Ne želim mijenjati svijet. Ne želim zastupati bilo kakvu veliku ideju. Isto tako, ne želim biti nastavljač bilo kakve tradicije. Ne mislim da su velike ideje ili tradicije vrijedne ijedne minute mog sasvim malog, običnog, petparačkog života. Ne mislim da bi moj život bio išta značajniji kad bih stao na neku barikadu s tisućama drugih izgubljenih duša. Strah nas svakako okružuje. Naše duše neće lutati na onom svijetu. One lutaju već ovdje. Ne treba vjerovati onima koji tvrde da nisu izgubljeni, da znaju što rade, da znaju kako treba živjeti i kako vrijedi umrijeti. Svoje ću zakone ispisati sam.
Kaos, dakako, nema sustava tako da pisanje novih zakona za jedinu diktaturu u kojoj mogu živjeti neće prestati nikad. Ja ne znam kuda idem. Jedino što znam je kojim putem u nepoznato ne želim ići.
Ne želim ići stupajući kroz život u odnosu na ljudske zakone. Ne želim postati žrtva općeg morala. Neću ići stopama generala, nijedan stijeg neće biti mrkva za kojom ide magareći dio mog bića. Mene je, volim tako misliti, nemoguće prevariti. Ja sam se rodio prevaren. Posvetit ću svoj život sklanjaju od svijeta. Davno sam raspisao unutarnji referendum. Odcjepljujem se od ljudskih zakona, od njihovih ratova, od njihovih primirja, razdoblja propasti i prosperiteta. I to je proces koji traje. Od čovječanstva ne možeš konačno pobjeći. Moraš bježati neprestano. Skupljati po putu mrvice utjehe.
Ja ne znam ništa. I plašim se onih koji tvrde da znaju. Nikakvu trajnu vrijednost naša djeca ne mogu dobiti u nasljedstvo. Zar netko stvarno misli da smo učinili uslugu čovjeku kojem smo poklonili kuću ako mu uz kuću poklanjamo i mogućnost da ta kuća bude srušena? Samo budućnost prenosimo s koljena na koljeno. I moramo biti spremni na to da netko psuje nad našim grobom.
Ostavljajući naša prljava imena budućim pokoljenjima ne činimo im uslugu. Uz ime ide živčano rastrojstvo. Rub s kojeg se ne usudimo skočiti. Želja da se probudimo kao netko drugi u nekom drugom svijetu. Ne mislim da tako slaba bića trebaju biti putokaz. Treba se uvijek iznova učiti životu. Ali još uvijek nismo iskusili sve vrste ropstva. Toga se plašim. Još uvijek nismo izmislili sve načine mučenja. Nismo našli način da završimo bilo koji rat. Nismo se naučili vjerovanju. Plašimo se naše uplašene i neutješne braće. Zato ih ubijamo, izgladnjujemo, porobljavamo. Kako na krvavim rukama na stol iznijeti slobodu i ljubav?
Tužan je to obrok i neće utješiti nikoga. Zato u slavljima pjevamo najtužnije pjesme. Pjesme o nesposobnosti da volimo. O izgubljenim ljudima. O nedostižnoj slobodi. Samo zbog osjećaja koji nas ne napušta, zbog osjećaja da smo nešto zajebali, da nema natrag, zbog svijesti o tome da se nema ni kuda naprijed. Ali iz nekog suludog mazohizma opet si dopuštamo živjeti neku novu laž. Kada je prepoznamo iza nas ostaju novi leševi, cijelo groblje ideja, iznevjerenih obećanja, slomljenih srca. Zato želim izmisliti novo milosrđe. Neku nježnu diktaturu. Volio bih živjeti jednostavno kao pas. Jednostavno voljeti, bez zadrške, bez straha da ću napustiti i biti napušten. Samo toliko.
Marko Tomaš / lupiga.com
wpDiscuz