Legendarni bjegunac: Kuduz se godinu dana skrivao u šumi

Zatvorski psiholozi su u njegov dosje zapisali da je “debil”.

Ali što je prava istina o Keči, prema čijem životu čak je snimljen film Kuduz? Je li on okorjeli kriminalac, emotivac kojeg je dotukla suprugina nevjera ili je istina nešto potpuno drukčije?

Rođen u selu Žeželovu kod Kiseljaka, odrastao je bez oca, još kao dječak počeo je zarađivati za život, a radio je kao mrav. Jedno kraće vrijeme bavio se i lažiranjem novca i kad je policija došla uhititi ga, Junuz je motorom jurnuo na “milicajce”. Naknadno je to protumačeno kao pokušaj ubojstva tog policajca.

Poslije tog incidenta skrivao se desetak dana po šumi, ali je uhvaćen, pretučen, osuđen i otjeran u zatvor. Nakon povratka s robije, radio je u inozemstvu gdje je stekao pristojnu ušteđevinu. Vratio se u selo i zaprosio prvu ženu na koju je naiša; Rasemu Fazlibašić. Tridesetogodišnjakinja imala je kćerkicu iz jednog od prijašnjih brakova, imala ih je čak pet prije Junuza. I njen šesti brak trajao je kratko, samo tri godine.

Rasema je povremeno radila i kao konobarica u jednoj lokalnoj kavani gdje se sve češće viđala s Junuzovim prijateljem i Atifom Bužom i Hadžića. Ljubomorni suprug pokušao je premlatiti svog dojučerašnjeg prijatelja, ali je Atif svladao i pretukao Junuz. Poslije je pokušao Junuz razgovarati i s Rasemom na što mu je ona odgovorila zahtjevom za razvod braka i seobom iz zajedničke kuće. Junuz Kečo je 21. ožujka 1985. godine otišao u podstanarski stan svoje bivše žene da je moli za pomirenje. Nisu se sporazumjeli i pobješnjeli Kečo je s četiri uboda nožem ubio svoju donedavnu ljubav. Jedna verzija događaja kaže da je bježeći s mjesta zločina, naletio na stanodavca Halila Džambasa, lakše ga ozlijedio istim nožem i pobjegao u šumu. Već sutradan je policija organizirala potjeru za ubojicom iz Žeželova. Umjesto Junuza, tih dana pronađeno je samo njegovo pismo upućeno pokojnoj ženi u kome on otvore prijeti smrtću i njoj i njenom ljubavniku i svima oni koji su mu “u životu stajali na putu”.

Kečo je u svojim izjavama ispričao sve o sebi. „Od najranijeg djetinjstva živio sam u neimaštini i bijedi. Imao sam dva brata i jednu sestru, a živjeli smo s majkom, oca nisam zapamtio“, kazao je Kečo, dodajući da je od malih nogu bio prinuđen da radi. U izjavi pisanoj rukom Junuz je opisao moment kada se nešto prelomilo u njemu, nakon čega je počeo krvavi pir. „Tada sam Rasemi rekao, što ćemo za ‘ono’.

Pod ‘onim’ podrazumijevam našu internu tajnu, o kojoj ni pred ovim sudom neću govoriti. Moja majka imala je skromnu penziju, a ja sam imao neke ušteđevine, a bilo je i dukata koji su mi ostali od majke. Sve je to ona potrošila s Atifom. Rasema mi je samo rekla: ‘Tuži me Bogu, ništa ne možeš dokazati.’ Halilu sam kazao: ‘Dođe li kad Atif Bužo da noći ovdje?’, ljutito je odgovorio: ‘Niko ne noćiva u mojoj kući, a da ja ne znam.’ Odgurnuo me od sebe i dobio sam udarac po glavi. Sjećam se samo da sam izvukao nož iza pojasa, poslije toga se ne sjećam što sam radio. Jedino se se sjećam još jednog udarca u glavu kada sam izlazio iz kuće. Kasnije sam saznao da me Halil udario nekim parmakom u glavu“, pojasnio je Kečo.

Kečo je u svojim iskazima na sudu često napominjao da je do zločina došlo jer ga je njegova supruga Rasema varala s Atifom Bužom, kojeg je, nakon što je nju ubio, pokušao likvidirati ispred njegove kuće. Kao svjedok na Kečinom suđenju pojavio se i Bužo. „Radim u Skupštini opštine Hadžići, a živim su selu Luke kod Tarčina. Živim sa suprugom i dvoje djece koja su stara 10 i 12 godina. Do aprila 1982. odnosi u braku s mojom suprugom Ševalom bili su dobri. Kasnije su se odnosi naglo poremetili, jer sam počeo mnogo da pijem, a Ševala je sumnjala da je varam“, kazao je na sudu Bužo.

U nastavku svog svjedočenja Bužo je rekao da je, bez obzira na to što je konzumirao alkohol, vodio računa o porodici. U studenom 1984. u kavani „Barit“ u Tarčinu upoznao je Rasemu, koja je tu radila kao konobarica. „Tokom prvog kontakta shvatili smo da smo dalji rođaci. Isprva smo se ponašali kao rođaci, a kasnije smo stupili u ljubavnu vezu“, kazao je tada Bužo. Početkom decembra 1984. godine Bužo je sjedio sam u kavani „Barit“ kada je neko na njegovom “Renault 4“ izbušio tri gume, a on je kasnije čuo da je to Kečo uradio.

„S Rasemom sam zadnji put bio 20. ožujka 1985. godine oko 22 sata. S njom sam se zadržao kratko. Sljedeći dan krenuo sam opet do Raseme oko 17,30 sati. Kad sam došao pred kuću, vidio sam dosta naroda koji se okupio ispred kuće. Kad sam izašao iz vozila, rekli su mi da je Kečo nožem ubio Rasemu“, kazao je na sudu Rasemin ljubavnik.

Atifu Buži ništa nije bilo pravo upozorenje; ni svakodnevna potraga policije, ni glasine da ubojica ima popis smrti u džepu, ni izričite prijetnje u pismu. 15. lipnja 1985. godine, negdje oko 10 sati navečer, Kečo je dva puta upucao Bužu koji je na sreću to preživio.

Tek nakon ovog pokušaja ubojstva u Kiseljaku i okolici zavladao je strah od šumskog osvetnika. Punih godinu dana su potjere silazile s planine Volujak praznih ruku. Narod je pričao sve više i više, a mediji su sve češće pisali kako se “najsuroviji bosanski odmetnik” prerušava i svakog dana silazi u selo. Kako vješto izmiče psima tragačima jer im daje smrdljivu medvjeđu mast koje se oni boje, a on to zna jer je u vojsci bio vodič pasa. Pričalo se i kako Kečo zna provaliti svaku bravu i da živi po tuđim kućama i vikendicama. Pisalo se kako ga seljaci čuvaju iz straha za vlastiti život jer on uvijek sa sobom nosi sačmaricu, pištolj i dvije bombe. Navodno je prepravio stari tranzistor pa je prisluškivao poruke s policijskih radio stanica. Jednom je, govore legende, čak i policajcima javio da, kad već stražare u njegovoj kući, “ugase svjetlo po kući, da mu štede struju”.

Kečo je uhvaćen u Budvi 1986. godine i na suđenju je istina izišla na vidjelo. Noću je spavao po seoskim štalama, hranio se kod susjeda, obično im je govorio da ga ne slijede, ali da slobodno jave policiji da je bio kod njih. U Budvu se spustio s određenom ušteđevinom i nadao se da će se i tamo moći skrivati jer je dvije godine ranije radio u okolici.

Na suđenju je čak i njegova punica svjedočila. “Majka sam, ubio mi je dijete. Ali ja i sad mislim da je Junuz dobar čovjek, dobar muž i dobar otac tuđeg djeteta. Rasema i Junuz dobro su živjeli dok ona nije srela Atifa. Išla je kud je htjela, potrošila je sav Kečin novac i dukate njegove majke, svašta mu je radila. A on je šutio, radio, dijete joj čuvao, ni prstom je nije dirnuo. Kad je shvatio da ga je prevarila, da ju je izgubio, pao mu je mrak na oči. Za njega je to bio smak svijeta…”