Kandidatura alžirskog predsjednika Abdula Aziza Bouteflike (81) za peti mandat po redu je izazvala masovne prosvjede u zemlji. Zakašnjelo “Arapsko proljeće”, koja je već potreslo i devastiralo sve susjede zemlje, napokon je u obliku masovnih demonstracija stiglu u Alžir, a to nije slučajno.
Prema lokalnom portalu TSA Algerie u prosvjedima diljem zemlje sudjeluje više od 800 tisuća ljudi, a ima i ubačenih militanata koji napadaju snage sigurnosti.
Tijekom prosvjeda je došlo do sukoba s policijom i ozlijeđene su osobe. Policija je privela 45 demonstranata. Televizijski kanal Sky News Arabia kaže da je jedna osoba ubijena, ali službene potvrde ove informacije nema.
Prema navodima policije, većina zatočenika bila je pod utjecajem “psihotropnih tvari” i droga.
Policija je rekla da su se tijekom dana prosvjednicima pridružili pobunjenici koji počeli “uništavati državnu imovinu” i upuštati se u borbe.
Specijalne snage su spriječile teška kaznena djela i pritvorile najaktivnije huligane. Prijavljeno je da su sve žrtve hospitalizirane.
Predsjednički izbori u Alžiru su zakazani za 18. travnja. Abdul Aziz Bouteflika je predsjednik od 1999. godine. Već je četiri puta izabran na tu dužnosti, 1999., 2004., 2009. i 2014. godine, a ljudi u zemlji ga poštuju zato što je uspio pronaći način da zemlju izvuče iz građanskog rata i suzbije islamističku pobunu koja je u deset godina odnijela 200 000 života.
Bouteflika je 10. veljače objavio da se ponovno kandidira za novi predsjednički mandat, što je izazvalo revolt oporbe i zakašnjelo Arapsko proljeće koje je predsjednik uspio odbiti 2011. godine, iako je i Alžir bio na listi zemalja u kojima su zapadne zemlje, Katar i Turska odlučili da treba svrgnuti lokalni autokratski režim.
Podsjetimo da je Bruce Riedel , američki stručnjak za terorizam i osnivač Brookings Instituta, u kolovozu 2011. izjavio: “Alžir će biti sljedeći koji će pasti”.
On je tada predviđao kako će uspjeh islamista u Libiji potaknuti i ohrabriti radikalne islamiste u Alžiru, posebno AQIM. Između nasilja ekstremista i mogućnosti francuskih zračnih udara, Riedel se nadao da će alžirska vlada pasti. Riedel je ironično primijetio: “Alžir je izrazio posebnu zabrinutost da će nemiri u Libiji izazvati stvaranje sigurnog utočišta za Al-Qaedu i druge ekstremne džihadiste.”
Alžir nije i neće dozvoliti “Arapsko proljeće”
Nijedan ozbiljni analitičar od samog početka ” Arapskog proljeća”. Bruce Riedel je jedan od njih, a William Engdahl je rekao kako je “Alžir jedan od glavnih ciljeva svih NATO intervencija koje pokreću Francuska i SAD”. Nakon dolaska na vlast islamističkih ekstremista u Libiji, Tunisu i Egiptu i pokretanjem vojne kampanje u Maliju, razbuktala se neokolonijalistička oluja nad Afrikom. Za Mali su svi tvrdili kako je ta država u odnosu na Alžir upravo ono što je Sirija za Iran”, prepreka koja se mora svladati pod bilo koju cijenu, kako bi se u miru moglo posvetiti krajnjem cilju.
Sve su to bile analize stručnjaka i eksperata za geostrateška i geopolitička pitanja, te napisi u medijima. Ali je na marginama summita Arapske lige u Kairu 2011., na kojemu se raspravljalo o zatvaranju sirijskih veleposlanstava u zemljama članicama, došlo do verbalnog sukoba između alžirskog veleposlanika u Kairu, Nadira Larbaouia, i ministra vanjskih poslova Katara, šeika Hamada bin Jassima Al-Thania. Tom prilikom su se prvi puta iz usta jednog diplomata, i to onoga koji je dao veliki doprinos kaosu na sjeveru Afrike i na Bliskom istoku, čule riječi “kako će Alžir biti sljedeći”.
Katarski ministar vanjskih poslova je tada na prigovor alžirskog veleposlanika u Kairu, koji je izjavio “kako se Katar previše upliće u unutarnja pitanja jedne bratske zemlje”, odgovorio: “Vi ste sljedeći na redu”.
Egipatski i libanonski mediji su prenijeli da je Larbaoui optužio Katar, ali i glavnog tajnika Arapske lige Nabila El-Arabya, za “zavjeru protiv Sirije i ostalih arapskih zemalja”.
“Ovdje se radi o zavjeri koju vi vodite, a time kršite zakone i povelju Arapske lige. Stojite na čelu svega što se radi protiv Sirije i protiv cijelog arapskog svijeta. Vi i glavni tajnik Arapske lige vršite zločine protiv Sirije i arapskog naroda”, izjavio je 2011. Larbaoui na marginama summita prilikom susreta s Al-Thaniem.
Podsjetimo kako su alžirski diplomati koji su sudjelovali na summitu 2011. odbili prijedlog Arapske lige o zatvaranju sirijskog veleposlanstva u domovini.
Alžir u vječnoj sjeni “Arapskog proljeća”
Alžir je stalna meta propagande, subverzija i laži kojima se koriste disidenti u egzilu u službi onih koji žele uspostaviti potpuni nadzor ili postaviti marionetsku vladu nad ovom resursima bogatom zemljom na sjeveru Afrike. Mnogi od pripadnika tzv. “slobodne oporbe” zbog osobnih frustracija ili iz osvete kritiziraju svoju domovinu i istovremeno služe njenim neprijateljima.
Često se u publikacijama “oporbenih čelnika” koji ne žive u domovini, kao i na njihovim internetskim stranicama, mogu pročitati pozivi na pobunu, te “kako Alžirci teško žive u domovini”.
Iako tvrde da žele “slobodni Alžir”, očito je, kao i u svim prethodnim slučajevima, kako su isključivo željni vlasti, a neki od njih i osvete. Ne odbijaju pomoć zemalja za koje se zna što bi, ako bi došlo do pozitivnog ishoda “revolucije”, tražile zauzvrat.
Budući da se danas u Alžiru živi sigurnije nego u vrijeme “crnog desetljeća”, islamističke pobune u kojoj su veliku ulogu odigrali upravo “prijatelji” današnjih alžirskih disidenata, može se reći da je stvarnost potpuno suprotna propagandi. U Alžiru se danas ne osjeti razina represije koja bi potakla narod na pobunu.
Oni koji alžirsko društveno uređenje nazivaju diktaturom, isto su tvrdili i za Gaddafija ili za Mubaraka, a što i dan danas ponavljaju za Bashara Al-Assada. Činjenica je da se u Alžiru može govoriti o slobodi i da se vlada uspješno nosila s posljedicama globalne gospodarske i financijske krize, a najpametniji potez aktualnog predsjednika, koji je odlučio da nikada više ne želi vidjeti islamističku pobunu u zemlji, velika reorganizacija i modernizacija oružanih snaga, koje su jedne od najboljih na kontinentu i arapskom svijetu.
“Državni kapitalizam” i “petoljetke” Alžira najviše smetaju Zapadu
Alžir, zemlja bogata resursima, uspješno provodi razvojne i konstrukcijske programe, ali je država je ta koja ulaže u velike projekte. U petogodišnjem planu, popularnim “petoljetkama”, za razdoblje od 2010. do 2014. je odlučeno da država investira 286 milijardi dolara u sve gospodarske sektore. 130 milijardi se izdvojilo za dovršavanje starih infrastrukturnih projekata, željeznica, autoputova, vodovodne mreže i drugih, a 156 milijardi dolara za nove projekte.
Naravno da postoje poteškoće s kojima se zemlja mora nositi, a to su nezaposlenost, korupcija, birokracija u mnogim sektorima, nedostatci u pružanju zdravstvenih usluga, a najviše sustavno zlorabljenje službenih položaja. Morale bi se provesti reforme koje bi suzbile negativne pojave u društvu, poraditi na pravednijoj preraspodijeli sredstava, itd. Međutim, mora se odati priznanje vladi koja je uspjela donijeti zakone koji su pokrenuli velike projekte u svim gospodarskim sektorima, a najviše u infrastrukturi i stanogradnji, ali u korist naroda, ne kako se čini na Zapadu, odnosno u svrhu špekuliranja nekretninama.
Alžirski “disidenti” su podržavali libijske i sirijske “pobunjenike” i francusku intervenciju u Maliju
Alžirski disidenti, koji za sebe tvrde da su “anticionisti i antikolonijalisti, te kako žele braniti narod od tiranije i nude slobodu i demokraciju”, isti su kao i oni libijski, irački, afganistanski, somalski, sudanski i sirijski.
Isti oni koji se u svojim govorima obrušavaju na Izrael i SAD u svojim programima slijede njihovu agendu. Podržavaju Maroko i njegov kolonijalistički pristup u Zapadnoj Sahari, a istovremeno optužuju vlasti i predsjednika u Alžiru da daju podršku narodu Sahrawia koji se tamo brani. Tvrde i kako ne podržavaju Zapad u Libiji i Siriji, a u praksi se ponašaju suprotno. Najviše kritiziraju predsjednika, vojsku i pravosuđe u Alžiru, znajući da su upravo oni branik neovisnosti zemlje. Iz sveg ovog je lako prozrijeti njihove namjere, uspješno suzbijene 2011. Kada je iz susjednog Tunisa pokrenuta kampanja za stvaranje “slobodnog teritorija za buduću tranzicijsku vladu”.
U Libiji su ovi alžirski “demokrati” podržavali islamističke militante i takozvano “Prijelazno nacionalno vijeće”, skupinu odbačenih od strane Gaddafija, takozvane “disidente” koje su udomili SAD i zapadne zemlje, koje je NATO pozvao da unište vlastitu zemlju.
U sirijskom sukobu su alžirski “disidenti” otvorenu podršku dali islamističkim militantima i “Koaliciji iz Dohe”, a riječi kritike su bile rezervirane za vladu u Damasku.
Sukob u Maliju se želio iskoristiti i isprovocirati Alžir da intervenira, čime bi se kompromitirala i oslabila vlast u zemlji. Libijska kampanja, koju je povela Francuska, bila je samo početak opsežne strategije koja se nastavila u Maliju.
Alžirska vojska je stabilna institucija koja poznaje situaciju
Alžiru se u vrijeme sukoba u Libiji i Maliju nije pretjerano prigovaralo zbog “neprofesionalno obavljene” akcije oslobađanja talaca u Amenasu koju su izvele specijalne postrojbe alžirske vojske.
Akciju su provele specijalne postrojbe alžirske vojske i teško je povjerovati da je “sve krenulo nepredviđenim smjerom”, iako su posljedice bile katastrofalne. Naime, u siječnju 2013. je Al-Qaeda islamskog Magreba (AQIM) s 37 militanata upala u rafinijeriju u Amenasu. U protuterorističkoj akciji su ubijena 32 militanta, ali i pet talaca, dok je alžirska vojska imala 32 ranjena.
Alžir je htio pokazati kako ni po koju cijenu neće dozvoliti upade islamističkih militanata na svoj teritorij. Alžirske vlasti su poručile kako je vojska stabilna, te da je njena zadaća braniti zemlju od vanjskog agresora, ali i spriječiti subverzivne aktivnosti koje bi zemlju gurnule u kaos. Jedna od tih subverzija je bila i talačka kriza u Amenasu.
Predsjednik Bouteflika i političke stranke neće dozvoliti “Arapsko proljeće” u zemlji
Ovo je politički vrh zemlje zapadnim prijestolnicama i zaljevskim monarhijama poručio još 2011. i do danas nisu promijenili stav.
Alžirom od 1999. predsjedava Abdul Aziz Bouteflika, koji je sljednik nacionalističke i antikolonijalističke struje, a samim tim i antiimperijalističke, stoga je jako popularan u narodu. Osim predsjednika su u Alžiru jake i umjerene islamističke stranke, kao što je Pokret za mir i društvo, stranka koja mu je dala podršku na predsjedničkim izborima 2009. Na vlasti su trenutno lokalni socijalistički Nacionalni oslobodilački front (FLN) i Nacionalni demokratski savez (RND), koji nemaju nikakvih dodirnih točaka s Muslimanskim bratstvom, posebno ne s prosaudijskim tvrdolinijašima skupine Al-Gamma Islamya, koja je poražena u građanskom ratu.
Upravo to je razlog zašto Alžir ne želi vanjsku destabilizaciju, jer svi još pamte građanski rat koji je u Alžiru trajao od 1991. do 2002. u kojem je poginulo od 150 000 do 200 000 ljudi. To je jedan od razloga zašto islamističke stranke ne žele surađivati s Muslimanskim bratstvom i sponzorima iz zaljevskih monarhija. Ove su stranke ujedno i jamstvo da će vlada i predsjednik učiniti sve da se prosvjedi nezadovoljnih skupina, kojih je bilo i u Alžiru i ponavljaju se opet, ne pretvore u “zaboravljeno arapsko proljeće”.
I za kraj, dodajmo oružane snage Alžira koje su se godinama opremile najboljim oružjima dostupnim na tržištu, među kojima je i kupnja više eskadrila ruskih zrakoplova MiG-29SMT i Su-30MKA, te sustavi protuzračne obrane S-300PMU2, što je jamstvo da bi svako inozemno uplitanje bilo avantura s neizvjesnim ishodom.
wpDiscuz