Published On: Pon, sij 13th, 2014

Lijepi, mirni i debeli

Neobično je to sve. Kugla je zemaljska puna suprotnosti i nelogičnosti. U Americi su siromašni debeli preko svake mjere, a bogati su mršavi, onako „šlank“. Kod nas su, naprotiv, siromašni mršavi, a bogati debeli, što je, barem za naše prilike, i logično, jer bogati imaju više para pa si mogu kupiti više janjetine, svinjetine i teletine, špeka, pršuta i ostalih stvari koje debljaju bogata čovjeka.

Siromašni, naprotiv, vide meso jednom ili nijednom u sedam dana, za Božiće i Bajrame, gdjekad iskuhaju kakvu košćurinu pa si tako naprave čorbicu i sastružu koščicu da se sva sjaji, kao kakva umjetnička izrađevina. Ima još jedna razlika, i to velika. Kavane i restorani. To su institucije u koje idu oni koji imaju para i vremena. Ne mora se imati para, samo vremena. Marku za čaj ili kavu, uvijek poneki od drugih ima. Na to se i ne gleda. S obzirom da je nezaposlenost velika a stalna zaposlenost tolerantna, vremena se ima. Ima tu raznih razgovora. O seksu, o vremenu, o jelu, o poslu… Bogme, i o politici. Bogme, bude to i mjesto gdje se iskristaliziraju i buntovne misli, prevratničke, podrivačke. Zašto ne? Kava je jeftina, skoro besplatna. I, ponavljam, vrijeme nije novac. U našem društvu, bosanskom i hercegovačkom, zbog nacionalne i partijske razbijenosti, nema realne šanse da se u kavani začne sjeme revolucije ili prevrata. Međunarodni faktor je učinio da je to kod nas nemoguće u bilo kakvom obliku, ako ništa i zbog toga što svi već znaju da će, ako ne u začetku, to prije ili poslije dobiti političku, čak stranačku pozadinu. Kao oni nesretni JMBG prosvjedi. Ipak, u našim prilikama, u tim institucijama se sakuplja dosta svijeta, i zaposlenog i nezaposlenog, dovoljno je da je taj svijet besposlen.

 

Piše: Veselin Gatalo l pogled.ba

Amerika, Engleska, Norveška, zemlje su s jako visokim standardom. I s jako visokim cijenama u kafićima i restoranima. Nije lako odvojiti 12 eura za pivo ili 15 dolara za čašu osrednjeg vina. O jelu da ne govorimo. Možete pojesti kakvo smeće u zalogajnici, nešto s ukusom mulja i majoneze. Pardon, i kečapa. To košta nekoliko dolara. Ili manje, ako je tih sati ili dana kakva akcija. Coca-cola i manje. Ili džabe, ako je plaćeno to čudo od sumnjivog mesa i tijesta. Za jedno piće u restoranu ili kafiću možete se najesti da sve puca iza ušiju. Možete se nažderati jeftine genetski modificirane hrane. Uđite u Wallmart ili neki drugi tržni centar u SAD-u pa ćete vidjeti zašto su siromašni Amerikanci pretili. Imate „običnu“ hranu i onu „prirodnu“, organsku. Nije ni ta prirodna baš nešto prirodna, ali nećemo sad o njoj. Pričat ćemo o ovoj jeftinoj. Ova jeftina, neoznačena, genetski je modificirana. To ne piše na njoj. Zašto? Jer ne mora pisati. Na „organskoj“ piše, ali ne mora. Cijena je 5 do 10 puta veća od one GMO hrane. Litra neoznačenog (neorganskog) mlijeka, onoga genetski modificiranog  (GMO), košta nešto više od dolara. „Organsko“ skoro 6. Znači, za 10 dolara se možete hraniti kao kralj, udebljati se od nekvalitetne hrane, postati debeo i nesretan.

Debeli ljudi su tromi i mirni, gledaju TV i nikoga ne diraju. Država brine za njih, dadne im i kolica da mogu još kupovati. Debelima se ne ide nigdje, jer su debeli. Odu u radnje za debele pa se odijevaju tamo, ne prate skupu modu, ne druže se puno i nisu osobiti skloni revolucijama. Ako od debljine ne mogu na posao, nema veze. Država, Amerika, dat će im mirovinu. Ostaje mršavima, dakle bogatima, da se zdravije hrane i više misle. Zapad je najzad pronašao način da iskorijeni glad u svijetu. I ne samo to, iskorijenit će i ružnu naviku sastajanja u kavanama i raspredanja prevratničkih priča. Samo je pitanje dana kad će skoro svi Meksikanci, Kubanci, crnci i noviji doseljenici biti mirni i debeli. Samo je pitanje vremena kad ćemo i mi dobiti taj recept za društveni i socijalni mir. Ako već nismo…