Published On: Čet, pro 4th, 2014

Medicinska sestra iz Splita: Pacijenti su me molili da ih ubijem!

Delikatno i stalno prisutno pitanje: eutanazija, da ili ne, s vremena na vrijeme medijski izrazito eksponira pojedini slučaj eutanaziranja u zemljama u kojima je to dopušteno, ili tamo gdje to nije dopušteno, kao u Hrvatskoj, gdje se ponovno puno govorilo i pisalo o slučaju Jose Gregurića iz Siska. Njemu je, naime, potvrđena kazna od godinu dana zatvora i godine uvjetne slobode zato što je svojoj teško oboljeloj 23-godišnjoj kćeri u listopadu 2012. godine oduzeo život smrtonosnim koktelom tableta i rezanjem žila na rukama. Učinio je to i sebi, no preživio je.’Ubojstvo iz milosrđa’
Eutanazija (riječ je grčkog porijekla i znači “laka smrt”), zvana “ubojstvo iz milosrđa”, namjerno usmrćivanje osobe koja više ne može trpjeti bol i ne može se nadati nikakvom poboljšanju svoga stanja, u hrvatskom je Kaznenom zakonu definirano kao “kazneno djelo usmrćenja na zahtjev”. Počinio ga je “tko je drugoga usmrtio na njegov izričit i ozbiljan zahtjev iz suosjećanja zbog njegovog teškog zdravstvenog stanja“, a za to je djelo predviđena kazna zatvora do tri godine.
Tužiteljstvo je Gregurićev čin – u skladu sa zakonom koji ne poznaje eutanaziju, te u skladu s činjenicom da njegova kći koja je tri godine bila u komi nije izričito zahtijevala usmrćenje – okarakteriziralo kao ubojstvo, no javnost se, iako ne unisono, solidarizirala s nesretnim ocem koji je, uza sve, u međuvremenu obolio od raka i ne želi se liječiti.
Rasprave o eutanaziji otvaraju mnoga važna pitanja – u kakvom stanju, s kakvom kvalitetom života i razinom svijesti mora biti čovjek nad kojim bi se obavila eutanazija; tko je taj tko može odlučiti o nečijoj smrti ako, zbog stanja u kojemu je, ne može odlučiti sam čovjek koji trpi; je li život neprikosnovena vrijednost koju treba pod svaku cijenu sačuvati, ili život osobe koja ne poznaje nego stravičnu patnju i ne može se nadati poboljšanju stanja nema smisla? Gdje su granice boli, trpljenja i tko ih može odrediti?
Pitanja je još puno, no dok bioetičke rasprave teku, život traje i nosi svoje priče.
Najveći svjedoci fizičke i mentalne patnje svakako su ljudi najbliži bolesnicima, pritom poznavatelji parametara po kojima se određuje težina nečijeg zdravstvenog stanja – liječnici i medicinske sestre.
Splitski primjeri
Medicinska sestra iz Splita, danas umirovljenica, ispričala nam je da se u svojoj dugogodišnjoj praksi, koja je uključivala i patronažu, nekoliko puta našla u situaciji da je ljudi mole da ih ubije. Radi njih i njihovih obitelji, te delikatnosti teme u čiji meritum – da ili ne ubojstvu iz milosrđa – ne želi ulaziti, htjela je ostati anonimna.
– Nije tako rijetko da medicinske sestre, u službama gdje se sreću s teško oboljelima, dožive da pacijent koji trpi užasne bolove od njih zatraži skraćivanje muka. Uglavnom se radi o ljudima kojima je bolest posve razorila organizam. Sjećam se pacijenta s karcinomom pluća i metastazama na koštanom tkivu, što je strahovito bolno. “Ubij me danas, molim te”, rekao mi je pri punoj svijesti, dobro znajući što traži, pozivajući se na samilost i suosjećanje.
Jedna je splitska obitelj, kako se priča u krugovima poznanika, svome neizlječivo bolesnom članu koji je zbog neurološke degeneracije trpio strašne bolove, na njegov zahtjev prije pola godine omogućila odlazak u Švicarsku, gdje je potražio kraj svojim mukama. Oboljela osoba je o tome počela govoriti i odlazak u Švicarsku najavljivati kad joj se stanje počelo pogoršavati.
Švicarska, naime, i onima koji nisu njezini državljani omogućuje “asistirano samoubojstvo” (no aktivna eutanazija, primjerice davanje smrtonosnih injekcija, u toj zemlji nije legalna).
Uz stručnu pomoć život je sebi u Švicarskoj, prema podacima ovoga ljeta objavljenima u Journal of Medical Ethics, u 2009. godini oduzelo 86 stranaca, a tri godine kasnije taj je broj narastao na 172. Dvije trećine njih došlo je iz Njemačke i Velike Britanije, no sveukupno ih je bilo iz više od trideset zemalja. Najčešći razlozi traženja asistiranog samoubojstva su upravo neurološka stanja (na primjer Parkinsonova bolest, paraliza itd.).
LIDIJA GNJIDIĆ

Kazneno djelo


Kako je Hrvatskoj “ubojstvo iz milosrđa” kazneno djelo, na saznanje o izvršenju takvoga djela reagiralo bi Državno odvjetništvo, budući da je osoba koja bi nekome omogućila samoubojstvo suizvršitelj, kaže splitska odvjetnica Doris Košta. No, što u situaciji kad netko nekoga iz Hrvatske odvede u Švicarsku radi asistiranog samoubojstva? Odvjetnica Košta kaže kako je u kaznenom djelu, među ostalim, bitno mjesto izvršenja, pa ako je mjesto izvršenja Švicarska, ne bi se imalo na osnovu čega pokrenuti postupak.
 
 

Asistirano samoubojstvo u Švicarskoj

U medijima se često spominje švicarska “klinika Dignitas” na kojoj je moguće osigurati asistirano samoubojstvo, no na svojim web stranicama iz Dignitasa obrazlažu da oni nisu klinika (to je “izmišljotina glupih novinara”, kako stoji u odgovorima na jedno od često postavljanih pitanja), nego neprofitna udruga, osnovana 1998. godine u Forchu u blizini Züricha, koja djeluje u skladu sa švicarskim zakonom i pod motom “Živjeti dostojanstveno – umrijeti dostojanstveno”. Ima 5500 članova u 60 zemalja svijeta. Učlanjenje košta 200, a minimalna godišnja članarina je 80 švicarskih franaka.
 

 

Gdje je u Europi dopušteno


Eutanazija je u Europi dopuštena u Luksemburgu, Belgiji i Nizozemskoj. U Nizozemskoj, recimo, postoji Udruga za dobrovoljno okončanje života (NVVE), s oko 155.000 članova – i članstvo im, kako navode na svojim internetskim stranicama, stalno raste.
I u ovome, kao i u drugim društvima i udrugama ovoga tipa, članovi su i ljudi koji su daleko od smrti i umiranja, ali se žele osigurati za slučaj da jednom dođu u situaciju u kojoj bi htjeli eutanaziju.