U intervjuu za Buku, Martina Mlinarević Sopta govori o svojoj knjizi “Neprocjenjivo”, o hrabrim ljudima čije priče je inspirišu, o nemirenju sa nepravdom, o slobodi da kaže što misli, o tome zašto se nikada ne bi bavila politikom, o iskrenom optimizmu i stvarima koje svijet čine podnošljivim mjestom…
Martina, oprosti mi što te ne persiram, ali mislim da svi tvoji čitaoci osjećaju da te poznaju, da si im bliska… Pored tema i načina na koji pišeš, koliko je za taj osjećaj zaslužna i direktna komunikacije između tebe i tvojih čitalaca putem društvenih mreža? Ti imaš pravu malu zajednicu na Facebook-u… Šta tebi znači ta interakcija sa čitaocima?
Znači mi sve i više od toga. Možda je to smiješno reći za tek jedno od milijun sastajališta u fejzbučkom svemiru, ali možda se radi upravo o tome da tu stranicu nikad nisam doživljavala na “virtualan” način. Ona je kao neki šareni šator razapet negdje na livadi, kojeg nastanjuju, posjećuju, u kojem obitavaju stvarna lica sa stvarnim pričama i opipljivim srcem. Ljudi koje ne poznajem, ali koji su bili uz mene kad sam proživljavala neke svoje najteže i najčudesnije trenutke, koje se nikad nisam libila dijeliti s njima, jer mene pisanje liječi i iscjeljuje, a oni su čitanjem, blizinom, porukom, nekako kao odnijeli svatko po jednu suzu koje sam rasula u slovima, ili uvećali moj osmijeh trostruko onda kad sam se smijala sreći. Upoznala sam sjajne osobe, sklopila velika i neraskidiva prijateljstva, sad imam nekog svog u svim tim gradovima svijeta, a i oni bi često sa mnom u gluha doba noći podijelili svoje životne priče koje rijetko kome mogu reći, šalju mi razglednice s putovanja ili poklončiće za moju Unu, jer su eto baš pomislili da bi joj možda čarapice iz Seattlea divno stajale. I to je predivno. To je jedna posebna spona koja me čini iznimno ponosnom, jer za mene pisanje ne vrijedi apsolutno ništa ako je svrha samo sebi, a ne osnovnom cilju – da negdje, u nekome, zaiskri i zatalasa najdublje emocije, koje počesto i od samih sebe skrivamo. Znam, to danas nikako nije popularno. Danas kad su naš i stvarni i virtualni svijet postali samo natjecanje u beskrajnom cinizmu i što većem kulerstvu, to je čista patetika. Pa neka. Volim biti mimosvit. Ako je danas bruka disati i živjeti srcem, ja ga istrtačim kao medalju. Moje srce, moj život. Jedan je i volim da je punim plućima odživljen, a ne budno pazeći šta će tko reći ili misliti. Ma fućkaš to. Nisi stvoren zbog nametnutih pravila ili mahale, nego da se imaš čega sjećati. Da se na kraju možeš okrenuti iza sebe i reći – Jebote, kako je to bio sjajan život!
Tvoja FB stranica broji gotovo 40 000 članova! Kad bi se kandidovala na nekim izborima, ti bi sigurno pobijedila… Jesi li svjesna svog uticaja? Za šta ga koristiš?
Svjesna sam samo činjenice da bih se politikom u ovakvoj BiH bavila samo u slučaju da me podvrgnu lobotomiji ili hipnozi iz koje bih se probudila kao netko drugi. Netko toliko lud da uđe u đavolje kolo s našim liderima, neprevaziđenim institucijama lopovluka i besramnim bastionima godinama ponavljanih laži. Ne, hvala. S druge strane, ne doživljavam se uopće kao da imam neki utjecaj. Ta moja stranica ista je kao kad ju je pratilo trideset ljudi ili kao danas, više tisuća njih. Ne pišem planski, sve to liči na neki neuredni štrik na kojeg otvoreno, u dahu i trenutku, iznesem svoje najdublje rane, ljubavi, uspomene, zapažanja, kad i kako mi se ćefne. Sretna sam, međutim, da često mogu svojim glasom pronijeti priču o pojedincima, obiteljima ili djeci kojima je pomoć najpotrebnija. Tad zapravo moje pisanje ima najvećeg smisla. Kad broj osoba kojeg okupljam oko sebe sazna za neke nesretne sudbine ljudi koji žive u preteškim uvjetima, siromaštvu, gladi, i čine sve da iznađu neko dobro rješenje, mada često ni sami nisu u puno boljoj financijskoj situaciji; ili kad svojom humanosti pomognu nekom djetetu da ode na operaciju koja ga jedina može spasiti. E to je najveća vrijednost. Tada zaspim najradosnija i svijet se opet nakratko čini kao podnošljivo mjesto.
Sa druge strane, tvoja posljednja knjiga “Neprocjenjivo”, kao i prethodne, objavljena je u štampanom izdanju. Tvoje priče i poezija su iste u oba medija, i online i u knjigama. Šta je to što nije isto?
Ma sve je isto. Nema tu neke pretjerane filozofije. Ne volim od toga praviti misteriju, jer moji tekstovi nastaju za par minuta, nisu estetski uglanjcani, često sasvim odstupaju od nekih standarda, bilo da se radi o književnosti ili novinarstvu. Ne racionaliziram, ne vagam količinu sastojaka – ni razuma, ni emocija, ne zanima me kako će tko to doživjeti. Pišem, što bi se reklo, s dna tabana i duše, a ono što me karakterizira jeste da ne prihvaćam sjebade i crnjake. U svakoj tuzi volim naći smisao i snagu za osmijeh. Jer tako treba biti. Život je stvoren za borbu, a ne za mlohave strašljivce.
Tvoj stil pisanja je prepoznatljiv po mnogo čemu, između ostalog i po britkosti jezika…nerijetko je tu i neka sočna psovka… Imaš li ti neki tabu, nešto o čemu ne možeš pisati, bilo da te je sramota ili se plašiš moguće reakcije ljudi…?
Apsolutno ne poznajem nikakav tabu, ne samo u pisanju, nego ni u životu. Smatram da rastemo i učimo samo onda kad razgovaramo do kraja otvoreno, ma o čemu da se radilo. Mnoga se sranja u našem začahurenom društvu događaju upravo zbog činjenice da smo decenijama baždareni za taj “šuti&trpi” mentalitet, odgajani da ne stršimo iz mase, da se ne bunimo i ne dižemo glas, da smo suviše opterećeni reakcijom okoline, jer su naši koraci pod nečijom vječitom i stalnom prismotrom. Ne sekira me to puno. Ukazat ću na nepravdu kad god svjedočila istoj, ma šta da me koštalo. A koštalo me je puno i često. Svejedno, ubij me, ali zaista ne kontam…kad su nam po rođenju darovali govor, čemu tako glasna šutnja? Kad su nas obogatili darom vida, čemu sustavno zatvaranje očiju? Kad bi u ljudskoj, po defaultu altruističnoj prirodi, trebalo biti nemirenje s nepravdom, borba za pojedinca i opće dobro, čemu konstantno slijeganje ramenima i sklanjanje ustranu? Rođeni slobodni kao ptice, živimo kao miševi u rupama.
Poruke koje ti šalješ svojim pričama o običnim ljudima, njihovoj borbi, ponosu, dobroti, su jako lijepe i inspirativne… i većina nas se može identifikovati sa njima. Ali poruke koje šalju političari i njihovi mediji još uvijek su mnogo glasnije… Šta je potrebno da ih nadjačamo?
Godinama sam pisala o političkoj kaljuži, ružnim, teškim, bolnim i prljavim situacijama kakve samo politika u BIH može da iznjedri, ukazivala na ono loše, nadala se boljem, apelirala na borbu protiv svega što nas guši i sputava da bismo stvorili normalno društvo i zdravo okruženje za naš i život naše djece. I onda sam u jednom momentu shvatila da se ništa ne mijenja, a da je količina takvih pesimističnih i tragičnih tema u medijima dosegnula suludi vrhunac. Jednostavno gotovo da se nema ništa drugo pročitati osim crne kronike, nabrijanog nacionalizma i marifetluka naših kriminalnih političara. A kad vas konstantno bombardiraju s crnilom, kako da se izdignete iz toga u neku pozitivu i budete promjena u žabokrečini? Teško. Zato sam odlučila objaviti “Neprocjenjivo”. Ta knjiga ne pretendira biti nikakvo velebno književno djelo kojem će nazdravljati društvo uzajamnog divljenja u kojekakvim kritičarskim krugovima, jer sam ja i životom i (ne)ambicijama potpuno izvan tog miljea, nego je pisana za ljude. Kao neki poticaj za svaki dan. Koji će nas ošamariti i vratiti nam osmijeh na lice kad je najteže. Jer ona je oda hrabrim i nesalomljivim ličnostima koji su moj svijet učinili bogatim i naučili me šta je istinska borba. Ispričala sam njihove priče pokušavajući u slova preliti snagu iz njihovih očiju kojom su pobijedili neke od najgorih prepreka, bolesti, ratove, gubitke, ali nikad, ni u jednom trenu nisu klonuli duhom, izgubili sebe niti ushićenje i zanos pred životom. Smatram da nam je iskreni optimizam kronično potreban. Pogotovo u ovim turobnim vremenima kad su naša krila zaboravila letjeti, a srca se radovati.
Razgovarala Milica Plavšić l 6yka.com
ili Martininu Facebook stranicu https://www.facebook.com/