Lea je bila jedna od najtalentiranijih zagrebačkih glumica. Umrla je u stočnom vagonu

Lea Deutsch bila je najmlađa glumica koja je kročila na zagrebačke kazališne daske. Karijeru je zpočela sa samo pet godina, a nakon niza zapaženih uloga, prozvali su ju “hrvatskom Shirley Temple”. Ipak, zbog tragedije koja je zadesila nju, njezinu obitelj i ostatak židovske zajednice, u povijesti je ostala zapamćena kao “hrvatska Ana Frank”.

Najmlađa glumica na hrvatskim kazališnim daskama

Lea Deutsch rođena je u dobrostojećoj židovskoj obitelji u Zagrebu, 18. siječnja 1927. godine. Otac Stjepan Deutsch bio je odvjetnik, a majka Ivka Singer bila je kći uglednog zagrebačkog trgovca manufakturnom robom. Lea je imala i mlađeg brata Sašu.

Prema riječima njezine rodbine, Leu je od malih nogu krasio napredan intelektualni razvoj, puno brži nego u njezinih vršnjaka. Primjerice, Lea je već sa sedam mjeseci prohodala, s devet sama jela i počela govoriti. Do prve godine života Lea je već počela lagano pjevušiti, a uvidjevši njezin talent, majka Ivka počela joj se više posvećivati. Tako je Lea do druge godine života u nekoliko navrata bila gošća ilustriranih revija, a ubrzo je krenula s prvim recitacijama.

Na prijedlog Tita Strozzija, u to vrijeme jednog od najistaknutijih kazališnih redatelja, roditelji su tada petogodišnju Leu upisali u kulturnu družinu Dječje carstvo gdje je ona odmah zamijećena kao izuzetno nadarena te je preseljena na kazališne daske.

Prva hrvatska Gita

U listopadu 1932. godine Lea je prvi put nastupala na pozornici Hrvatskog narodnog kazališta. Uz publiku, počeli su je primjećivati i kazališni kritičari. Ubrzo su nastupile i uloge u operetama u kojima je Lea pokazala svoj talent za glazbu i ples. Tada ju je zapazila i Ivana Brlić-Mažuranić pa je Lea tako dobila ulogu Gite u kazališnoj izvedbi jednog od najpoznatijih hrvatskih djela, bajci Čudnovate zgode šegrta Hlapića.

Iako vrlo mlada, između nastupa i priprema Lea je u nekoliko navrata boravila u toplicama zbog problema sa srcem. U sljedećih nekoliko godina, sve do kobne 1941. godine, kada joj je prvi put zabranjen nastup jer je Židovka, Leu su sve češće uspoređivali s tada najpoznatijom američkom mladom glumicom Shirley Temple. Lea je čak dobila i nekoliko ponuda za odlazak u inozemstvo, ali ih je odbila uz tvrdnje kako svoj rad još uvijek želi prikazivati hrvatskoj publici.

Zaoštravanje rata i izgon iz kazališta i škole

Leina angažiranost u kazalištu počela se smanjivati 1938. godine, a u tom periodu je umrlo nekoliko njezinih rođaka, a bliski, stariji kolege iz kazališta su si počeli oduzimati živote. U međuvremenu si je život oduzela i Ivana Brlić-Mažuranić, s kojom je Lea bila jako bliska, a tadašnji stariji članovi zagrebačke židovske zajednice počeli su osjećati nevolje koje dolaze.

Ulaskom u četrdesete godine situacija se počela pogoršavati. Političke prilike su se naglo zaoštravale, rat je eskalirao, a sukobi i incidenti počeli su se zbivati i u Zagrebu, ne zaobilazeći ni javne ustanove. Ubrzo je Lein otac Stjepan mobiliziran i poslan u vojnu pomorsku jedinicu u Dubrovnik.

Bliski Leini suradnici i rođaci nastavljaju umirati, a svjetla kazališnih dasaka počinju se zauvijek gasiti za Leu. Ubrzo nakon njezine posljednje predstave 1941. godine Jugoslavija je okupirana i u Hrvatskoj je uspostavljena ustaška vlast.

U židovske škole uselila je njemačka vojska, a Lea je dobila potvrdu da je završila treći razred gimnazije. Nastavila se obrazovati kod kuće jer joj je kao Židovki bilo zabranjeno ići u školu. Obitelj Deutsch očajnički je molila vlast i institucije da zbog doprinosa u kulturi poštede Leu.

Tražena je pošteda za Leu, organiziran je i bijeg, ali ju ništa nije uspjelo spasiti. Znala je da će umrijeti

I premda su odgovori na zamolbe za poštedom određenih Židova, uključujući i one obitelji Deutsch, bile negativne, velik broj ljudi ostao je u Zagrebu pod stavom da vojska neće odvoditi žene i djecu u logore već samo muškarce. Zbog toga su se isključivo skrivali muškarci, uključujući i Leinog oca Stjepana koji se skrivao u bolnici Sestara milosrdnica na odjelu gdje su bili smješteni oboljeli od trahoma. Upravo je zbog toga Stjepan Deutsch jedini iz obitelji Deutsch živ dočekao kraj rata.

Ivka, Lea i Saša Deutsch ostali su sami u zagrebačkom stanu bez ideje kako izbjeći progon o kojemu se sve više pričalo. Prema pričama preživjelog dijela šire obitelji Deutsch, Lea je u to vrijeme bila pesimistična i majci je uporno tvrdila da je njihov život gotov te da im se uskoro bliži kraj.

Sjećanja njezinih rođaka govore da je Lea u to vrijeme sve više slutila svoju skorašnju smrt. Često je noću izbivala iz obiteljskog stana i lutala ulicama Zagreba, prkosno sa sebe skidajući Davidovu zvijezdu. Nitko od njezinih brojnih kolega, suradnika i obožavatelja ništa nije mogao učiniti da je spasi.

Jednom je prilikom organiziran transport Lee, njezine majke i brata s ciljem prebjega u Primorje, ali to nikada nije ostvareno. Njih je kod Karlovca trebao čekati vagon koji bi ih prevezao u Istru, no dolaskom tamo, prijevoz nije došao pa se obitelj vratila u Zagreb.

Do samog kraja Leina majka tvrdila je svojoj djeci kako neće biti izgnani i da će ih već netko spasiti, no ustaška vlast unijela je osjećaj straha i među nežidovsko stanovništvo tako da se nitko nije usudio proturječiti odlukama vlasti.

Smrt u stočnom vagonu na putu za Auschwitz

Dnevne racije u židovske kuće su do 1943. godine postale gotovo svakodnevne, a od travnja iste godine vojska je počela i tijekom noći ulijetati u židovske stanove i odvoditi sve članove obitelji u logore.

U večer 3. svibnja 1943. godine izvršena je posljednja velika racija u Zagrebu u kojoj je u jednoj noći uhićeno preko 700 Židova. Više nitko nije bio pošteđen, ni pokršteni niti oni iz mješovitih brakova. Te je večeri racija odvela Ivku, Leu i Sašu Deutsch te ih strpala u prijevoz za Auschwitz.

Tada šesnaestogodišnja Lea, odveć slaba, iscrpljena i bolesna srca, preminula je u stočnom vagonu nekoliko sati nakon polaska iz Zagreba. Njezini majka i brat likvidirani su odmah po dolasku u Auschwitz.

Otac Stjepan je preživio rat, a po povratku u Zagreb ga je komunistička vlast izbacila iz obiteljskog stana. Preminuo je 1959. u domu za nemoćne i stare Židove.

Spomen na Leu

U listopadu 2020. godine postavljen je ispred kuće u Gundulićevoj 29, gdje je Lea živjela s obitelji, prvi “kamen spoticanja” u spomen na njezin život, doprinos hrvatskoj kulturi i kao podsjetnik na zlokobnu sudbinu i tragičan završetak njezinog života.

Posljednji nastup Lea Deutsch je ostvarila vodeći scenski prikaz Šahovska igra u Hrvatskom narodnom kazalištu 15. ožujka 1941. godine. U toj su predstavi Leine kolegice iz razreda glumile uloge šahovskih figura, dok je Lea vodila i publici objašnjavala poteze.

Ovo su bile njezine posljednje riječi na kazališnim daskama:

“Igra je svršena! Zahvaljujemo vama u ložama

I vama, dame i gospodo,

Iz pravog kazališta.

Ali ne bi bila „živa partija“

Da u njoj nije bilo kibica,

Zato za nagradu:

EVO VAM VAŠIH LOVOR VIJENACA

I S TIME JE NAŠA IGRA SVRŠENA!”