MAŠINKO: "Punk je postao kultura jer šokovitost nije beskonačna"

Jedno od naujgodnijih osvježenja na domaćoj alternativnoj sceni u 2013. godini prema portalu Potlista svakako je i bend Mašinko sa svoja tri albuma koja su već pravi klasici na domaćoj sceni. Prvi je “Mašinko”, zatim “Frakturko” nastao u suradnji s bendom Fraktura mozga, te longplayka “Svugdje je doma, a lijepo je najljepše” čije su korice ploče zapravo tabla za društvenu igru, autohtonu kombinaciju “Monopolyja” i “Čovječe ne ljuti se” u kojoj igrači propuštaju bacanje ispijajući piva. Album nije objavljen na CD-u, no osim vinila tu je i digitalno izdanje.
Članovi benda su na sceni još od srednjoškolskih dana, a međunarodni punkerski šarm ozbiljno narušava tipično istočnoeuropski smisao za odmak, da su uz bogat ulični kredibilitet svi redom članovi i akademski građani. Vokal Marin Šulentić zaposlen je na Prirodoslovnom matematičkom fakultetu, dok je gitarist Lovro Koružnjak u arhitektonskom birou, a maturirali su na Klasičnoj gimnaziji. Upoznali su se kao đaci osnovne škole “Silvije Strahimir Kranjčević” gdje se od petog razreda učio latinski, a od sedmog starogrčki.
Prije pet godina, Lovro i Šulc dogovorili su se krenuti sa sviranjem punk-verzija ljubavnih pjesama. Što je to s punkom danas da više ne nastoji šokirati nikoga, je li mrtav?
“Punk je disgrace značio u očima drugih koji nisu kužili tu kulturu, dobru zajebanciju i feštu, gledati uvijek pozitivno i imati kulturu da čovjek razmišlja na normalan način. Možda i jest bio public disgrace, ali se do danas sve to isprežvakalo – nema šokovitost, tu beskonačnost… Evo, danas Miley Cyrus nastupa s dildačem, to je otprilike ono što su Let 3 radili prije 20 godina. Mi tu nismo da šokiramo, kužiš? Mi isfuravamo zdrav svjetonazor, ono kaj mi brijemo da je bitno za zdravo društvo. Već 17 godina smo dio te scene i želimo biti ono što mislimo da je rješenje, to je doseg – neke šokovite spike ne prolaze u ritmu punka 1970-ih“, jasno i glasno, čavlovski zakucava Šulc, inače, vokal noise-rock-ethno-punk benda Brut.
Glas koji ih prati nije slučajan, a emocionalnu su prevagu njihovih nastupa već prepoznali i Psihomodo pop i Hladno pivo, s kojima su nastupali kao gosti na velikim koncertima poput onog u Areni. Tako ćemo u recenzijama često naići na epitete poput singalong-punk i slično koji upućuju da kod publike imaju svoj Mišo-moment, da s njima unisono pjevaju tekstove. I to je njihov odgovor na vrijeme u kojem živimo, koje je šokantno već samo po sebi, bilo od generiranja raznih strahova, do neizvjesnosti režima u kojem živimo.
“Mi ni ne nastojimo nekog šokirati, već radimo ono što volimo i u čemu uživamo. Prije svega  smo ekipa i družimo se. Prenosimo svoju poruku. Drago nam je ako se nekom to sviđa, ali ne nastojimo šokirat nikoga. Danas se time bave mediji sami“, pojasnit će Lovro.
Drugim riječima, upravo u suprotnosti s percepcijom nekoć nenaklonjene javnosti, obiteljski svjetonazor i stabilno društveno stanje postaje s vremenom konstanta u punku koja se oblikovala kroz intenzivan način života i tesanje kroz niz neprilika kojem sami ‘stupovi društva’ počesto nisu bili ni dorasli. Uostalom, prva generacija punk-bendova danas su djedice i imaju svoju unučad.
“Mi brijemo na drugarstvo, šokiramo time što ne želimo šokirati i želimo potaknuti prijateljstvo“, smiruje me Lovro.
“Lakše se i poistovjetiti s time. Međutim, kad je bend tek nastao, ja nisam imao ni posla niti love. Nisam bio situiran, a kamo li da sam znao kako da se postavim prema životu. Mislim da svatko u životu treba raditi ono što misli da ga ispunjava. Da li je to posao ili hobi, a lijepo je da se te dvije stvari daju iskombinirat kao kod nas“, reći će.
“Pozitivno je to da smo našli posao, a i da smo završili škole. Mi ne mislimo da je to vrh piramide. Možeš biti zadovoljan s tim, dok se dio populacije ne može uopće aktivirat i realizirat. Trudili smo se, a pri tom smo i iz Zagreba, što je uvelike pomoglo u tome“, priheftat će mu se Šulc.
Stoga su o svojim planovima obavijestili Pericu koji u prvoj postavi svira bubnjeve, a fraza da je ostalo povijest dobiva opipljivu težinu iz dvaju razloga. Prvi je taj da je njihov član Pitura, već blizu 20 godina bubnjar i sub-reggae benda Antenat iz Španskog, ujedno poznat i kao crust-punk-izdavač bedževa, dok je basist Srki na londonskom LSE-u magistrirao iz povijesti i to na temu “Velika Britanija i Jugoslavija nakon Drugog svjetskog rata”. Perica, inače član benda Saučešće i zaposlenik Iskonove tehnološke straže, Piturinim se uključenjem bio preselio na lead-gitaru. Treći gitarist Andrija, brucoš, član benda Muscle Tribe of Danger and Excellence (od milja: Muslići – op. Mašinko) i kolektiva House of Pablo za Srkijevog odsustva je svirao bas. A Srki, Perica i Pitura su znanci i otprije, kao suosnivači benda Dolibasija.
Ovaj šesteročlani scholar-punk (scholar (eng.) klasičar – op. aut.) sastav prozvao se po osebujnom Bračaninu. Osim što je prvak u nabijanju janjca na kolac, jednom primordijalnom ritualu koji predstavlja materijalnu kulturnu baštinu, ujedno je i aktivni prosvjednik Jadrankamena. U skladu s tim sentimentom za tradiciju uz crescendo socijalne note, može se artikulirati i anakreontsko poimanje života i svijeta, jer viši je cilj svakog pojedinca usmjeren prema dobroj kapljici i (putenoj?) ljubavi, a tako je i s ovim momcima. Baš kao i mađarski filozof i indolog Bela Hamvas koji je u sovjetskim čistkama profesionalno deklasiran s radnog mjesta Sveučilišne knjižnice u Budimpešti i sam snažno djelovao iz opozicije. Loptu preuzima Šulc.
“Veći dio djelovanja nije nam išlo najbolje, nismo bili situirani i muzika nam ne nastaje zbog kolotečine, već zbog zdravog razmišljanja. A i to što imamo posao ne znači da smo zadovoljni cjelokupnom situacijom u društvu. Ne smijemo bit zadovoljni time, da smo sebi osigurali kolačić i da nas boli briga za širu spiku“, ističe i dribla.
„To nije punk“, kaže.
Uz Koružnjaka koji se, podrazumijevajući, samo neverbalno smiješka onim svojim pikulastim očima, Šulc dodaje i to da je pozitiva misao koja vodi taj njihov punk.
“Pedeset posto vibre imamo od energije koja dolazi iz toga da imaš prijatelje koji se s time bave, kemija je najbitnija stvar. Što se tehničke strane tiče, lako za to, bitno je da svi moraju htjeti doć na probu. I svima to treba biti na prvom mjestu. Mi se zajebavamo stoga što smo zadovoljni s ovime što radimo. Neki misle da je tekst banalan, ali treba znati pročitati samu poruku“, otvara nam Šulc dušu potpuno, vokal suptilno angažiranih pjesama “Glečeri“, “Odzvanjala je pjesma“ i “Oči pune suzavca“.
Granica malog underground benda je prijeđena, po forumima i društvenim mrežama zna se da su svirali i u Sinju, Kninu i Opuzenu, u kontekstu da žele odigrati svaku utakmicu, iako se takve stvari ne očekuju. No, dalmatinski punkeri se ipak okupljaju za Mašinka i vole doći na koncert, a ljudi su željni dobre svirke i rock n rolla.
“Što se tiče scene, jako smo zadovoljni jer u posljednje vrijeme ona raste, možda je jača nego ikad od početka nove države. Ipak, mogla i morala bi biti puno bolja situacija u nekim većim hrvatskim gradovima“, dodaje bend.
“Ipak bi se trebalo pojaviti više ljudi. Ne razumijem u čemu je problem. Stvarno smo prošli veliki broj gradova i odsvirali dosta koncerata, a da u Splitu, drugom gradu po veličini, nismo nikad svirali. A dese se stvari za koje inače ne bi očekivao de se dešavaju. Recimo, Knin; oaza rock n rolla je klub A3 koji vodi legendarni (promotor – op. aut.) Jug – usred znamo čega“, poentirat će.
Kako scenu sagledavaju iz prve ruke, od mlađih bendova, Mašinko ističu One Step Away.
“Mlađi dečki, dobre stvari, vrhunska mjuza, svirali smo u Novom Marofu. Zatim, Fajrunt iz Varaždina koje smo zvali na svoj proljetni koncert. Uz to, Them Moose Rush, koji pripadaju drugom žanru. Scena u Hrvatskoj nije jednodimenzionalna, ali su scene komplementarne. Trenutno nas dvojica dub i ska ne pratimo, u Zagrebu više pratim stoner, ali to ovisi o fazi“, jednoglasni su Lovro i Šulc.
No, vratimo se sceni, jer nije uvijek bilo tako. Počnimo od “Pobijedimo laž” šibenskog benda Nula, naslova albuma iz 1993. godine koji je imao programatsku notu za cijelu generaciju kažu momci koji svoje Doc Martensice čuvaju iz sedmog osnovne. U duhu 20-godišnjice nemilih susreta organa reda s punkerima u Samoboru, prisjećaju se kako jesu i nisu sudjelovali u uličnim gibanjima.
“To je vrijeme bilo na rubu uvijek… da li će te murja legitimirati ili istući i pljusnuti. Ili će ti netko utrčat i skinut prišivke. Bili smo klinci.“, iskusno će Šulc.
O vremenima kad se desnica artikulirala i na alternativnoj sceni, uz razne paravojne repove, uskočit će Lovro.
“Bilo je jako puno susreta, ali što se tiče današnje scene bila je malo radikalnije nastrojena. S više anarho-bendova blisko sam surađivao, od istaknutijih s Radikalnom promjenom (pokojnog Domagoja Šeksa – op. aut.) i AK-47 i sličnih. Scena je bila puno manja, ljudi poput Šeksa i Fistre bili su povezani. Punk je bio punk i svi su se držali skupa“, ispovjedit će se u mikrofon.
Prvu je gitaru Lovro kupio u osmom razredu i osnovao bend sa Šulcom. Dašak legendarnog kluba Kulušić koji je živio svoje posljednje dane slave, dečki su uhvatili u prvom razredu srednje, a ovaj je kulminirao s promocijom albuma “Deset” Hladnog piva.
“Srednja škola je bila super, plodno tlo za sve… Barabe su bili šminkeri kod nas, uvijek se tukli i visili s nekim mafijašima nešto. U Kulušiću je bilo bezveze, neki rave-partyji i afteri“, prozračit će Šulc svoj hodnik memorabilija.
Uz klub i njegovu sudbinu ide i proglašenje kluba crkvom od strane privatnika, sve kako ne bi plaćao porez državi. I tako je mjesto koje književnik Damir Karakaš voli evocirati dosjetkom “kako je jedan dan pucao u Lici na četnike, a drugi dan gledao u njemu Pixiese” zauvijek ostalo iza brave.
Prve koncerte svoje diskografije odsvirali su nultih nam godina u tadašnjem klupskom Bermudskom trokutu – Attacku ispod današnje Močvare, u Močvari na Runjaninovoj kao i KSET-u. Sami su organizirali koncert i u dvorani za tjelesni Klasične gimnazije. Danas im se ploče naručuju u Njemačkoj, odakle su stigli i povoljni kritički vjetrovi, uspoređujući ih s talijanskim bendom Los Fastidios.
“Ne bih htio uspoređivati, nisam našao poredbe. Nastupali smo i s Addictsima, Pivom, Psihomodom, Letom 3, svim bendovima na kojima smo odrasli. Sad je najveći gušt imati svoj koncert, to je ono kaj nas rajca“, kažu Mašinko.
Za dosta bendova na kojima su i odrastali danas mogu reći da su im dobri prijatelji. Sve te ljude pobliže su upoznali preko benda i dolaskom u matične gradove, a jaku povezanost ističu s publikom u Osijeku. Od dražih iskustava, ističu zagrijavanje atmosfere za NOFX koncert na festivalu In Music na zagrebačkom Jarunu, koje su tom prilikom i upoznali. Lovro i Šulc koncert su ponosno ispratili na dva metra od Erica Melvina (gitarista i suosnivača benda – op. aut.) sa samog stagea.
Pripremajući novi album, otkrivaju da im je u planu dulja pjesma od sedam minuta. Radno nadahnuće bila je “Bohemian Rhapsody” od Queen.
“Srki je autor 50 posto materijala, a imao je super ideju za to i dobro je povezao dijelove. Baš nas zanima kak’ će zvučati to, optimistični smo. Inače, svirali smo i u Sarajevu s frendovima iz Šanka?! i bilo je odlično. Nedavno smo svirali i u Novom Sadu. I iskreno, ja nisam znao kako se postaviti, ali ljudi, prostor, fešta, stvarno je bilo savršeno. Kako su nas ugostili, da bi reč rekel. Na regionalizam treba brijati“, dodaju Mašinko.
U vidu onoga što bend može ponuditi stranoj publici, varijanta melodičnog street-punka, bilo je slučajeva da se u njemačkim kafićima gdje gostuju domaći bendovi može već na random čuti pjesme Mašinka. Vinilnu ploču “Svugdje je doma, ali lijepo je najljepše” bend je napravio u kućnoj radinosti, uz pivo, i dobar duh s ostatkom benda. Iako je bend poznat po brzom snimanju, jedanaest pjesama s prvog albuma snimljeno je u jednom popodnevu. Drugi album je snimljen u dva mjeseca, a pjesme su se miksale čak noć uoči promocije, dok se mjesec dana snimanja trećeg albuma od čega je dio dionica snimljen u treštenom stanju, rastegao na jedanaest mjeseci miksanja.
“Pjesme koje su na zadnjem snimljene, do izlaska albuma već su nam bile dosadne. I za svirati i za slušati. A sljedeći album možete očekivat 2020. godine. Naše su pjesme eskapizam od zbilje, ne znam kako da ti to dublje objasnim“, razborito će Šulc. Čime je sve jasno.