Prije lockdowna učenici su u školu išli bez testiranja, kod frizera smo išli također bez obveze testa, a sada nakon tobožnjeg otvaranja, testovi uđoše na mala vrata kao nešto s čim bismo se u stvari trebali bespogovorno složiti, jer, kako slavodobitno veli kancelar Kurz: imate dvije opcije – ili je sve zatvoreno ili “otvaranje” s testom.
I tako dok nam epidemiolozi vode zemlju po njima bi sve bilo valjda trajno zatvoreno, jer se samo tako možemo “spasiti” koronavirusa. Hajde dobro, rekli bi naši stari: svatko hvali i čuva svoje pa bi bilo iluzorno od njih drugo što i očekivati. Zatvorite državu, škole, trgovine, poduzeća, škole… i eto nema virusa?! Je li to rješenje? Vrsni političari kažu kako slušaju struku, a onda se loptica prebacuje s jedne na drugu stranu, a ispašta narod.
Najviše je polemika s punim pravom izazvala odluka o testiranju djece za neometano pohađanje škole. Od silnih političara i stručnjaka, jesu li se sjetili upitati roditelje, one bez kojih, da je sve valjano, nisu mogli ni pomisliti slično što donijeti? Formalno jesu. Predstavnici Vijeća roditelja svakako su sudjelovali u raspravi, ali je uvijek pitanje koliko i oni mogu artikulirati mišljenja većine roditelja? Kao uostalom i političari, koji su na izborima dobili glasove mahom od manjine dok je većina ostala kod kuće i “vodi politiku i bira” na Facebooku.
Razmišlja li tko o psihičkim posljedicama ovakvih odluka? Razmišlja li tko o situaciji učenika i učenica koji nisu došli u školu jer eventualno imaju koronu ili im roditelji jednostavno ne daju u školu? Ili kako će roditelji kod kuće objasniti djeci da se moraju testirati pa tek onda nakon negativnog testa ići u školu? Hoće li dijete koje nije došlo u školu biti stigmatizirano i kada se sutradan na nastavi pojavi biti zadirkivano? Sve su to otvorena pitanja iako se možemo vjerojatno i složiti da su sami testovi sami po sebi bezazleni. Moramo se s puno pažnje i uz maksimalne napore brinuti o djeci i na njima ne izvoditi bilo kakve političke eksperimente koji bi im se mogli urezati u njihove živote. Tko zna, možda ćemo se za godinu-dvije ili čak i prije ovome smijati jer smo propitivali sadašnje postavke. Možda će testiranje svugdje i svagdje postati rutina, a sada nam izgledaju kao nekakav ružan san?
Prosvjedi u Austriji, a vidimo sada i u Hrvatskoj manje-više nikoga ne zabrinjavaju. Opće nezadovoljstvo poduzetnika, frizera, hotelijera, ugostitelja i obična puka kojemu je više puna kapa svega i svačega, političke elite previše ne uznemiravaju. Jer, izbori su daleko, a političke oporbe praktično da i nema. Kako u Austriji tako i u Hrvatskoj pa im je situacija više nego komotna. Kurz pozove malo Ludwiga na jednu zajedničku konferenciju za tisak i riješio je sve svoje probleme, te je najveća oporbena aktivnost kada čelnica crvenih kaže kako ublažavanje mjera smatra velikim rizikom. Ne bi bilo možda loše gospođi Pameli Rendi-Wagner da se barem na kratko odjavi iz austrijskog parlamenta gdje prima lijepu plaća bilo korona mjera, lockdowna ili ne, te se pridruži onih pola milijuna na Zavodu za zapošljavanje, koji su tu većim dijelom i dospjeli upravo zbog koronakrize.
No, ostaje uvijek ono filozofsko pitanje kako bismo se i mi ponijeli u ovoj situaciji da smo na poziciji Kurza, Plenkovića, Ludwiga i inih znanih nam i neznanih političara koji nam, htjeli mi to priznati ili ne, kroje naše živote. Već je veliki Toma Akvinski rekao kako dobar vladar, bez potrebe daljnjih propitivanja, zaslužuje vječno blaženstvo: ako ga moć koju je imao i velika iskušenja pred kojima se nalazio nisu naveli da sagriješi.
Jedno je sigurno: ugrijana atmosfera koju političari pa i dijelom i mediji pale, došla je do problematična usijanja, a izlaz se još ne nazire. Već sam prije pisao da fizičko liječenje koronavirusa ne može biti važnije od duševnog i duhovnog stanja svakog od nas. Egzistencijalna ugroženost, socijalna i društvena otuđenost pala je u potpuno drugi plan pa često čujemo: Daj više da se cijepim pa da prestane više sve ovo ludilo.
No, hoće li prestati?
Željko Batarelo l Kroativ
wpDiscuz
