Na prvu zvuči totalno uvrnuto, to da postoji slovo abecede koje većina ljudi nije u stanju napisati. U najmanju ruku zato što u životu potrošimo sramotno puno vremena učeći slova. To je umalo poput obreda, faza u kojoj sjedimo za stolom, stišćemo u ruci preveliku olovku i ispisujemo svako slovo abecede stalno i iznova, sve dok ne postanu savršena.
Znanstvenici sa Sveučilišta Johns Hopkins objavili su rezultate vrlo čudnog istraživanja u kojem su otkrili da, ako ih se pita o dvije vrste malog slova “g”, većina ljudi pogriješi. Skoro nitko od ispitanika nije bio u stanju ispravno ga napisati, većina nije znala odabrati ono ispravno napisano iz skupine u kojoj je jedno bilo ispravno, a nekoliko drugih pogrešnih. A neki su čak tvrdili da dvije verzije malog “g” niti ne postoje… Iako ga stalno viđaju.
Evo u čemu je stvar: Svatko tko piše malo “g” rukom, skoro ga sigurno piše “rukopisno“, s otvorenom kukicom dolje. Tako su nas učili u školi, tako nam se urezalo u pamćenje. Druga vrsta je “tipografsko” malo “g”. To je ono sa zatvorenom kukicom dolje i većinom se koristi u printanim medijima, posebno u najuobičajenijim fontovima kao Times New Roman.
Super je uobičajeno i knjigama: Time je utvrdio da ga koristi 74 posto dječjih slikovnica, da se nalazi u 89 posto dječjih knjiga, te ogromnih 97 posto knjiga za odrasle. No, ljudski mozak svejedno se ponaša kao da ga nije u stanju upamtiti. Istraživači su ispitanicima zadali nekoliko zadaća, uključujući onu s jednostavnim odabiranjem ispravno “rukopisno g” između netočno napisanih. Većina ljudi nije bila u stanju.
Kako je moguće da ljudi bez problema čitaju slovo koje nisu kadri napisati ili prepoznati ako je izvučeno iz konteksta? Dio objašnjenja mogao bi biti u tome da većina djece ne uči pisati “tipografsko g”, pa se lekcije bave na rukopisnu verziju. Time objašnjava da tim procesom tipografska verzija postaje puki stilistički koncept, u manjoj mjeri slovo, a tu se skriva razlika. Mi to slovo trebamo samo prepoznati, ne i napisati ga, pa se lijeni ljudski mozgovi time ne gnjave.
Istraživači kažu da je to vrlo važno iz nekoliko razloga. Oni sumnjaju da bi djeca, koja od rane dobi imaju problema s čitanjem, mogla biti zbunjena tim uobičajenim slovom. Postoje i dvije verzije “a”, ali to se ne čini tolikim problemom. A, priznajmo si, doista nema smisla učiti djecu pisati na jedan način, a onda čitati nešto drugo. Istraživačima je zanimljivo i što nam to govori o čuvanju informacija. Ako stvari cijelo vrijeme vidimo, trebali bismo ih i zapamtiti.
No, iz nekog razloga mi smo cijelo vrijeme izloženi tom slovu i obliku, a da nam svejedno ne ostaje u sjećanju nekada čak niti da ono uopće postoji. To ukazuje na to da je pamćenje puno više od pukog gledanja u nešto, da je čak više od uočavanja značenja i primjene nečega. Puno smo kompliciraniji nego što mislimo. Odakle je uopće došlo to odmetnuto “g”? Atlantic je pronašao da je to kriptično, misteriozno, naoko nevidljivo tipografsko “g” originalna verzija.
Tragovi mu se mogu slijediti sve do redovnika u osmom stoljeću koji su cijele živote provodili moleći se, prepisujući vjerske tekstove i potom se još malo moleći. Oni su koristili karolinško pismo, a u njemu se nalazilo i to čudno “g”. Svi danas koji smatraju da je takvo “g” nepotrebno komplicirano, istog su mišljenja kao i redovnici iz prošlosti. Do 15. stoljeća redovnici i pisari pretvorili su to prilično lijepo slovo u neki vrstu rukopisne verzije koju je bilo lakše pisati i to je ono što djeca danas uče pisati.
Rukopisno se uvriježilo zato što je tiskarski stroji izumljen oko istog vremena kada je rukopisno “g” ušlo u goticu. Obratite malo pažnju, dandanas svaki font gotice sadrži verziju rukopisnog malog “g”. Kako se onda zadržala upotreba tipografskog, onog starijeg oblika “g”? U renesansi su ljudi naprosto poželjeli oživjeti stare primjene, pa tako i karolinško pismo. To se pokazalo primamljivim tiskarima, zato što je takvo “g” izgledalo vrlo kitnjasto, ali zato, kad se dođe do pisanja rukom, ljudi se ipak odlučuju na lakšu verziju.
Tekst je u cijelosti preuzet s Grungea.
wpDiscuz