Zbog Bank of England očuvali su funtu, ali bez eura Velika Britanija nije mogla protiv krize i sad su u rasuluVažna politička i gospodarska pitanja suvremenog svijeta lakše je shvatiti kroz prizmu dvojbe otvoreno-zatvoreno nego lijevo-desno. Na primjer, u UK se formiraju ad hoc koalicije lijevih i desnih brexitera prema potrebi, a populistički pokreti u Europi lako ujedinjuju lijeve i desne svjetonazore u odnosu prema nekom cilju ili “zajedničkom neprijatelju”, kao što je Bruxelles ili Europska središnja banka. Može se govoriti o postupnom usponu ideologije zatvorenosti. Brexit u tome predstavlja važno mjesto.
On pokazuje kako se jedna razvijena zemlja i zrela demokracija može okrenuti u sebe samu. Najčešća objašnjenja su dugotrajna kriza ili pretjerana globalizacija koja je u ljude usadila strah, u ovom kontekstu od imigranata, pa ljudi traže zaštitu od svoje nacionalne države. Većina tumačenja ove vrste polazi od toga da ideje i politike zatvaranja nastaju kao odgovori na neki vanjski šok.
Najčešće se govori kako su stagnacija realnih plaća i rast nejednakosti u Ujedinjenom Kraljevstvu prethodili političkoj reakciji u pravcu zatvaranja. Međutim, ovaj će tekst pokazati mnogo složeniju mrežu uzročno-posljedičnih odnosa. U središtu priče je Bank of England, jedna od najstarijih središnjih banaka na svijetu, zbog koje je očuvana monetarna suverenost funte. Britancima nikad nije palo na pamet uvesti euro.
I umjesto da prema obrascu u koji se kune većina profesora ekonomije, monetarna samostalnost omogući uspješnu borbu protiv krize, vidjet ćemo kako je britanska monetarna politika pojačala probleme i uzrokovala stagnaciju životnog standarda građana Velike Britanije u proteklih desetak godina.
Na putu prema dolje
Nakon podvojenoga glasovanja parlamenta za mandat Therese May, ali protiv njezina prijedloga sporazuma o Brexitu, potvrđeno je da se Velika Britanija nakon referenduma iz lipnja 2016. godine intelektualno i politički nalazi u rasulu. Ispod političke površine gomilaju se zabrinjavajuće ekonomske statistike i informacije koje upućuju na velike izazove.
Moguće da je informacija o odustajanju Japanaca od gradnje velike nuklearke u Walesu, što bi navodno moglo energetski ugroziti cijelu Veliku Britaniju, poslovni manevar koji nema neposredne veze s Brexitom. Međutim, ova vrsta iskakanja s vlaka u zadnji čas prije dolaska na stanicu prakticira se sa slabijim partnerima. Brexit možda ima posredan utjecaj na tu priču. Od zadnja četiri mjesečna podatka o prometu u maloprodaji, tri pokazuju međugodišnji minus.
To ne čudi, jer se UK s prosječnim godišnjim rastom BDP-a u drugom i trećem tromjesečju prošle godine od oko 1% nalazi daleko na začelju EU. Brexit praćen političkom i poslovnom neizvjesnošću koja se oko njega plete pretežak je teret da ne bi ostavio traga na ponašanju investitora i potrošača.
Uz takve trendove prilično je izvjesno da će UK, kad se objave konačne statistike za prošlu godinu, znatno, tj. za barem 1-2 dodatna boda, zaostati za prosjekom EU mjereno najvažnijim indikatorom ekonomskog razvitka – realnim BDP-om po stanovniku. S obzirom na vjerojatni kaotičan Brexit, to će se, po svemu sudeći, nastaviti i u ovoj godini.
Trend na slici jasno pokazuje da zemlja koja je pred dvadesetak godina razvojno bila gotovo 20% iznad prosjeka EU, neumoljivo juri prema dolje. Velika Britanija konvergira prema prosjeku EU koji je sad tu, posve dohvatljiv, predvidivo dodirljiv, uz jasnu tendenciju proboja prema dolje, na putu koji je prije nekoliko godina prošla Italija. Još 2017. ostalo je samo 5% prednosti pred europskim prosjekom i neće čuditi ako se do kraja ove godine istopi cijela razvojna prednost koja je doslovce akumulirana stoljećima.
Monetarni otok
Prevlast ideologije zatvorenosti zadnjih godina doveo je do neviđene medijske kakofonije u kojoj su niska inflacija i euro difamirani kao monetarni hara-kiri od strane vojske ekonomista, pa čak i ponekoga nobelovca. Međutim, nitko nije pokazao podatke za UK, a trebao je, jer je Velika Britanija svijetli primjer čuvanja monetarnog suvereniteta. Štoviše, smatra se školskim primjerom kako se slabijom domaćom valutom i neortodoksnom monetarnom ekspanzijom bori protiv krize.
Ti podaci pokazuju da je monetarna autonomija Otoka možda imala posve suprotne učinke od očekivanih.
Britanska središnja banka se, naime, najuspješnije oduprla deflacijskim pritiscima sredinom ovoga desetljeća. Uz pomoć monetarne ekspanzije postigla je inflaciju veću od 6% u zadnje tri godine (malo iznad 2% na godinu), i štoviše, uspjela ju je malo ubrzati, tako da je 2018. UK sa stopom inflacije od 2,5% odmah iza Rumunjske, Mađarske, Estonije i Bugarske.
Ljubav prema funti odvela ih u Brexit – i ubila ekonomiju
Ključ mnogo veće inflacije nego na kontinentu leži u padu vrijednosti funte. Prije krize 2008. dolar se mogao kupiti s oko 50 penija. Sad, nakon deprecijacijskih udara 2008./09. i 2015./16. pred referendum, za dolar treba izdvojiti 78 penija. S eurom je slično – sa 67 do gotovo 90. To je oko 34% više funta koje treba dati za eure.
Pad kupovne moći
Realna vrijednost funte je pala jer inflacija u velikim zemljama ne reagira 1:1 na tečaj. Nevolja je što takva kombinacija monetarne ekspanzije i pada valute nije pomogla gospodarskom oporavku Otoka iako modeli u udžbenicima makroekonomike kažu da je trebala. Štoviše, lako je moguće da je upravo samostalna monetarna politika Bank of England s monetarnom ekspanzijom i znatno slabijom funtom dotukla svaki oporavak uzrokujući stagnaciju, čak i pad realnih plaća.
Inflacija je inflacija, plaće su plaće, a cijene imaju onu neugodnu osobinu da, kad rastu, grickaju kupovnu moć. Od listopada 2007. do listopada 2018., dakle u 11 godina, prosječna tjedna plaća je u Velikoj Britaniji povećana za 25,3% nominalno. Ukupan porast cijena u istom razdoblju iznosio je 29,6%. Znači da je prosječna realna plaća oko 4% manja nego prije 11 godina!
UK je jedina europska zemlja, uz Italiju, u kojoj su realne prosječne plaće niže nego prije krize. Kad je Italija u pitanju, barem tako govore, kriv je ECB i euro (je li?), ali tko je ovdje kriv kad se funtom tako genijalno rukovodi u skladu s udžbeničkim receptima od strane jedne od najstarijih centralnih banaka na svijetu?
Inflacijski rezultat nije čudan s obzirom na deprecijaciju valute u zadnjih deset godina. Ekonomisti – monetarni suverenisti nerado govore o tome, ali veliki padovi valuta su i namijenjeni tome da obezvrijede lokalni rad, učine ga (cjenovno) konkurentnijim u međunarodnom okviru.
Jedina je sreća u nesreći da relativno jeftiniji rad održava nisku stopu nezaposlenosti, malo iznad 4% u UK. To je smisao ove politike – održavanje zaposlenosti sve jeftinijega rada. To još funkcionira u velikim zemljama koje imaju imigraciju. U zemljama koje imaju emigraciju ni to ne funkcionira, jer slabo plaćeni ljudi lako odu u druge zemlje gdje su plaće mnogo veće.
S integracijom oprezno, s dezintegracijom još opreznije
Britansko dezintegracijsko iskustvo pokazuje da su stvari puno kompliciranije od puke galame protiv imigranata i strategije naš novac u našemu džepu. Može se postaviti teza da je agresivna monetarna ekspanzija i puštanje pada funte uz buđenje veće inflacije nego u euro području kroz sve ove godine pogodovalo buđenju nezadovoljstva kod ljudi. Između apsolutne monetarne autonomije funte i buđenja ideologije zatvorenosti (“Make Britain Great Again”) mogla bi postojati veza.
Bank of England je kriva za Brexit?! To je kontraintuitivno, protivno svemu što poučava većina akademskih ekonomista i komentatora. Valjda “znamo” onu teoriju da se 2008. dogodila kriza koja je povećala nezaposlenost, nejednakosti, i onda su se dogodili Trump, Brexit, i sva ta niska politika i ideja.
Neka me se ne shvati krivo: ne vjerujem da je monetarna politika Bank of England ključan generator ideologije zatvorenosti i Brexita u Velikoj Britaniji. Problemi su dugoročni, fundamentalni, i nisu od jučer, kao što pokazuje gornja slika. Osim toga, nema nužnosti zbog koje bi isključivo ekonomski trendovi pokretali političke reakcije. Ideologija zatvorenosti može doći s raznih strana, zbog različitih uzroka.
Svrha ovoga teksta bila je samo upozoriti da prevladavajuće priče tipa: bila je kriza, povećala se nejednakost, ljudi su se osjetili ugroženi…, ne funkcioniraju baš najbolje. Od krize do Trumpa i Brexita prošlo je mnogo, 7-8 godina u kojima se svašta događalo. Pogrešne politike kojima se reagiralo na krizu, u ovom slučaju suverenistička monetarna, mogle su produljiti i produbiti agoniju, možda i staviti “točku na i”.
wpDiscuz