Marijan je do rata imao sasvim normalan život, želje i nade. Za svoje učenike kaže da su bili dobri, a da je veliki broj njih izrastao u krasne ljude. Iako je mnogo cijenio odlikaše koji su izvršavali sve svoje školske obaveze, dragi su mu bili i oni sa trojkama i četvorkama, jer je smatrao da kada porastu, budu manji egoisti.
Govoreći o tome kada je postao svjestan rata, on se prisjeća trenutka u kojem je morao napustiti učiteljski stan. Prije toga, njegov stariji sin je zarobljen u Donjem Miholjcu na služenju vojnog roka i pružili su mu mogućnost da dobije srpski pasoš i ide u neku stranu zemlju, no on je to odbio i odlučio vratiti se porodici. „Više sam volio da je otišao i da ga nikada više nisam vidio u životu, nego što se vratio da doživimo ovo što smo ovdje prošli“, govori Marijan.
Marijan je zarobljen 2. 7. 1993. godine. Njemu i drugim zarobljenicima su užetom vezali ruke i tako ih iz Fojnice vozili u silos u selu Kaćuni, općina Busovača. To je bio logor. Marijan se sjeća jutra kada su došli po njih i odveli ih sa kućnih pragova. Među onima što su ih zarobili bio je i jedan njegov učenik: „Nesib koji me vezivao bio mi je tako drag, odličan učenik. Pomislio sam, Bože dragi šta sam doživio da me moj učenik veže. Mama mu je bila tako divna žena.“
Put do silosa Kaćuni je trajao 14 sati. Na vozilu nije bilo ništa. Zarobljenici su, tako povezani, usred gubljenja ravnoteže udarali glavama o ivice i kotrljali se po vozilu kao lopte. Vozilo se zaustavilo u selu Lokve da se umorni zarobljenici sa strahom u očima napiju vode. Ruke su im ostale vezane. „Srkali smo tu vodu iz korita da bismo ugasili žeđ. Ja sada pijem sok iz čaše, a tu vodu sam morao da srčem“, priča Marijan, dok otpija gutljaj soka.
U logoru, u hladnoj i betonskoj prostoriji silosa, sa betonskim zidovima i visokim prozorima, koja je prije toga služila za skladištenje zadružnih dobara proveo je 72 dana. Od 2.7. 1993 do 13. 9. 1993. Istu sudbinu su dijelili njegov stariji sin i brat. Još četvorica zatvorenika u logoru Silos su bila sa braćom, a četvorica sa sinovima.
„Treći dan nakon zarobljavanja smo se moj sin i ja prvi put vidjeli u krugu logora. Izašao sam da pravim zemunicu jer mi je tako naređeno, pošto sam ja nastavnik i sa djecom sam uređivao školska dvorišta. Moj sin je bio sa dvojicom mladića. Nisam ga prepoznao. Samo mu se zjenica vidjela iz desnog oka. Sve drugo je bilo zatvoreno od uboja. Sav je bio krvav po licu i tijelu i ništa nije vidio. Ja sam pitao, moj Željo, jesi li to ti“, prisjeća se Marijan, govoreći kako je glavu zabijao u betonski stub, da ne čuje jauke svog sina kad ga batinaju u ćeliji pored. A strah se povećavao kad nakon toga čuje muk.
„Ja sam Boga molio da me ubiju. U sebi sam zamišljao, Bože da me samo hoće izvesti da me ubiju, da ne slušam jauke svog sina.“
Prve dane zatočenja Marijan je u ćeliji provodio sa bratom, a nakon mjesec dana su ih spojili. Bilo ih je ukupno 21, od kojih je već 12 umrlo od različitih dijagnoza, a neki su i poginuli. Sada ih je samo 9 živih.
Nakon 52 dana došla je doktorica da pita ima li ko bolestan. On nije smio reći da su mu polomljena rebra. „Ja sam tada izgubio povjerenje, mogla mi je dati pogrešne lijekove, da se dodatno razbolim, da dobijem mučninu. Bili smo u tuđim rukama“, priča.
Marijan se sjeća kako su batinali jedni druge i kako je tukao brata, a onda je brat njega morao tući. Ako jedan drugog ne udare dobro, onda bi ih oni što su ih mučili tukli dok ne padnu u nesvijest. Tada su ih polijevali kantom od 25 litara vode, kako bi im se svijest vratila.
U logoru Silos u Kaćunima neki zarobljenici su pili vlastiti urin da bi gasili žeđ. U ćeliji je bila jedna čizma zarobljenika koji je 1937. godište, u koju su mokrili. Kad se čizma napunila, Marijan je cijeli jedan dan čekao čuvara da ga izvede u toalet. „Tada je čuvar pitao ko je mokrio, a ja nisam rekao ni zatvorenici, ni zarobljenici, nego samo ovi što sa mnom leže. Natjerao me da spustim čizmu, a nakon toga me boksom izudarao u predjelu jabučice i tri dana nisam mogao gutati pljuvačku“, sjeća se Marijan, objašnjavajući kako ga i to što je izbjegao da kaže da su unutra zarobljenici nije sačuvalo batina.
Nakon 72 dana zatočeništva, Marijan i drugi zarobljenici su razmijenjeni na Lugu, u Općini Kiseljak. Kaže da tada nije imao strah, da su ih odvezli u kombiju i da su zarobljenici za razmjenu stajali jedni nasuprot drugima. Na razmjeni su mu roditelji učenika Sadika Hurema, kojeg se sjeća kao izuzetnog i vrijednog, krišom dali jabuku.
Poslije razmjene je otišao u izbjeglištvo gdje je proveo pet godina. U izbjeglištvu mu se, usred svega što rat nosi sa sobom, raspala porodica. Supruga se preudala, a on je ostao sa sinovima. U svoju kuću se vratio tek 20. 12. 1998. sa mlađim sinom. Kaže da tamo nije pronašao ni palidrvce. Krov je bio otkriven, odnijeli su sav materijal koji se nalazio u kući, a trebao je da služi za njeno opremanje, peć za grijanje, građu za lamperiju. Sa svih strana je puhalo, a oni nisu imali čime ni malo da pokrpaju kuću. „Četiri dana prije Ponoćke smo došli u kuću u kojoj nije bilo ništa. Prije mise, gvardijan je rekao da je napolju minus 18“, sjeća se Marijan. Stariji sin im se pridružio nakon dvije godine.
Nakon što se vratio u svoju kuću i ponovo zaposlio, u postdejtonskoj Bosni i Hercegovini Marijan Krajina ostaje bez posla i ponovo započinje njegova duga borba za dostojan život. Uz pomoć suda brani svoja prava i vraća se na posao nastavnika razredne nastave do svoje penzije, u kojoj je danas već 13 godina.
O iskustvu u logoru Silos je svjedočio pred Haškim sudom, no za ovaj slučaj ni do danas niko nije odgovarao. Na pitanje da li se osjeća izigrano zbog toga, Marijan kaže: „Ne osjećam se izigrano. Meni nikakva satisfakcija nije da oni budu optuženi. Od toga sada nemam nikakvu korist, samo psihičko opterećenje. Nisam za mučenje drugih. Ako je neko nešto ukrao, neka odgovara za to.“
Sjećajući se tog putovanja spominje kako su ga fascinirali evropski aerodromi, dok ga je naš podsjećao na šator. Spominje i to kako u Holandiji nije sreo niti jednog prosjaka, a čim je sletio u Sarajevo vidio je veliki broj socijalno ugroženih i to ga boli.
Marijan naglašava da ovo nije samo njegovo stradanje, nego stradanje svih ljudi koji imaju iskustva logora: Srba, Bošnjaka, Hrvata. To se događalo na svim stranama. „Ne želim da se ovo više ponovi ni jednom čovjeku na kugli zemaljskoj. Mrzim rat i oružje. Ja bih sve oružje spalio na lomači. Neka ljudi žive mirno, slobodno, neka se vesele i raduju. Moji najbolji prijatelji su sada braća muslimani. Prije godinu dana moj prijatelj Srbin i ja smo išli kod Rame u Olovo. Ja volim sve ljude. Djecu nikada nisam razdvajao“, govori Marijan.
Marijan Krajina je u subotu prvi put obišao ćeliju u logoru Silos u selu Kaćuni, u kojoj je bio zarobljen i mučen. U sklopu dvodnevne akcije Centra za nenasilnu akciju Sarajevo-Beograd (CNA) bivši logoraši iz četiri silosa u Tarčinu, Busovači, Žepču i Derventi, zajedno sa ratnim veteranima koje ova organizaciju okuplja duže od decenije i mirovnim aktivistima poslali su poruke mira, razumijevanja i oprosta. Niti jedan od ovih logora nije zvanično obilježen kao mjesto stradanja, te su aktivisti obilježili i logor Silos, u sklopu akcije ONMS.
Iako za logor Silos u Kaćunima niko nije odgovarao, prema podacima Hrvatske udruge logoraša domovinskog rata u Kantonu Središnja Bosna i izjava preživjelih svjedoka za ovaj logor odgovorna je 333. brdska brigada Armije RBiH i Vojna policija 3. korpusa Armije RBiH.
Nakon akcije „4 Silosa“, bivši logoraši, veterani i mirovni aktivisti su uputili apel javnosti. Poručuju da ne možemo nadomjestiti ljudske gubitke i patnju, ali želimo učiniti sve što je u našoj moći da izgradimo odnose međusobnog uvažavanja, poštovanja i povjerenja, koji bi bili brana prijetnji da mržnja među ljudima različitih zajednica bude temelj novih nepravdi i nasilja u budućnosti.
Vanja Šunjić, Prometej.ba
Selektivna “pravda” je jedna od “komponenti” zašto je BiH danas ovakva kakva jeste. Ako i dođe do suđena, ono se rasteže u nedogled. Okrivljenicima zavisno od nacije se sudi po različitim zakonima. Neki od okrivljenika se desetljećima izvlače od suđenja na zdravstvene probleme, dok i dalje prave nove incidente i rugaju se svima u lice. Sve u svemu jedan veliki užas.
MA kakva pravda balijetine svojima sude po jugo zakonu zemlje koju su srušili jer je taj zakon blaži dobijaju maximalno 5 godina pa da su pobili cijelo selo civila.A srbima po BiH zakonu,koji je strožiji iako srbi ne priznaju BiH,eto to je njihova pravda.Šta se dalje ima pričati jebo im ti mater krepalu lopovsku i prevarantsku.
Vi koji gurate krajnosti na svim stranama, samo stvarate podlogu za novi kaos.
Ma jašta za sve su krivi drugi mi koji idemo iz krajnosti u krajnost pa se bunimo tražimo svoja krajnja prava.Ne znam o kakvoj si onda selektivnoj pravdi pričao pa si sad promjenio mišljenje svi su ti krivi a ne oni koji zloupotrebljavaju zakon,i ne poštuju potpisano.U ovoj zemlji nemaju svi jednaka prava,jedni hoće da budu priviligovani i da imaju stalne popuste.JEr su oni starosjedioci i vlasnici BiH.Ostali su samo robovi.Ali djaba tebi to prićati.Tevbi su krivi samo Srbi.
Nije mi prošao komentar, tako da nemam volje pisati novi(opširniji). Samo to sa Srbima “okači mačku o rep”, ja općenito nemam problema sa Srbima i bilo kim ovdje.
Moj Marijane ako zapuca u Brčkom npr eto tebi Komšija muslemana po tebe i opet ćeš završiti u Silosu u Kaćunima !
Ovaj put će Nesib povesti svoje sinove !
Odvest će ti Nesib i sinovi tebe i tvoje sinove !
Nesib je zaboravio učitelja i njegovu dobrotu, jer su mu njegovi emiri rekli da za kaure nejma mjesta u novoj bosni. I, šta ćeš… Veži, batinaj, tuci, udri…. Zar su bošnjoko imali logore? Oni se kunu allahom da nisu.
Nije to bio logor već popravno vaspitni hotel delux kategorije.Imali su oni tih hotela po cijeloj BiH čak i za kladušane su napravili.Nejma njima je amerika i europa dala dozvolu za ubijanje ,protjerivanje i kažnjavanje onih koji ne priznaju novu nacidemokratsku vlast.Nova nacija mora da se brani i čuva.JEbo im ti mater učmalu,to je i Tudjman radio u Hrvatskoj,nova demokratska vlast je protjerala nepodobne pobunjene Srbe.Europa nije rekla na to niti jednu lošu riječ.To je Alija isto pokušao pa su mu rekli da to nije isto balije da protjeruju kršćane iz europe nemere.A onda je i Milošević konto da može šipce protjerati jer su oni muslimani i nisu podobni europi,pa su i njega vratili na postavke.Dok ti ne daju zeleno svjetlo,i dozvolu za ubijanje i protjerivanje nemožeš sam to raditi isto kao i lov i ribolov odeš izvadiš dozvolu.pa legalno ubijaš.
Pas ti mater, tvoj Milošević je napao i maskrirao sve redom a na Šipcima se prelila čaša i strpljenje slobodnog svijeta !
Nesib ga hapsio i vezao.Odličan učenik fino vaspitan.Ali dao mu Alija vlast da može hapsiti i tući nepodobne,sve za domovinu.Imaju pravo sve da pobiju,to pravo proizilazi iz prava onoga ko vlada.Samo sad ova dejtonska domovina nema prava da hapsi one koji je ruše.Ali kad dobijemo unitarnističku domovinu onda imamo sva prava da hapsimo nepodobne i one koji pokušaju da sruse našu unitariju.Eto toje logika naši debilistanaca.Oni misle da je to pravda i istina.isto se sprovodi i u Ukraini,svi koji ne priznaju novu ukrainu od 2014 i Majdana.Oni su državni neprijatelji oduzimaju im se sva prava nedaj bože da Krim opet pripadne Ukraini,pa to bi bilo ili se seli ili u logor zbog izdaje.Svi koji su glasali na referendumu za odcjepljenje od ukraine su izdajnici,svi koji drugačije misle su izdajnici.ČIST NACIZAM i u BOŠNJI i u UKRAINACA.Sve je to ista američka naci škola kao i na Kosovu,kosovarska nacija.Nadjite je u istoriji kad je postojala ta nacija.
U Nesibu je spavalo t u r e koje se probudilo. I odmah to t u r e funkcionira po tvorničkim postavkama. Prebio bi Nesib i allaha i pejgambera da su mu njegovi emiri tako rekli. I vlastite roditelje ako treba .. Zato, ako bude slijedećega puta, nijednom Nesibu ni malom nesibu ne smije se dozvoliti da opet dođu (dodžu) u položaj da se u njima probudi t u r e. Ovjeriti ga prije no dođe (dodže) u iskušenje.
Njih tako vaspitavaju od malena,Ja sam odrastao medju njima i u školi su me šikanirali zato što sam Srbin pravoslavac,provocirali stalno na nacionalnoj osnovi.Zvali vlahom i ne znam više kako sve.Nedaj bože ničijem kršćanskom djetetu da odrasta medju tim spodobama ljudskim i nekulturnim.dvije škole pod jednim krovom nije dovoljno treba praviti posebne škole.
Imao si sreće moj Marjane, jer od cca15 000 Hrvata zatočenih u muslimanskim logorima, njih 632 su ubijena, od tog broja 50 je ubijeno na ritualan način odsijeccanjeem glave. Najviše žalosti i boli činjenica da je politički sud u Hagu propustio kazniti muslimanske zločine nad Hrvatima, a čime je širom otvorio vrata muslimanskoj strani da negira te zločine.
ni krvi ni duzni e moj marjane dusa me boli za vama svima nevinim koji ste toliko propatili ,stice njih ruka pravde vjerujem u to ,jos glume zrtve a svhgdje su prvi napali i srbe i hrvate a lazov samo ja sam zrtva cirkus svake godine u srebrenici vjernica sam ai srebrenicu bih uvjek ponijela na dusi svi znammo koliko je se na tome manipuliralo naravno sve sa pravednim zapadom moze te mislite sta su ljudi spremni napraviti lagat samo da bi proveli svoje mracne ideje to nisu ljudi to je zlo koje se nadvilo nad cijelim svijetom.