Kada bi se mjerila razina ratne traume u nekom društvu, teško da bi neka zemlja imala veći index traumatiziranosti od BIH. Čak i Ruanda koja je pretrpjela veće strahote, budući da je informacijski manje granatirana od BIH ima možda manji index ratne traume.
Famozno pomirenje koje je jedno od imperativa Daytona ostalo je tek mrtvo slovo na papiru. Mir koji ima u sebi i Pomirenje kao princip ustava mir je samo na papiru.
Na terenu od Daytona na ovamo, traju procesi, izvještaji o procesima, obilježavanja godišnjica tragedija i podsjećanja na to što su te generacije, koje polako nestaje, radile jedne drugima.
Tako se rane transgeneracijski prenose na nova koljena.
Srbin si koliko nisi Bošnjak, Bošnjak si koliko nisi Srbin il Hrvat, Hrvat si koliko znaš pobrojati hrvatskih mjesta “stradanja” i onoliko koliko nisi Srbin i Bošnjak.
OHR je mogao , imao je ovlasti, u ime pomirenja, koje je imperativ Daytona, proglasiti moratorij na retraumatizaciju BH društva.
Umjesto toga svi mediji u vlasništvu zemlje postali su oglasna ploča ratnih zločina. Prostor prisjećanja i ponovnog ubijanja.
Doduše nekih više nekih manje. A nekih nikako.
Govoriti o jedinstvenoj BIH uz mantru kako je jedna vojska bila zlatna, slatka, super i cool a druge dvije odvratno fašističke, slaviti svoja ubojstva kao opravdana, zločine nazivati ekscesom, dok zločline drugih oficijelnom politikom ,to baš nigdje ne stoji u Daytonu.
U Daytonu piše “okrenuti miru”.
U praksi okrenuli su nas novim sukobima.
Retraumatizacijom.
To znači da niti sami OHR niti političke elite u BIH nisu poštivale najvažniji cilj mirovnog ugovora. Postizanje trajnog mira, oprostom, shvaćanjem da je cijeli taj rat bio suluda igranka tadašnjih političkih ideologa. Ugroženih Hrvata, ugroženih Srba i ugroženih Muslimana.
Nigdje se međunarodna zajednica nije narugala nad 100.000 mrtvih i međunarodnom pravu, kao u BIH.
Zaustaviti rat, a onda onima koji su ga vodili i poveli dati politička prava da nadziru isti taj rat u lažnom miru, to je stvarno iživljavanje nad svakim čovjekom u BIH.
Zvuči grubo, al da je 1995 nametnuta potpuna cenzura na teme rata a da se sudski procesi odvijaju van očiju javnosti, BIH bi danas bila vjerojatno prosperitetna članica EU.
Oni koji su nam oduzeli najbolje godine života 90-ih, dano im je da generacijama koje stasaju oduzimaju i njihove najbolje godine. Imaju jednostavan izbor. Ostati živjeti u raki zvanoj BIH, ili napustiti tu OHR pripizdinu. I osugirati si budućnost vrijednu življenja.
Namjerno kažemo OHR pripizdinu, oni su bili sukreatori rata 90-ih, ostali su sukreatori rata, nakon rata, nakon 90-ih.
wpDiscuz
