Svi nezapadni utjecaji u BiH su zloćudni, samo su neki zloćudniji od drugih. Izvjesno je da je zato američki veleposlanik Michael Murphy, kao kandidat za tu poziciju, pred Komitetom za vanjske poslove Senata najavio da će se snažno boriti protiv ruskog i kineskog utjecaja u BiH.
Moguće je da je ovaj fokus samo na ova dva tzv zloćudnog utjecaja, suzio je veleposlanikove horizonte i onemogućio uočavanje nekih drugih pojava i utjecaja koji nijednom američkom veleposlaniku u svijetu, osim Murphyju, ne bi promakli.
Zlokobna najava
Utjecajni sarajevski portal prenio je 12. studenoga prijeteću poruku novoimenovanog veleposlanika Irana Abuzara Ebrahimija Torkamana, koji je u intervjuu izjavio da će, ako se pojavi problem za BiH, njegova zemlja priskočiti u pomoć, kao i prije 30 godina. .
Među citatima iranskih pjesnika, pristojnim diplomatskim porukama o prijateljstvu i međusobnom poštovanju i nekoliko otrovnih strijela uperenih u Izrael, našla se i ova zlokobna objava, za koju će Bakir Izetbegović reći, ne daj Bože:
“Nadam se da građanima Bosne i Hercegovine više nikada neće trebati ničija pomoć. Ali ako se pod kojim okolnostima pojavi problem za državu BiH, Iran je isti onaj Iran od prije tridesetak godina koji je pohitao u pomoć. Neće oklijevati.”
Moguće je da veleposlanik Torkaman nije imao vremena pročitati Ustav svojih domaćina u kojem piše da Bosna i Hercegovina nema jedan, nego tri konstitutivna naroda, od kojih se dva, najblaže rečeno, ne sjećaju dobro navodnih pomagača koje je Iran poslao na ova područja prije 30 godina.
A kako bi se osjećali kada bi osjetili žestinu iranskih i raznih drugih džihad ratnika koji su branili Bosnu i Hercegovinu od Srba i Hrvata koji su ovdje živjeli generacijama i stoljećima.
Iza njihove svete borbe ostao je prah i pepeo, porušena srpska i hrvatska ognjišta i obezglavljena tijela nemuslimana koji su imali nesreću da im živi u ruke padnu.
Da stvar bude apsurdnija, samo nekoliko redaka iznad ove ne previše kamuflirane prijetnje, iranski diplomat uvjerava javnost da njegova zemlja “nikada nije tražila utjecaj u BiH, jer poštuje njen suverenitet”.
U konkretnom slučaju, poštivanje suvereniteta bi značilo da veleposlanik, za početak, ne nudi pomoć koju nitko nije tražio, a što kod polovice stanovnika Bosne i Hercegovine izaziva izrazito negativne asocijacije.
Republika Srpska je reagirala na prijeteću izjavu iranskog veleposlanika, dok u Sarajevu nitko nije potresen. Bošnjački dužnosnici, razumljivo, jer su takve poruke muzika za njihove uši, pa nije trebalo ništa ni dodavati ni oduzimati. I ne pljeskati pretjerano, jer neki pljesak je bolje zadržati za sebe.
I koliko god je jasno zašto bošnjački prvaci šute, toliko je neobično da su takve poruke prošle ispod radara zapadnih ambasada. Pogotovo oni američki, koji se inače ne libe iznijeti svoje mišljenje, pogotovo kad ih nitko ne pita za mišljenje.
Je li šutnja u ovom slučaju implicitno priznanje da je iranski utjecaj s američkog gledišta negativac u Siriji, Iraku, Libanonu i svakom drugom kutku Bliskog istoka i planeta, osim u Bosni i Hercegovini?
Jesu li Washington i Teheran, gdje su povici “smrt Americi” češći nego dobar dan, samo u BiH našli zajednički jezik, makar i prešutno?
Javna je tajna da taj suživot interesa datira još iz ratnih godina, kada su Amerikanci podigli rampu i zatvorili oči, praveći se da ne vide dolazak iranskih lovaca, instruktora i oružja u Bosnu i Hercegovinu. Zato se o tome i danas šuti, jer ako bi priznali da u BiH postoji jak iranski faktor, onda bi morali priznati tko je kum njegovog rođenja, a to bi bilo previše neugodno priznanje . Za obje strane.
I poslijeratni američki pokušaji suzbijanja preambicioznih Iranaca u BiH odvijali su se u strogo kontroliranim uvjetima, s ciljem da javnost nikada ne sazna više nego što bi trebala o emotivnom trokutu bošnjačkog vodstva, Uncle Sama i Islamske države. Republika.
Američko veleposlanstvo ne zatvara oči samo pred iranskim utjecajem u BiH, već i pred nekim drugim političkim i društvenim fenomenima, poput islamskog radikalizma, terorističkih ćelija u BiH na koje upozoravaju obavještajne službe europskih zemalja, te rastući antisemitizam u bošnjačkom dijelu FBiH.
Tišina
Šutnjom se prati i činjenica da je Šerif Patković, zapovjednik zloglasne 7. muslimanske brigade. Armije BiH, u kojoj su bili i strani džihadisti, javno je ponudio svoje usluge terorističkom Hamasu u borbi protiv Izraela.
Šuti, Murphy, i antisemitske parole i povici u Sarajevu, Zenici i Mostaru, na transparentima na kojima je Davidova zvijezda u ravni sa svastikom, kao i na onom na kojem je prikazan židovski simbol u kantu za smeće, s kratkom i jezivom porukom “očistimo svijet”.
Upada u oči da se sve stvarne devijacije i stvarne prijetnje guraju pod tepih, a borba se vodi protiv onih zamišljenih i unaprijed projektiranih.
Baš kao što je veleposlanik Murphy najavio na saslušanju pred Odborom za vanjske poslove američkog Senata.
Zato Murphy, poput svojih prethodnika, ne vodi računa o stvarnoj Bosni i Hercegovini, nego o sanjanoj i za Amerikance poželjnoj iluziji te zemlje, koja se ni po koju cijenu ne smije iskriviti stvarnošću.
U toj imaginarnoj BiH nema ni antisemitizma, ni islamskog radikalizma, ni terorističkih ćelija, jer je ona uzorno američko čedo, a ne propali projekt, niti kolijevka modernog džihadizma, kako je to 2015. objavio britanski BBC.
Jedini razlog zašto još nisu potekli med i mlijeko u BiH je jedan čovjek koji je zapravo eksponent malignog utjecaja.
Jer opće je poznato da djelo američkih ruku nikada ne može imati grešku u sustavu, već samo privremeni kvar, koji onda, sasvim logično, zahtijeva intervenciju jedinog ovlaštenog servisera…
Saša Aulić, politolog