“Luda si, potraži psihijatra”: Mira Furlan opisala neugodnosti s Radom Šerbedžijom

Autobiografska knjiga Mire Furlan naslovljena “Voli me više od svega na svijetu” ovih je dana podignula medijsku prašinu u čitavoj regiji, prvenstveno zahvaljujući poglavlju u kojem glumica piše o odnosu s Radom Šerbedžijom i njegovom suprugom Lenkom Udovički.

Surađivali su, naime, na predstavi “Medeja” na Brijunima 2002. godine, a Furlan je u knjizi opisala mučno iskustvo u kojem su je vlasnik Teatra Ulysses i njegova supruga, kaže, svakodnevno maltretirali.

U drugom dijelu bombastičnog ulomka, kojeg je ovih dana objavio portal Nova.rs, Furlan nastavlja iznositi detalje loše energije i komunikacije na Brijunima, ‘detalju’ o kojem publika oduševljena predstavom u to vrijeme nije znala ni riječi.

Furlan se u Hrvatsku vratila nakon dugogodišnjeg izbivanja, a lošoj atmosferi na probama za “Medeju” kumovali su i agilni mediji, tada u pasioniranom pokušaju da s glumicom naprave ekskluzivni intervju.

“Za Radu je taj cijeli pothvat riskantan eksperiment: on se želi ‘vratiti kući’ pod svojim uvjetima. Hrvatski mediji pokazuju neprijateljstvo na svakom uglu, nazivajući brijunski teatar “povratkom Jugoslavije”, što je u Hrvatskoj, i ne samo u Hrvatskoj, postala najgora zamisliva uvreda. Shvaćam: on misli da mora biti silno oprezan. Iz tog opreza proizlazi strah, neprijatelj umjetnosti, ako ne i samoga života. Doživljava li se mene kao opasnost za cijeli pothvat? Nisam dovoljno ‘oprezna’? Vrtim se ukrug, krivim njih, krivim sebe. I onda pomislim: sve mi je već oduzeto – pa čega se još trebam bojati? I koga? Ne planiram ambiciozne pothvate. Ne treba mi hrvatski novac ni politička podrška za moje grandiozne projekte. Za razliku od Rade, ja sam slobodna. Za razliku od njega, ja sam usto i autsajder”, piše Furlan u knjizi.

“U međuvremenu je nesmiljena ofenziva hrvatskih medija na mene u punom zamahu. Svi žele ‘ekskluzivni’ intervju. Umjesto zaštite koju sam očekivala moji me domaćini svakodnevno nastoje uvjeriti da moram surađivati. Kad odbijem, optuže me da sam neposlušna, neodgovorna i sebična. Jasno je da nisam timski igrač. Ne mogu se prilagoditi. Ne mogu udovoljavati. Ubrzo jedna stvar postaje jasna: utopijska ideja o tome da će me pustiti da radim u miru izgleda poput sna od kojeg se davno odustalo. Postala sam hrana lešinarima. Bar je takav osjećaj. Ili je to moja paranoja? Moguće. Moja, u kombinaciji s Radinom – to je siguran recept za katastrofu”, otkriva.

Dodaje i da ju je profesor s Akademije, glumac Izet Hajdarhodžić, iznenadio otvorenim pismom koje počinje s “Draga Miro, na Brijunima nemaš prijatelja…”.

Zbog nakupljenog stresa sve je više vremena, piše, počela provoditi u pulskoj bolnici. “I onda se desi: konačno puknem. Još jedna svađa na probi. Redateljica me svojim uobičajenim odmahivanjem otpili, a to nenadano u meni nešto pobudi. Jasno je da sam došla do točke u kojoj se više ne mogu kontrolirati: cijelim svojim bićem poželim je pljusnuti. Znam da smo došle do kraja. No predstava se mora nastaviti, kako god bilo. Protiv zdravog razuma, nastavljamo”, piše Mira Furlan.

Opisuje i probe na kojima redateljica Lenka Udovički s njom više ne razgovara. “Ovakva je nova stvarnost: ‘zvijezda’ i redateljica ne razgovaraju. Drugi glumci, kako im to i jest navada, ne žele ‘odabrati stranu’. Domaćini su njihovi poslodavci i možda to budu u budućnosti. Ja sam samo gošća koja će uskoro otići. Sama sam u svemu tome i to znam. Jedino me neki gotovo perverzan inat tjera da idem dalje. Polako postajem Medeja, gnjevna, ogorčena i sama. Za svakim obrokom sjedim sama, svjesna šaputanja iza leđa. Rade me je čak prestao i pozdravljati”, otkriva glumica.

Cijelu priču doznaje zahvaljujući slovenskom glumcu Radku Poliču koji se slučajno našao na Brijunima. Polič je Miri, naime, ukazao na to da su jedne hrvatske novine objavile izvadak intervjua s glumicom uz naslov “Mira Furlan: Brijuni nisu Hrvatska”. Riječ je o izjavi izvađenoj iz konteksta.

“U svojoj naivnosti (ili – opet – je li to čista glupost?) samo zurim u riječi ništa ne shvaćajući. Što to znači i zašto je problematično? Ne shvaćam. No Radko mi strpljivo objašnjava insinuaciju koja se tu skriva: moja navodna izjava može se tumačiti kao moja tvrdnja da je Radin brijunski projekt pokušaj oživljavanja Jugoslavije, što je u to vrijeme najgora optužba koju je moguće zamisliti”, piše Furlan.

“Što??? Čitam članak više puta pokušavajući naći navodno subverzivno značenje u svojim riječima. No ne mogu ništa pronaći: kratki članak vjerno prenosi moje oprezne, neprecizne riječi o toplom moru i plavom nebu. No postoji taj navodno eksplozivni naslov, naslov koji je – kao obično – posve nepovezan s bilo kojima od mojih riječi citiranih u tekstu. Moj je problem što ne shvaćam ne samo zašto bi netko (u ovom slučaju urednik) imao potrebu smisliti taj naslov nego ni zašto je taj naslov tako zapaljiv. Shvaćam da sam posve zbunjena”, dodaje glumica u knjizi.

Kad se napokon dogodila premijera, ovacije su, piše, trajale deset minuta.

“Te večeri nakon premijere, usred svih tih slavljeničkih zagrljaja (koliko su iskreni?) tražim čovjeka koji me ovamo doveo. Ne mogu ga naći. Konačno ga uočim u gomili. Guram se kroz ljude koji mi se osmjehuju i žele mi stisnuti ruku. Ali jedina ruka koja mi u tom času treba jest njegova. I evo ga, ovdje je. Prilazim mu s osmijehom. Ova je večer bila dobra, sretna. Ne samo za mene nego i za njegov teatar, za njegov povratak kući. Ali on se ne pomiče, očito se odupirući ideji da bi mi trebao čestitati. I tako samo stojimo ondje i zurimo jedno u drugo. Što je pošlo ukrivo? Zašto?”, piše Furlan.

“Njegov je bijes opipljiv. Jednostavno mi ne može stisnuti ruku. Umjesto toga hladno me pogleda pa kaže: “Žao mi je što si uspjela postići samo sedamdeset posto ove uloge.”, otkriva glumica u knjizi.

Iduće godine se vratila na Brijune odigrati još nekoliko izvedbi “Medeje”. Na otoku sreće Zlatka Viteza, Šerbedžijina velikog prijatelja, koji je uspješno izbjegne samo nekoliko dana nakon što je o njoj ružno govorio na televiziji, opet na temu spornog naslova “Mira Furlan: Brijuni nisu Hrvatska”.

“Idućeg dana uzimam u ruke lokalne novine. U njima nailazim na intervju s Vitezom gdje je jedna od glavnih tema opet – tko drugi nego Glavna vještica? “Čak i Rade je morao prekinuti odnose s njom zbog njezinih političkih stavova”, obavještava on pučanstvo. Ha, mislim, tako se to radi: preko drugog igrača”, prisjeća se glumica u knjizi.

“Goran me potiče da se javim Radi, da se pokušam ‘probiti kroz sva ta sranja’. Natjeram se podići slušalicu. ‘Rade, što se događa?’, pitam ga. Tišina je potrajala. ‘Što želiš reći?’, konačno kaže on. ‘Ništa se ne događa. Ne znam o čemu pričaš. Izmišljaš stvari. Luda si, to se događa. Predlažem ti da potražiš psihijatra.”

“To je jedina stvar koju mi imaš reći?”, nisam bila spremna dići ruke. “Da”, kaže on i poklopi. Jesam li istjerana iz Hrvatske po drugi put? Ovaj put od prijatelja? Nikad me više neće pozvati na taj otok. Nikad više nećemo progovoriti ni riječ”, zaključuje glumica neugodno iskustvo s Radom Šerbedžijom.