Dva-tri dana odlaska u Frankfurt u “potrazi za automobilom” za odlaske iz Blatnice do Čitluka produžilo se na 37 godina. Prvi automobil je bio žuti Opel, prisjeća se Bulić, a nije odlazak u Njemačku mogao proći ni bez tzv. bauštele. No, Mate kaže da je njemu uvijek bio cilj ono čime se danas bavi te da su svi ti poslovi dobro poslužili kao nužna životna škola.
“Najgori mi je bio podbirak kada se nizao duhan. To su oni prvi listovi poprskani zemljom od kiše i ta zemlje i smola kad se spoji stvara baš neugodan osjećaj. Već tu sam s djedom znao zapjevati, ali teška su to vremena bila za hercegovački narod”, slikovito prepričava.
Kada se prebacimo u današnje vrijeme tu je nova stranica života. Igra s unucima, dolasci u Hercegovinu, učenje hrvatskog jezika… a te životne epizode mogu malo skratiti pjevačke obveze? Mate Bulić je svjestan toga te zna kako se u životu trebaju poredati prioriteti.
“Po onome kako izgledam, vjerojatno mi na koncert nitko ne bi došao. Što se čovjek jednostavnije i prirodnije ponaša to se prepozna. Ne volim titule tipa kralj dijaspore i sl. Vaši kolege novinari su pratile našu generaciju proizvedenu nesretnim ratom, pratili su reakciju publike i tu se stvorila priča s kojom se treba znati nositi”, kaže Bulić.
Na komentar o popularnosti dodaje kako je dar od Boga i znati prepoznati pjesmu. “Recimo, družeći se s Oliverom Dragojevićem jednom prilikom sam ga pitao na terasi kada smo sjeli i zapalili. – Koliko trebaš ovo? Oliver odgovara – Što više mislim da ću se riješiti ovoga poroka sve mi je gore. I to je jedan primjer iskrenosti i običnog ljudskog pristupa nedavno preminulog pjevača. Njegova najveća pjevačka vrlina je to što je najviše pjevao o ljubavi. Nadalje, njegove naizgled jednostavne pjesme bile su zahtjevne za pjevati. Zato je punio svjetske dvorane. A zanimljivo, organizatori su znali reći da smo nas dvojica dobra kombinacija na koncertima – za publiku nešto ozbiljnije i nešto laganije”, komentira Bulić.
Jedna od bitnih stanica je bio i koncert u Lisinskom. Za Matu Bulića je nevjerojatno bilo što su iz Lisinskog zvali njegov menadžment. To je svojevrsni diplomski rad za njega kao pjevača. Tvrdi da bi to trebao ostati jedini nastup u toj mitskoj dvorani, nešto što ne treba kvariti niti ponavljati.
Neke od njegovih najdražih pjesama, neke od najpopularnijih je napisao Marko Perković Thompson. Govoreći o njegovim problemima koje ima godinama i ovim najnovijim gdje mu nije dozvoljeno pjevati na dočeku nogometaša Mate Bulić kaže da je hajka opasna stvar kada krene.
“Bez ikakvog uvijanja. Da se meni nešto takvo dogodilo kao njemu na trgu u Zagrebu, ne znam kako bih se ponio. Ne bih mogao ostati tako miran. To što je njemu napravljeno – to je dno dna.”
“Neka mi netko nađe lošu poruku u njegovim pjesmama, ja ću se sutra prestati baviti pjevanjem. On je prije svega jedan odličan obiteljski čovjek i uskoro ćemo ići u neke nove zajedničke projekte”, kaže./HMS/
wpDiscuz