Mali Mostarac Juri Boban sjedi na rubu trosjeda, ispod stola na kojem su, umjesto voća, računi za struju i vodu. Mama mu nešto govori, ali on je ne čuje. Misli su mu negdje između kladionice na uglu ulice i praznog novčanika u tatinoj jakni. Pita se kad će tata doći kući. Već je petak, a tate nema od prošlog četvrtka. Mama mu uvijek kaže isto: “Tata kocka, Juri.”
Nekad je tata bio pravi heroj. Vodio ga na nogometne utakmice, kupovao mu sladoled kad bi prolazili pored trafike i uvijek imao neki vic u rukavu da nasmije susjede. Ali sada, tata je postao statistika. Jedan od onih 193 milijuna konvertibilnih maraka uplaćenih iz Hercegovačko-neretvanske županije. Brojka na papiru, o kojoj pričaju na vijestima, a mama je sve više suznih očiju kad ih gleda.
„Tata je na zadatku, Juri,“ govori mama, ali njezin glas je tanak i dalek. Juri zna da tata nije na nikakvom zadatku. Tata je u kladionici, a kladionica je postala njegov dom. Mali, dimom ispunjen prostor gdje se svi nadaju čudu, a većina se vraća kući praznih džepova i još praznijeg srca.
Mama priča nešto o obrazovanju, prevenciji i zakonu, ali Juri ne razumije. On samo zna da je njegov tata tamo negdje, među aparatima, kartama i brojevima. Zna da je postao jedan od onih koji traže sreću u nesreći, a gube sve što je bilo važno. Zna da se nešto promijenilo, i da više ništa neće biti isto.
U školi je sve teže. Juri Boban se nekad hvalio kako mu tata zna sve o sportu, ali sada su te priče zamijenile tišine i sram. Ocjene su mu sve lošije. Više ne može pratiti ni matematiku ni hrvatski, jer misli stalno lutaju prema kladionici. Zadaće ostaju nezavršene, a testovi prepuni crvenih X-ova. Kad zakasni na sat, razred ga zeza. Čim se pojavi na vratima, čuje kako se iz zadnjih klupa ori: “Evo dojave, evo dana, evo Jure i Bobana!” Svi se smiju, a Juri se crveni, želio bi nestati.
Mama priča nešto o tome kako treba raditi na edukaciji i prevenciji, ali Jure ne razumije. On samo zna da svaki dan sve više zaostaje za drugima, da mu je teže doći u školu, da ga sve više boli kada ga zadirkuju. Zna da je njegov tata negdje tamo, među aparatima, i da je kockanje postalo njihov obiteljski problem. Zna da više ništa nije isto.
„Mama, di je tata?“ opet pita, ali odgovora nema. Samo tišina, i račun za struju, koji se opet neće platiti.
Juri se stisne uz mamu, koja mu blago pomiluje kosu. Zna da tata neće doći kući. Ali još uvijek se nada, još uvijek vjeruje u ono malo čudo koje su svi odavno prestali očekivati. A do tada, mama će nastaviti govoriti: „Tata kocka, Juri.“
I tako, kocka se i dalje okreće, a s njom i sudbine obitelji, u igri gdje nikad nema pravih dobitnika. Juri to već sada osjeća na svojoj koži, u svojoj školi, i u svojoj tuzi.
wpDiscuz
