktor u FBiH i time pretvoriti FBiH u entitet bošnjačkog naroda a onda se “natezati s RS” upravo po ciparskom modelu. Kako se nije uspjelo “povaliti Hrvate”, onda je “ciparski model” postao neprihvatljiv.
No kako bi to mogla izgledati “ciprizacija” Bosne i Hercegovine, pita se Stav
“BiH bi nastavila de facto postojati, no manji bh. entitet bio bi u konfederaciji s Srbijom, a Federacija BiH u konfederaciji s Hrvatskom. Štoviše, različiti dijelovi Bosne i Hercegovine mogli bi biti u različitim međunarodnim asocijacijama, neki u Otvorenom Balkanu, neki u Europskoj uniji, svi zajedno u raznim vrstama financijskih, ekonomskih, prometnih ili političkih unija sa Srbijom ili Hrvatskom. Bosna i Hercegovina postala bi tako prostor pod zajedničkom upravom Beograda i Zagreba sve dok se ne bi stekli uvjeti da se oslužbeni i prestanak njenog postojanja”.
Druga vrsta ciprizacije, piše magazin, jeste izlazak Republike Srpske iz Bosne i Hercegovine koji u početku ne bi bio priznat ili prihvaćen, no uz formaliziranje entitetske linije kao buduće granice razdvajanja koju bi osiguravale strane trupe kako ne bi došlo do “nasilnih incidenata”.
“Kao i u prvom slučaju, takvo stanje limba potrajalo bi sve dok se ne bi pojavile povoljne geopolitičke okolnosti u kojima bi se moglo obaviti službeno pripajanje manjeg bh. entiteta Srbiji. Za to vrijeme prostor Federacije BiH bi uz vlast ambasadorske ‘trojke‘ ili nekih njenih podjednako nametnutih nasljednika bio inkorporiran u Hrvatsku, postao neki europski corpus separatum – rezervat za posljednje europske muslimane ili bi možda zadobio status Interzone pod međunarodnim mandatom u kakvom je svojevremeno bio marokanski Tangier.”
Naposljetku, ovaj medij blizak SDA žali što nije bio nasilnog otpora izbacivanju stranke Bakira Izetbegovića iz vlasti.
“Umjesto da se jačalo isključivo bošnjačke kapacitete u svakom društvenom segmentu, no naročito u pitanju potencijala da oružjem zaštite svoju državu, bošnjačke elite opterećene kompleksima ‘konzulskih vremena‘ uzdale su se u priopćenja stranih centara i ambasada koje nisu vrijedile ni papira na kojima su bile napisana. I dok smo prije četiri godine poručivali da je posljednji čas za promjenu takve suicidalne paradigme, danas je i to upitno. Izgubio se najvažniji faktor – vrijeme. Dopustilo se da strani intervencionizam nametanja marionetske vlasti prođe bez organiziranog otpora, ako treba i nasilnoga, čime se legitimiziralo ne samo kolonijalne zahvate već i vlastiti status kolonijalnog subjekta”.
wpDiscuz