Prvijenac mladog sarajevskog pjesnika Marka Bačanovića, zbirka poezije „Dreka pamtivijeka“ ušla je, odlukom žirija, u uži izbor za književnu nagradu Aleksa Šantić.Nagrada će se dodijeliti u sklopu Šantićevih večeri poezije, koje se održavaju od 6. do 28. oktobra tekuće godine, u organizaciji Srpskog prosvjetnog kulturnog društva „Prosvjeta“ – Gradski odbor Mostar i Srpskog pjevačkog i kulturno-umjetničkog društva „Gusle“,
Nagrada se sastoji od Šantićevog šešira i štapa te novčanog dijela, a bit će uručena na “Šantićevim večerima poezije” 2018. godine kada će žiri saopćiti svoju odluku.Od desetina pristiglih prijava,žiri je u uži izbor za nagradu uvrstio tek nekoliko njih, a jedan od finalista je i Sarajlija Bačanović, u pjesničkom smislu za javnost prilično mlad autor, ali ne i za one koji ga poznaju i upućeni su u njegov dugogodišnji rad.
Marko Bačanović rođen je u Sarajevu 1984. godine, gdje provodi ratno djetinjstvo, završava srednju školu i studira na Odsjeku za slavenske jezike i književnosti, gdje će na posljetku diplomirati i magistrirati. Godine magistarskog i doktorskog studija provodi na Univerzitetu u Varšavi kao dio studentske razmjene izmeću država Europske zajednice i Zapadnog Balkana. Jedno vrijeme zaposlen je na Odsjeku za slavistiku Filozofskog fakulteta u Sarajevu, kao asistent na svim predmetima vezanim za rusku književnost i kulturu. 2015. godine odlazi da živi i radi u Minhen, odakle se u ljeto 2018. godine vraća u Sarajevo s gotovom prvom zbirkom poezije „Dreka pamtivijeka“, koja je trenutačno u procesu redakture.
„Dreka pamtivijeka“ rezultat je Bačanovićeve višegodišnje sveljudske potrage za ravnotežom vlastitog duha koji bi porodio i mirnoću stvaralaštva, kao i za vlastitim pjesničkim svemirom u okviru koga se na poslijetku i rodila neobična sonetna forma, na momente manje, a na momente više harmonična i odmjerena, ali po svemu apsolutno originalna u južnoslavenskoj poeziji. Ova zbirka progutala je mnogo toga, od autorove rastrganosti između Zapada i Istoka, životnih pogleda na sva sivila i sve kolorite koje donose svjetski predjeli u kojima autor sporadično boravi, kao i brojni lični i intimni doživljaji svake manifestirajuće stvarnosti iz koje je gotovo redovito, onoliko puta koliko uostalom u zbirci i ima pjesama, ostvarena poveznica sa stvaralačkim svemirom, gdje je jedino i moguće preobličenje iste te mahom prozaične stvarnosti u predivnu ravnotežu duha, kakvu valjda samo umjetničko stvaranje i može donijeti.
Dreka pamtivjeka kao da se ori između beskraja planina i beskraja mora kojima pjesma se prolama i ostavlja za sobom nesumnjivo dragocjen trag o postojanju pjesme i pjesnika, u vrijeme kada je poezija doživjela skoro pa potpunu devalvaciju i prozaizaciju, te se svela na nabacivanje i gomilanje mahom nepovezanih misli, u kojima će jednako ukusom devalvirana publika uglavnom cijeniti neobičnost koja graniči sa potpunom šizofrenošću i ispraznošću. Kod Bačanovića malo je toga neobičnog, izuzev neobično velikog talenta za posmatranje ljudi i događaja, kao i talenta za igru riječima, u kojoj se nekada veoma lako i izgubiti, ako se ne radi o onim pravim ljubiteljima istinske poezije, za koje će ova zbirka svojim povratkom u najbolju tradiciju južnoslavenskih književnosti, nesumnjivo predstavljati ogromno osvježenje.
Možda su upravo „Šantićeve večeri poezije“ pravo mjesto da Bačanovićev književni put na velika vrata započne kao javan, što njegova prva zbirka apsolutno i zaslužuje, s obzirom na bogatstvo književnog izraza, kojim je sasvim sigurno u stanju znatno doprinijeti obogaćenju samog danas umnogome osiromašenog i tuđicama nasilno kolonizovanog južnoslavenskog jezika. Ako je javnost prihvati kao takvu, sasvim sigurno može predstavljati višedecenijsku nepresušnu riznicu za sve živuće generacije pjesnika i ljubitelja ove književne i umjetničke forme. Možda je to najbolje izraženo u jednoj od njegovih pjesama.
Kolike rijeke…
Kolike rijeke, koliki snovi, koliki zvjezdišta krojevi,
Koliki negdanji, a ‘nolišni svagdanji, no koliki svegdanji
sjaji što oluje ih žežu i daždi kojima plamte ognjevi
nutrišta neznanih gdje i svijeti su vasi maleni, sveznani…
Koliki morali su patroni i sve idoli biti survani,
Pijedestali propeti, a despoti strašni sudbine prokleti,
I koliki rojevi svjetlaca sred zabajane šume čuvani,
Da rasane somnambul zlosti i oblistaju dobrosti goleti…
I koliki je krčitelj puteva i učitelj vaskrsavanja
iz mrtvila, prohodio živodernim trnjištem razasutim tlem,
I koliko je majstorstvo čuvstava i njihova iščezavanja
bilo lovorikama rešeno, a ogriješeno crnim kamenjem…
Da baš ova pjesma obesmrti sretenja vijekova magnovenja
U svakojem stvoru čijeg hodočašćenja i bijedan bijah vrijedan.
(Vijesti.ba)