LUČIĆ: HZ Herceg Bosna nije osnovana da bi bila protiv BiH

Svaka ocjena haškog Tribunala, kao i svaka procjena prvostupanjske presude šestorici Hrvata optuženih za „zločine protiv čovječnosti, teške povrede Ženevskih konvencija i kršenja zakon ili običaja ratovanja“, počinje s tom optužnicom. Prvooptužena je Hrvatska Zajednica Herceg-Bosna za koju je navedeno da je „objavila svoje postojanje“ 18. studenoga 1991., a s njom i Hrvatska Republika Herceg-Bosna, Mate Boban kao njihov predsjednik te Hrvatsko vijeće obrane. Nakon toga optuženi su poimenično: Jadranko Prlić, Bruno Stojić, Slobodan Praljak, Milivoj Petković, Valentin Ćorić i Berislav Pušić.
Optužnica se temelji na „udruženom zločinačkom pothvatu“ za čiji početak tužiteljstvo određuje 18, studenoga 1991., i osnivanje HZH-B. Navedeno je da su se „udruženom zločinačkom poduhvatu pridružilo, učestvovalo u njemu i dalo mu svoj doprinos više osoba, a među njima Franjo Tuđman, Gojko Šušak, Janko Bobetko…članovi rukovodstva i organa vlasti Herceg-Bosne, HVO-a, HDZ-a, poznate i nepoznate osobe na svim razinama uključujući i mjesne zajednice…“ Uglavnom optužnica za udruživanje u „zločinačku organizaciju“ obuhvaća oko 90% Hrvata iz Bosne i Hercegovine.
Svi su oni optuženi da su osnivanjem HZ H-B i kasnijim radnjama htjeli „politički i vojno podjarmiti, trajno ukloniti i etnički očistiti bosanske Muslimane i druge nehrvate“ s prostora koji pripada HZ H-B. U nastavku optužnice piše da su zatim htjeli te prostore pripojiti Republici Hrvatskoj i stvoriti „Veliku Hrvatsku“, odnosno „Banovinu Hrvatsku“. Optužnica je očito politički postavljena, jer se ne sudi počiniteljima kaznenih djela, nego se pokušava diskreditirati i eventualno osuditi jedna politika. U slučaju generala Gotovine i Markača, Žalbeno vijeće haškog tribunala zaključilo je da ni jedno razumno Raspravno vijeće nije moglo presuditi postojanje udruženog zločinačkog postupka. To onda znači da prvostupanjska presuda nije bila razumna, kao što nije razumna niti optužnica protiv HZ H-B.
O tome najbolje govore činjenice. HZ H-B je osnovana 18. studenoga 1991., ali ne da bi se „priključila Hrvatskoj“  koja je toga dana proživljavala jednu od najvećih tragedija u novijoj povijesti – pad Vukovara, nego da Hrvati u BiH ne bi doživjeli istu ili još goru sudbinu. U osnivačkom dokumentu HZ H-B piše da će zajednica poštovati „svaku demokratski izabranu vlast Republike Bosne i Hercegovine dok postoji državna nezavisnost Bosne i Hercegovine u odnosu na bivšu i ili svaku drugu Jugoslaviju“. Dakle jasno je kako HZ H-B nije osnovana da bi bila protiv BiH, ali jeste usmjerena protiv (bivše i buduće) Jugoslavije (ne bi bilo pošteno rušenje Jugoslavije tretirati kao rušenje BiH). Da osnivanje HZ H-B nije usmjereno protiv BiH vidjelo se samo dva mjeseca kasnije, 25. siječnja 1992., kada su isti ljudi koji su osnivali HZ H-B (a među njima i Mate Boban) u Skupštini SR BiH glasali za „Odluku o raspisivanju referenduma o neovisnosti BiH“. Isti ljudi su zadnji dan veljače i prvi dan ožujka 1992. proveli referendum o neovisnosti BiH. Najveći odaziv i pozitivno izjašnjavanje, preko 90%, bilo je u zapadnom dijelu Hercegovine među Hrvatima. Republika Hrvatska među prvima je priznala neovisnost Bosne i Hercegovine 7. travnja 1992. godine i odmah uputila veleposlanika.
Na ovaj način mogu se u potpunosti odbiti navodi haškog tužiteljstva kada je u pitanju „udruženi zločinački poduhvat“,  što je obrana optuženih i učinila. Prema tome, ne postoji ni jedno razumno raspravno vijeće koje bi u slučaju HZ H-B odnosno optužene šestorice Hrvata moglo presuditi postojanje udruženog zločinačkog poduhvata! Eventualne nerazumne postupke i presude nemoguće je predvidjeti i suvišno je komentirati. Svi oni koji vjeruju u postojanje pravde i funkcioniranje međunarodnog pravnog poretka imaju pravo očekivati da će se šestorica Hrvata optuženih za „udruženi zločinački poduhvat“ već u srijedu vratiti doma. Oni koji su nešto skeptičniji, očekivati će ih nakon provedenog žalbenog postupka. U svakom slučaju, „udruženog zločinačkog poduhvata“ nije bilo, a za počinjene zločine trebaju odgovarati njihovi počinitelji.
VLM