I dok smo iz Sarajeva, grada ustaških aleja, metropole *Prostora džihada, grada Abu Malija , Abu Hamze i Abu Ovog Onog, navikli slušati o nama kao najgorim fašitima, konačno se jedan novinar usudio izreći nešto poptuno drugačije.
Nikola Vučić rođeni je Mostarac, majka mu je iz Crvenog Grma pored Ljubuškog, a otac Mirko iz Blatnice.
Mirko je u ratu bio punih devet mjeseci bio zarobljenik armije Šerifa Patkovića, antifašiste, vođe vjerske vojske, te je na svojoj koži osjetio što su to blagodati antifašističkog logorovanja pod pravom vjerom. Šerifovom. Uspomene su tako lijepe da o njima neće da govori niti da ih dijeli s drugima.
Generalno otac Mirko slabo govori od tog vremena. Želi zadržati sjećanja i fokus na to lijepo vrijeme samo za sebe. I promijenio se dosta. Malo ljudi ga je prepoznalo kada je pušten iz antifašističkog logora najbolje Armije na svijetu i šire.
U koji su ga odveli njegove radne kolege, iz tvornice konca u Vrapčićima, kako bi ga spasili od mogućnosti da ga mobilizira genocidcni UZP ili genocidni VRS. Pravi drugarski potez. Antifašistički.
Kakvi su uvjeti vladali u hotelima Armije BIH i koliko je hrana bila ukusna najbolje govori podatak da je Nikolin otac u zatvoru jeo čak i opuške.
I dok su u logorima fašista vladali nehumani uvjeti zamislimo kakva je hrana bila u logorima antifašizma, kada su čak i opušci bili ukusni tamošnjim korisnicima smještaja.
Stric Nikole Vučića je svećenik, a djed mu je prošao Bleiburg.
Nikoli kao i stricu mu, prije par dana određena grupa đaka, unuka Handžar divizije, polaznika raznih vjerskih škola po Sarajevima, obučena u crvene dokoljenice i ogrnuta lijepim crvenim marama, zabranila je da se pomole za spas duše svog djeda.
I tako su spasili i Nikolinu dušu. Smatrajući da je i sama molitva za mrtve fašizam ili pak izlaganje zračenju fašizma. Rizik da postaneš fašist. A to ne želimo.
To doista jeste iskonski pravi antifašistički pristup isprepleten s najljepšim i najmirotvornijim runama mirotvornih sarajevskih vjerskih škola. Koje pomalo jačaju svoj utjecaj pduprte antifašističkim organizacijama iz Arabije , Katara ili pak partizanskog Pakistana.
Antifašizam je to koji se protiv fašista bori dakle i na nebesima a ne samo po šumama i gorama. Antifašizam ujedno brine za zablude nas živih unuka i praunuka fašista. Te nas suočava s našim povijesnim mitovima.Bez iznimke. Svakog građanina. Bio on obični čovjek ili kardinal.
Oni, unučad Handžar brigada, toliko su naširoko išli u suočavanju nas fašista s našim unutarnjim porivima za ubojstvima drugih i drugačijih, nastojeći iskorijeniti te naše praiskonske nagone, do te mjere da su cijele regije i narode u BIH predstaviti kao fašističke.
Evo kako im je hrabri Nikola Vučić odgovorio:
Jasno je da Vučić smatra kako je Zapadnohercegovski kanton, otkud dolazi Nikolina mama, iako porezno iscrpljen od uvijek gladnog Sarajeva ipak najnapredniji u ovom ovom nečem što stranci uporno žele nazvati državom a ona to uporno negira.
Pa se Nikola upitao kada će se ZHK proglasiti i fascism free zonom.
Što je posve logično pitanje. Pitanje na mjestu.
U ZHŽ nema na vlasti stranaka koje baštine Pavelićeve vrijednosti, niti takvi mogu proći na listama, s takvima se ovaj kanton obračunao davnih godina. U ZHŽ Hrvati ne nameću Bošnjacima fašističke stranke u vlast niti im biraju predstavnike.
Kada se u ZHŽ grupa odmetnika, fašista, predvođena Blažom Kraljević i Miroslavom Hrstićem odlučila odmetnuti u Ustaše te se sjediniti s Prostorom džihada uzvikujući Tekbir i ZDS građani ovog kantona taj pokret su u startu zaustavili smatrajući ga štetnim po antifašističke vrijednosti našeg društva.
PERFORMANS LJUDSKE GLUPOSTI: U Širokom uništen Kameni cvijet, autorsko djelo Nikole Njirića
Nema ulica u ZHŽ koje nose imena po ustašama, nema kvartova precrtanih fašističkim znakovima, ne postoji kultura veličanja Mustafe Busuladžića, niti se pišu knjige u čast Blaža Kraljevića. Ne zabranjuje se Orhan Pamuk niti Ivo Andrić. Dapače, nikad se više nisu čitali otkad ih je Sarajebo zabranilo.
Narod ovdje ne veliča Rasima Delića niti u noć Genocida nad Armencima postavlja turske zastove po prozorima. Narod je to Petra Hercega Tomića, antifašiste, američkog nacionalnog heroja, marinca koji je dao život za svoje suborce u bitci na Pearl Harboru. Ponosni su što su dali i nekoliko američkih boraca na Iwo Jimi.
Generalno to je narod , manje opterećen prošlošću , a više ekonomijom i biznisom. Stres ubijaju u lovu, ribolovu, skijanju ili planinarenju. Nastoje stvoriti lijep prostor za život koji bi bio ugodan svima. Prostor je to u kojem na 99% teritorija nije počinjen niti jedan ratni zločin. Prostor s najmanjim procentom prognanih i najvećim postotkom povratnika. Prostor novoformiranih miješanih brakova. I možda je zato na stalnom udaru fašističkih medija iz Sarajeva.
Doduše postoji još poneki manji incidentni pojedinac koji tu i tamo u ustaškim vrijednostima zakašlje i daje naznake da mu je potreban antiustaški respirator, recimo Fra Mića Stojić koji i dalje ne shvaća tko je bio Radoslav Pavelić-Glavaš i sličnih par pojedinaca, poput ostatka ostataka Živka Budimira, Zvonka Jurišića i Ćana Primoraca, sarajevskih političkih gubernatora nametnutih našem narodu, no svakako ZHK hrabro korača u smjeru prvog područja u BIH koje bi se moglo proglasiti fascism free zonom.
Prostor je to u kojem se otvoreno napadalo rušitelje partizanskog spomenika u Širokom kao barbarski čin, bez obzira na rane koje su neki u partizanskim odijelima posijali po Širokom, prostor je to u kojem policija privodi navijačke skupine kada su jednom prilikom na Pecari provocirale nazi provokacijama. Prostor je to demokracije, koji dopušta dijalog. Prostor je to ukratko velikog Fra Lea Petrovića, antifašiste, koji je tijekom rata spašavao Židove i Srbe da bi na kraju 1945 dobio Titov metak. Vjerojatno zato što je bio preutjecajan fratar. Fratar bez mrlje u karijeri.
Čak su u Ljubuškom dopustili premijeru filma Štefici Galić iako je ona u njemu kao humanistu predstavila Ustašu Miroslava Hrstića, svog kućnog prijatelja i ratnog zločinca koji je optužen za serijska silovanja u logoru Armije BIH .
Čin je to tolerancije i demokracije. Štefičin Hrstić bio je naime član ustaškog HOS-a. A HOS je uz Handžar diviziju bio istaknuta “antifašistička postrojba” Armije koja je zarobila Nikolinog tatu.
Kojem je tamo, ponavljamo, bilo tako lijepo da se kući vratio potpuno sijed. Kažu psiholozi da ljudi u trenucima najvećih sreća naprosto posijede.
Upravo zbog toga jer je odgojen u duhu demokracije isto je sa Šteficom učinio i Nikola Vučić davši prostor Štefici Galić na N1 iako je znao da dotična u svom filmu čudotvornim režijskim umijećem uz pomoć Svetlane Broz, ustašu i zločinca Miru Hrstića, pretvorila u čovjeka. Oživjela mrtvog ustašu u živog antifašistu. Ko Isus kad je pretvorio vodu u vino. Ili još bolje probudio mrtvog Lazara.
Čak je Nikola bio toliko pristojan da ju nije upitao usred emisije “Dobro bona Galićova, Bog te dragi ubio mahnitu kako si mogla dovest šefa logora i silovatelja civila da ti priča o humanizmu muža , i koji ćeš kurac prijateljevat s takvim čovKom u rati i poslen rata, jes ti normalna matere ti mile, đe ti je taj humanizam?”.
To je smisao tolerancije i demokracije. To je ono za što smo se borili. I to je danas naš Nikola. Na kojeg smo tako ponosni. Mi žitelji fascism free kantona.
Jer naš Nikola je toliko demokratičan da čak i onima s kojima se ne slaže daje priliku da govore i da iznesu svoja viđenja stvari.
Zato Nikola rijetko ugošćava one s kojima se slaže, jer to nema smisla.
Da se slaže sa Šteficom nikad ju ugostio ne bi.
Kad će ugostiti Miroslava Hrstića još ne znamo.
No znamo da svog tatu nije ugostio. Iako bi bilo lijepo da iz prve ruke javnost čuje, kakve antifašističke vrijednosti i tekovine, o kojima govore gospodin Komšić i Šefik, su vladale u logoru…
u kojem se tijekom rata
odmarao
Nikolin
tata.
*Napomena: Prostor džihada je kovanica kojom i danas aktivni vojni establišment SDA (Šerif Patković) naziva prostor ratne ABIH.
wpDiscuz
