Božo Prka rođen je 1. siječnja 1958. godine u mjestu Golinjevo u neposrednoj blizini Livna u Bosni i Hercegovini. Diplomirao je na Fakultetu za vanjsku trgovinu Sveučilišta u Zagrebu, a magistrirao je na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Nedugo nakon što je završio školovanje počeo je s dosta ozbiljnim poslovima, a vrlo brzo usljedila je pozicija direktora prodaje, a kasnije i financijskog direktora Dione Zagreb. Ubrzo nakon toga postao je savjetnikom za financije u Konzultantskoj tvrtki Progres te savjetnik za poreze i računovodstvo u Teb-u, Zagreb.
Nije čudno što Prkina nervoza postaje sve očitija, kao i njegov pokušaj paničnog bijega s “mjesta zločina” u političke vode. Ako u tim nakanama ne uspije, sve više se govori kako Prka, nakon svega, namjerava trajno napustiti Hrvatsku
Nakon što je nedavno objavljeno kako će 14 građana Hrvatske koji na računima u zemljama Europske unije imaju ušteđevinu od 1,7 milijardi kuna morati Poreznoj upravi i Uskoku dokazati porijeklo tog novca, hrvatska javnost podignuta je na noge. Otkriće hrvatskih multimilijunaša za sve bi hrvatske građane bio pravi melem na ranu, jer bi se vrlo brzo rasvijetlilo, jesu li oni sav taj silni novac zaradili legalno ili pljačkom.
Naime, od 20 hrvatskih državljana, svaki od njih je samo od kamata zaradio barem po milijun kuna. Od njih dvadesetero, četrnaestero ih živi u Hrvatskoj, te su od kamata ukupno zaradili čak 51 milijun kuna. Procjenjuje se da im ukupna ušteđevina iznosi milijardu i 700 milijuna kuna.
Kako doznajemo, Porezna uprava je sve bliže građanima koji svoje milijunske ušteđevine drže na inozemnim računima, te će istražiti njihove slučajeve, s osobitim naglaskom na – životni standard tih štediša.
Kako stvari sada stoje, Sektor za borbu protiv poreznih utaja imati će pune ruke posla. “Prvi rezultati dubinskih analiza već su izašli u javnost, međutim dok su postupci u tijeku ne mogu izlagati nikakve detalje. Mogu reći da je riječ o uistinu milijunskim iznosima ostvarenih kamata, koji kao takvi od 1. siječnja 2015., sukladno novom Zakonu o oporezivanju dohotka na štednju, moraju biti prikazani u poreznim evidencijama”, kazala je medijima Ana Dorić Škeva iz Ministarstva financija.
Lažni identitet
Ubrzo je u javnosti objavljeno da je osobi za koju se vjerovalo da je vlasnik računa od minimalno 700 milijuna kuna u Italiji – ukraden identitet. Ipak, ne radi se o iznimnoj pojavi, jer tuđi novac, čak i kad je legalno stečen, mogu čuvati druge osobe. Problem nastupa onog trenutka kada je riječ o nelegalno stečenom novcu koji za stvarnog vlasnika čuva druga osoba. I dok Porezna uprava i odgovorni u Ministarstvu financija informacije o toj temi daju na kapaljku našoj javnosti željnoj istine, dotle medijskim kuloarima kolaju najrazličitije informacije o identitetu tih 14-ero Hrvata koji na inozemnim računima imaju ušteđevinu od milijardu i 700 milijuna kuna.
No, ovih je dana kao grom iz vedra neba u visokopozicioniranima bankarskim krugovima odjeknula vijest da bi se među tih 14 Hrvata s ogromnom ušteđevinom mogao naći i jedan poznati bankar, kojem, navodno, prijatelj čuva njegov novac. “Ljudi imaju i prijatelje koji za njih čuvaju novac, ako je legalno stečen. Ali, ako je riječ o novcu stečenom na ilegalan način, onda se mogu vidjeti neke čudne transakcije s inozemstvom koje nemaju nikakve logike ni smisla kad se gleda poslovanje”, ističe dr. sc. Vinko Belak s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu.
U tom kontekstu insajderi nam otkrivaju da je ovih dana na razgovor u Poreznu upravu pozvana i jedna osoba od 14-ero Hrvata koji svoju ušteđevinu drže na inozemnim računima. Ta je osoba, suočena s neoborivim činjenicama, priznala da se ne radi o njezinom novcu, nego je poreznike usmjerila prema poznatom hrvatskom bankaru. A kada se malo po malo počeo sklapati mozaik, doznalo se da je riječ o bankaru koji je čelnik druge po veličini hrvatske banke u vlasništvu talijanske bankarske grupacije Intesa, te da je, prije nego li je zakoračio u bankarske vode, obnašao i visoke funkcije u hrvatskoj izvršnoj vlasti prije dva desetljeća.
Naravno da boljim poznavateljima prilika iz tog doba nije bilo teško dokučiti da je riječ o predsjedniku Uprave Privredne banke Zagreb, o čijem liku i djelu smo prethodnih dana i tjedana pisali više puta u našem tjedniku.
Bijeg u Ameriku
Upravo stoga i nije čudno što nervoza Bože Prke postaje sve očitija, kao i njegov pokušaj paničnog bijega s “mjesta zločina” u političke vode. Ako u tim nakanama ne uspije, sve više se govori kako Prka, nakon svega, namjerava trajno napustiti Hrvatsku i svoj mir pronaći na jednoj od inozemnih destinacija, gdje bi mogao lagodno provesti ostatak života i nesmetano trošiti svoj, “krvavo” zarađeni novac. Spominje se čak i njegov bijeg u Ameriku, jer bi u toj dalekoj zemlji mogao biti puno sigurniji i zaštićeniji od hrvatskih institucija progona.
A počnu li, napokon, nadležne institucije raditi svoj posao, upućeni tvrde da bi oko brojnih Prkinih projekata i aktivnosti u kojima je on bio glavni sudionik, imale – pune ruke posla. U tom kontekstu se sve češće i sve glasnije spominje i događaj od prije dva desetljeća, kada je Božo Prka, dok je obnašao funkciju ministra financija, dokapitalizirao Privrednu banku Zagreb s 2 milijarde i 300 tisuća maraka, a onda ju je tako dokapitaliziranu prodao Talijanima za 640 milijuna maraka!? Mnogi se i danas u čudu pitaju kako se nadležne institucije sve ove godine nisu zainteresirale za taj slučaj PBZ-a, jer upućeni tvrde da se tu ne radi samo o sukobu interesa, nego i o klasičnom ratnom profiterstvu, čije procesuiranje ne zastarijeva.
I najnovija otkrića oko Prkine uloge u projektima Green Gold, Medika i Zavrtnica otkrivaju nove zanimljive detalje o liku i djelu tog moćnog bankara kojeg u intimnim krugovima nazivaju – “kumom svih kumova”. U tom je pak slučaju vrlo bitna i intrigantna veza između Bože Prke i dvojice rođaka Perković – Mate Perkovića, većinskog vlasnika Medike i bivšeg šefa Porezne uprave, te Branka Perkovića, tajanstvenog povratnika iz Australije. On je u zadnjih desetak godina, od vozača kamiona, postao jedan od glavnih aktera građevinskog buma u istočnom dijelu Zagreba koji se, uz Vukovarsku ulicu i Radničku cestu, pretvorio u korporacijsku četvrt naše metropole.
Ime Branka Perkovića izvučeno je na svjetlo dana, zahvaljujući njegovom poslovno-trgovačkom kompleksu Green Gold, investiciji vrijednoj, prema njegovim riječima, čak 600 milijuna kuna. U sklopu kompleksa izgrađen je i neboder od 17 katova u kojem je smješten Hiltonov brend DoubleTree.
Udarnički rad na Radničkoj cesti
Do tada su za Branka Perkovića, možda, znali samo ljubitelji konja i jahanja. Naime, on je 2007. postao većinski vlasnik ergele Višnjica pored Slatine, u koju je uložio oko deset milijuna kuna. Iako je ergelu spasio od propasti, na njega tamo ne gledaju svi blagonaklono. Naime, Višnjica je sve do Perkovićeva dolaska bila poznata po uzgoju arapskih konja, ali on ih je sve rasprodao, a u štale uselio američke western konje. Njegovo obrazloženje za taj potez bilo je čisto komercijalno: “Arapski konji nisu traženi na tržištu, skupi su za održavanje, a ne donose nikakvu zaradu.”
Ono što se zaobilaznim putem može saznati o Branku Perkoviću nije puno i možda stvara čak i krivu sliku o njemu, ali ipak je dovoljno da se vidi kako je riječ o intrigantnom čovjeku. Zasigurno po svom bogatstvu, taj rođeni Đakovčanin, ulazi u skupinu hrvatskih milijunaša. No, koliko je Perkovićevo osobno bogatstvo, nemoguće je u ovom trenutku točno reći, ali zanimljivo je spomenuti da je za kredit Erste Factoringa odobrenog za njegovu građevinsku tvrtku Stridon inženjering, bio osiguran stopostotnim depozitom vlasnika na iznos od 44 milijuna kuna. Iz toga je jasno da Perković novca ima u izobilju. No, kako je do njega došao, malo tko zna!
Perković je nakon srednje škole otišao u Australiju. Živio je u Canberri gdje je jaka… hrvatska iseljenička zajednica koja u svojim rukama drži većinu građevinskog sektora. Perković je i sam bio građevinac, a je li već tamo imao svoju tvrtku, nije poznato. U Hrvatsku se vratio nakon deset godina, 1991., sa ženom i dvoje djece. U dosadašnjim rijetkim napisima o njemu navodi se da je bio branitelj. Njegov ratni put, izgleda, nije bio dug, jer je već u travnju 1992. osnovao svoju prvu tvrtku, već spominjani Stridon inženjering. Tijekom ’90-ih Perković je radio na izgradnji i obnovi 300-tinjak ratom oštećenih obiteljskih kuća, zgrada i cesta. No, od ulaska u novo tisućljeće kreće i njegov veliki uzlet. Prvo na Radničkoj cesti otvara poslovni park VB centar koji je sada u vlasništvu njegove tvrtke P.B. inženjering, osnovane 2001. godine. Park se prostire na nekih 13 000 metara četvornih i ima 10.000 kvadrata skladišnog, uredskog i trgovačkog prostora. Prije nekoliko godina, 50 posto udjela u P.B. inženjeringu stekao je Fond Quaestus Nekretnine.
Branko Perković izgradio poslovnu zgradu PBZ-a
A sredinom prošlog desetljeća Branko Perković ulazi u veliki projekt. Na zemljištu bivše Tekstilne industrije NIK koju je upropastio Josip Gucić, njegove tvrtke P.B. projekt i P.B. grad (osnovane 2003. i 2004.) izgradile su poslovnu zgradu za Privrednu banku Zagreb na Radničkoj cesti 42-48. Inače, kao što smo već pisali, predsjednik Uprave PBZ-a Božo Prka je Perkovićev veliki prijatelj. Navodno ih veže kumstvo, a ta prisnost najbolje se očituje u tome što PBZ kreditira gotovo sve Perkovićeve projekte i što za njega nema zime dok je velik dio građevinskog sektora na koljenima. Možda u tom grmu i leži tajna uspjeha i bogatstva Branka Perkovića, jer je iza sebe imao moćnog bankarskog kuma Božu Prku koji je iskrcao ogromne kredite za Perkovićeva poslovna carstva.
Za dobro obavljen posao Perković je od PBZ-a dobio vlasništvo nad dijelom Chromosova tornja (u međuvremenu je to prodao), Namom na Vrbanima i još nekim poslovnim prostorima. U 2008. P.B. grupa izgradila je poslovno-stambeni kompleks na križanju Bunićeve i Radničke, bruto površine 26.000 metara kvadratnih. Zanimljivo je da je tamo, prije nekoliko godina, stan od 500 kvadrata kupio Perkovićev prezimenjak Thompson, koji ga je koštao ni manje ni više nego 1,3 milijuna eura.
Dok je podizao svoje građevinsko carstvo u zadnjih nešto više od deset godina, Branko Perković se u medijima spominjao samo povremeno. Zabilježeno je da je 2007. na aukciji slika za pomoć generalima u Haagu dao najviše novca – 300 000 kuna za skicu spomenika Franje Tuđmana, autora Ante Jurkovića. Potom je naveden kao vlasnik tri milijuna kuna vrijednog ferrarija 612 scaglietti kakav su tada u Hrvatskoj imali još samo nogometaš Goran Vlaović i bankar iz Osijeka, Branko Ostović. Uz to, dovodilo ga se u vezu s bivšim ravnateljem Porezne uprave Matom Perkovićem, dok se borio za prevlast u Mediki.
Prka pomogao i Mati Perkoviću da kupi dionice Medike
Da postane većinski vlasnik Medike, bivšem šefu Porezne uprave Mati Perkoviću, obilato je kreditima Privredne banke pomogao, a tko bi drugi nego – Božo Prka, zvani Mrki. Podsjetimo, tvrtka Mavota Mate Perkovića je prije više od deset godina priopćila preko Zagrebačke burze o nastanku obveze za objavljivanje ponude za preuzimanje Medike. S obzirom da su Mavota i povezane osobe s kojima je zajednički djelovala, među kojima je bila i Pliva, zajednički raspolagali s 19.152 dionice Medike, odnosno 63,43 posto udjela, mnogi su se upitali – odakle osobi koja je radila u državnoj službi novac za kupnju udjela u Mediki?
Naime, još 2005. godine Mate Perković je u manje od godinu dana došao do oko 20-postotnog udjela u Mediki. Prije toga radio je u Ministarstvu financija, do 2000. godine kao ravnatelj Porezne uprave, a potom kao zamjenik ravnatelja. Već se prije govorilo da iza njega financijski stoji Privredna banka.
A upravo je zbog Medike, 2006. godine Božo Prka došao u sukob s tadašnjim čelnikom POA-e, Tomislavom Karamarkom. Naime, tajni ulagači u Mediku namjeravali su na skupštini dioničara 13. srpnja te godine smanjiti utjecaj Plive i tako spriječiti obezvrjeđivanje dionica zbog njezine prodaje. Jer, iščekivanje epiloga prodaje Plive i moguća ulaganja najveće europske veledrogerije Celesio na domaćem tržištu, mogli su kao dva odvojena procesa dovesti do pada cijene dionice Medike. A tadašnja prodaja Plive počela je neizravno utjecati i na neke druge poslovne procese na domaćem farmaceutskom tržištu, što je uznemirilo čelnika PBZ-a Božu Prku.
Sukob s tadašnjim čelnikom POA-e Karamarkom
Tako je jednog srpanjskog jutra 2006. godine, predsjednik Uprave Privredne banke Zagreb ljutito nazvao Tomislava Karamarka, ravnatelja hrvatske Protuobavještajne agencije. Bez okolišanja ga je upitao – zar je moguće da se POA uključila u pomaganje američkoj tvrtki Barr u preuzimanju hrvatske Plive, tada najveće farmaceutske tvrtke u srednjoj i istočnoj Europi? Na drugom kraju linije Karamarko je ostao zgrožen. Jer, POA je osnovana 2002. sa zadaćom “da provodi protuobavještajno djelovanje u zemlji, te da prikuplja, analizira, obrađuje i ocjenjuje podatke o djelovanju stranih obavještajnih službi u Hrvatskoj”. Također, POA je trebala pratiti “pojedine osobe, skupine i organizacije na teritoriju Hrvatske, koje su predstavljale prijetnju nacionalnoj sigurnosti”. Imala je i zadaću spriječiti strane špijune da prisluškuju i prate hrvatske visoke dužnosnike, objekte i prostore, te od stranih obavještajaca štititi važnije skupove i sastanke kada bi to zatražila Vlada.
Prljavi ruski novac
Budući da je i strano preuzimanje neke kompanije od nacionalnog interesa također sigurnosno pitanje, POA je u proljeće 2006. hrvatskom političkom vrhu dostavila izvješće o tome kako je u islandskoj farmaceutskoj tvrtki Actavis, prvom ponuđaču za preuzimanje Plive – “prisutan prljavi ruski novac”. Neformalne informacije o izvješću dospjele su i do Prke i on ih je kao iskusni političar smjesta interpretirao kao POA-ino svrstavanje protiv Actavisa i svih hrvatskih interesnih i lobističkih skupina kojima je bilo u interesu da upravo Actavis kupi Plivu.
Božo Prka, glavni direktor druge po veličini hrvatske banke u vlasništvu talijanskog divovskog financijskog konglomerata Intese, ministar financija u vladama Nikice Valentića i Zlatka Mateše, pitao je tako šefa hrvatskih civilnih špijuna – zar je moguće da se POA na taj način uključila u jednu čisto poslovnu transakciju? Rekao mu je da bi mu bilo drago da POA, ako se već morala uključiti u to preuzimanje, u tom procesu bude neutralna.
No, za Karamarka je i sam Prkin poziv bio šokantan. Odmah je zamislio kako bi to bilo da neki američki direktor nazove šefa američkog FBI-a i kaže mu: “Miči prste s mojeg poduzeća”.
Nemirne noći
Zna li Prka uopće čime se POA bavi, zašto ne pogleda hrvatske zakone i o tome se ne informira, odgovorio je Karamarko i dodao: “Nije mi jasno kako ste takvo što uopće mogli pomisliti, niti kako se POA mogla uključiti u taj proces!?” Da je POA izradila izvješće u kojem je napisala da je islandski Actavis, pretendent na Plivu, u vlasništvu “ruske mafije”, potvrdio je i Damir Polančec, tadašnji potpredsjednik u Sanaderovoj vladi, koji je također dobivao i čitao POA-ine raporte.
No, zašto su glasine o tom dokumentu toliko uznemirile i uzrujale Božu Prku, glavnog direktora Privredne banke? Zato što je Prka radio za Actavis! A ocrnivši Actavis, glavna hrvatska civilna protuobavještajna služba neizravno je, zapravo, ustvrdila da i Prka i njegova banka u talijanskom vlasništvu – peru “ruski prljavi novac”, zarađen valjda krijumčarenjem nafte, droge, oružja i Ukrajinki, pisali su tada hrvatski mediji u čemu je prednjačio tadašnji Nacional.
Imajući sve to u vidu, sve je izglednije da se pred Božom Prkom nalaze teški i neizvjesni dani i noći. Pogotovo u kontekstu najnovijih događanja i spoznaje da je vlasnik jednog od tajnih računa u inozemstvu nedavno u Poreznoj upravi rekao da nije riječ o njegovom, nego o računu moćnog hrvatskog bankara…
wpDiscuz