Jednom davno, u zemlji krvi, smrti i nesreća, u gradu koji je bio čista definicija pakla na Zemlji, ljubav je pronašla način da preživi. Govorim o Vukovaru. Mjestu gdje se život, kao što bi pjesnici rekli, srušen s vlastitih nogu i bačen licem u jamu.
Usred tog kaosa, tragedije i mržnje koju nosi rat rodila se ljubavna priča o Zoranu i Jasni Šipoš – priča koja prkosi logici i zdravom razumu, koja bi mogla posramiti i samog Shakespearea.
Zoran i Jasna nisu bili obični ljubavnici. Oni su bili hrvatski Romeo i Julija s kalašnjikovima. Umjesto soneta, razmjenjivali su borbene taktike, umjesto svilenih plahti dijelili rovove, a njihova je ljubavna priča bila ispisana mecima, granatama i – naravno – neizbježnim obratima sudbine.
Vukovar kao pozornica tragedije
Godina je 1981., mjesto Borovo. Tu počinje njihova priča, kada su se Zoran i Jasna prvi put sreli. Mladi, zaljubljeni i, što bi se reklo, puni života. Tko bi tada mogao pomisliti da će njihov medeni mjesec biti popločen minskim poljima, a zajednički album pun uspomena završiti u plamenu, spaljen prije nego što ga neprijatelj zgrabi?
No, Vukovar je brzo prestao biti grad ljubavi i postao grad užasa. Šipoši, zajedno sa svojim suborcima, nisu samo živjeli Vukovar – oni su ga branili do zadnjeg daha. Jasna, zamjenica zapovjednika, i Zoran, prvi zapovjednik, bili su neraskidivi tim. Nema tog holivudskog scenarista koji bi mogao izmisliti bolje junake.
Heroji u rovovima
Suborci ih pamte kao nesalomljive borce. Jasna, kažu, nije bila samo žena – bila je ratnik među ratnicima. Koturala se, otvarala vatru, bila neustrašiva. Zoran je znao da se na nju može osloniti. Kad bi krenuo napad, imao je jednostavan plan: “Prvo granatiranje, pa pješaštvo.” I svaki put bi ih odbili, sve dok napokon nisu slomljeni.
Kad je grad pao, Jasna se uspjela preobući i pobjeći, ali Zoran nije imao tu sreću. Logori Stajićevo, Niš, Srijemska Mitrovica – svi su ga prošli kroz svoje ralje. Tukli su ga kao životinju, više nego ikoga drugoga. Preživio je samo zbog dvije stvari: Hrvatske i Jasne. Kao da mu je ljubav bila pancirka.
Posljednji čin
Kad je konačno razmijenjen, Zoran je bio slomljen, ali živ. Njihova borba nije stala s padom Vukovara. Oboje su nastavili sanjati o oslobađanju svog grada. I dalje su zajedno kročili ratištima, ne zbog mržnje prema neprijatelju, nego zbog ljubavi prema slobodi.
Ali rat je okrutan gospodar. Zoran je 2001. godine izgubio bitku s posljedicama rata – zloćudni tumor bio je posljednja granata koja ga je pogodila. Jasna nije mogla izdržati bez njega. Dvije godine kasnije, na Božić, otišla je za njim.
Epiloška vatra
Šipoši su sve svoje fotografije iz rata spalili, osim jedne. Ne zbog dramatičnog efekta, nego zato što nisu htjeli da padnu u pogrešne ruke. Ostala je ta jedna slika, jedna uspomena na ljubav koja je preživjela rat. Ili, kako bi neki rekli, ljubav koja je umrla za svoj grad.
Zoran i Jasna Šipoš nisu samo imena iz povijesti – oni su simbol ljubavi, žrtve i borbe. Njihova priča je priča o svemu onome što Vukovar jest i što će zauvijek biti.
Upamtite njihova imena. Kao narod smo ih dužni pamtiti. Ili, ako već ne možete zapamtiti, barem se naklonite. Jer ovakve priče ne pišu povjesničari – njih piše krv, znoj i ljubav.
ivansh l poskok.info
wpDiscuz
