Dvije familije u tetovskom kraju, jedna u selu Brvenica, druga u Lešok, na zapadu Makedonije, čuvaju nesvakidašnje kućne ljubimce – vukove. Iako su oni krvoločne zvjeri, uz pomoć ljubavi i njihova ćud se mijenja. U toploj sobi obiteljske kuće Zafirovski u selu Brvenica, Teodora, Petar i Vase pišu domaće zadaće i spremaju se da krenu u školu.
Pored njih, na krevetu je i Tara, njihov kućni ljubimac, vučica stara osam mjeseci. Tara skače s kreveta i odlazi prvo kod Vase, tražeći pozornost, a potom kod Petra, stavljajući mu prednje šape na ramena. Na kraju trči kod Teodore, jer zna da se kod nje nalazi loptica s kojom najviše voli igrati.
Ovako je svaki dan mjesecima unatrag u obitelji Zafirovski. Vučica Tara nije ljubimac samo djece, već i njihovog oca Goceta, koji kaže da je vučica toliko dobra i pitoma da je ni za što na svijetu nebi dao ili prodao.
– Taru sam dobio od mog prijatelja iz Tetova, Fadila Ismailija. Bila je mala kada sam je donio kući. U početku su svi bili iznenađeni, ali su se kasnije navikli i zavolieli je. Do prije mjesec dana spavala je sa nama u sobi, ali pošto je počela mnogo da nam dosađuje, jer stalno želi igrati, sada spava u svojoj kućici vani, a preko dana je s nama u kući, kaže Goce Zafirovski, koji živi u Brvenici sa svoje troje djece.
On objašnjava da ih vučica Tara čuva bolje od bilo kojeg psa. Nije agresivna, do sada nikoga nije napala, ali kada nema nikoga u kući, tada nije preporučljivo da se ulazi u njihovo dvorište. – Snijeg je pravo otkriće za nju. U stanju je cijeli dan trči i valja se po snijegu. Najviše voli igrati s malim Petrom, kaže njegov otac Goce, koji je do nedavno u kući čuvao i divlju svinju. Nedaleko od Brvenica nalazi Lešok, a na periferiji sela, na prostranoj livadi ograđenoj debelom žicom, nalazi vikendica Fadila Ismailija, koji je prijatelju Goceta poklonio vučicu Taru. Fadil je dugo godina živio i radio u Švicarskoj, a kada se prije tri godine vratio u Makedoniju, nije došao sam. Sa sobom je donio i dva vuka – Aleka i Maju. – Prošle godine, Alek i Maja su dobili prvo potomstvo – četiri mala vučića, tri ženke i jednog mužjaka. Jednu vučicu sam dao mom prijatelju Goceta iz Brvenica, a drugu prijatelju iz Skoplja. Alek, Lupo i Luna ostaju kod mene i ne želim da se razdvojim od njih. Volim ih kao svoju djecu.
Njihovu majku Maju prije nekoliko mjeseci su ubili neljudi, kaže Fadil Ismaili. Sa svojim vukovima Fadil komunicira i daje im naredbe na talijanskom jeziku, jer su roditelji malih vučića na tom jeziku bili dresirani. Iako se radi o krvoločnim zvjerima, nevjerovatno je kako ove životinje, iz kojih zrači divljina, slušaju svoga gazdu. – O vukovima svi pričaju sve najgore, a ljudi ih se boje strahujući da ih ne napadnu, ali nije tako. Iz mog dosadašnjeg iskustva s njima, mogu reći da su ovi vukovi pametniji i iskreniji od pasa. Sa mojim vukovima nisam imao nikakvih problema, ali sa ljudima jesam, objašnjava Fadil. Svoje vukove on čuva u vikendici na periferiji sela Lešok, dok s familijom, suprugom našijem i djecom blende i Burim živi u Tetovu.
– Preko godine sam po cijeli dan s njima. Sada u zimu, jer je mnogo hladno, posjećujem ih svaki dan i sa njima ostajem po nekoliko sati. Ali, kada moram krenuti kući, vjerujte mi srce mi se cijepa, toliko ih mnogo volim, ai oni mene, kaže Fadil i dodaje: “Ako životinji pokloniš ljubav, oni će ti uzvratiti još veću ljubav. (Telegraf)