Francuski parlamentarci Eric Diard i Eric Poulliat predstavili su šokantno izvješće o islamističkoj infiltraciji u francuskom javnom sektoru a kojeg je nakon kratkog pregleda objavio tjednik Le Point.
Diard i Poupillat organizirali su niz saslušanja iza zatvorenih vrata, počevši od studenog prošle godine do danas, s visokim dužnosnicima institucija kao što su prefekti, obavještajni i policijski službenici, vojska, s ciljem objavljivanja situacije koja se čini iznimno zabrinjavajućom. Radikalni islamisti su zapravo infiltrirani u brojne sektore, uključujući parišku prometnu tvrtku Ratp, zračne luke, škole, sveučilišta, ali i policiju, vojsku, vatrogasce, javne urede i sindikate.
SLUČAJ „REGIE AUTONOME DES TRANSPORTE PARISIENS – RATP“
Najupečatljivija epizoda koja nas navodi da shvatimo dramatičnu situaciju u kojoj se Ratp našao se dogodila krajem travnja u pariškim predgrađima, kada je islamski vozač autobusa na liniji 60 odbio pokupiti djevojku jer je imala prekratku suknju, rekavši joj da “razmisli o pravilnom odijevanju”.
To se dogodilo se u 23 sata u udaljenom i ugroženom području Butte-Chaumonta. Djevojka o kojoj je riječ bila je 29-godišnja kći alžirskog pjesnika Kamela Bencheikha i sve je objavljeno u vijestima. Sam Bencheikh je ispričao priču u zajedničkom postu na Facebooku. Ono što je još više uznemirujuće, društvena mreža mu je deaktivirala profil zbog toga što je objava “poticala na mržnju”.
U ovom trenutku su postavlja pitanje koliko se sličnih epizoda dogodi svaki dan u Francuskoj i jesu li dostigle rekord? Za njih se ne čuje možda zato što žrtvama nedostaju sredstva i kontakti da prijave činjenice, ili pak zbog jednostavnog straha od posljedica? Za spomenutnog vozača je ovaj put pošlo po zlu jer je naletio na pogrešnu osobu i sigurno će biti kažnjen, ako ne i otpušten, ali većina slučajeva ne završava na ovaj način.
Štoviše, postoje brojna svjedočenja zaposlenika Ratpa, uključujući i sindikaliste koji je članovima Eurospkog parlamenta Diardu i Poulliatu objasnili kako postoje uredi na terminalu koji su zabranjeni ženama, uposlenici koji se ne rukuju sa ženama i koji odbijaju voziti autobuse koje je upravo vozilo žensko osoblje, potpuno zanemarujući sekularnu državu koja bi, barem teoretski, trebala biti zaštićena. Unatoč više od 5000 izvješća, pariška tvrtka minimizira cijelu stvar, iako je problem jasan i raste. Naposljetku, sam Ratp je usvojio strategiju zapošljavanja vozača među muškarcima sjevernoafričkog podrijetla bez ikakve provjere, isključivo u nadi da će zaustaviti bacanje kamena i vandalizam protiv autobusa.
Rezultat? Kamenovanje se nastavljaju, ali se sada islamistička ideologija širi poput požara unutar Ratpa, uključujući sindikate. Nije iznenađujuće da je jedan od terorista iz Bataclana i strani militant džihadista u Siriji od 2010. do 2012. godine Samy Amimour dva tjedna radio u Ratpu kao vozač autobusa.
PROBLEM AERODROMA
Radikalna islamistička infiltracija ne štedi ni sektor zračnih luka, gdje služba OBS kako je „za sada“ zabilježena serija sabotaža zrakoplova i ispisivanje islamističkih slogana na dijelovima zrakoplova i području prtljage, a tu je i problem vezan uz zaposlenike pariških zračnih luka za koje se sumnja da su radikalizirani, ali još uvijek posjeduju “crvene karte” koje im omogućuju pristup ograničenim područjima zračnih luka, uz sve povezanim rizicima za sigurnost putnika. Prema nekim izvorima, najmanje sto ljudi su zabilježeni u datotekama kao radikali, ali posjeduju takvu karticu i rade u zračnim lukama u Parizu. Nisu slučajno između studenog i prosinca 2015., odmah nakon poznatih terorističkih napada, francuske vlasti povukle crveni karton za šezdeset osoba koje su radile u zračnim lukama, a bile su osumnjičene za radikalizaciju. Provedena je i pretraga njihovih ormarića, ali do počinjenja kaznenog djela radikalizirani subjekt ne može biti otpušten, već samo prebačen negdje drugdje i ne previše daleko od prethodnog radnog mjesta.
Zatim, tu je cijeli problem povezan s infiltracijom u sindikate kao što je moćni CGT, gdje su se radikalni islamisti infiltrirali u pokušaju nametanja vlastitih potreba, uključujući i benigne stvari kao što je halal hrana u kantinama i vrijeme za molitvu. Plan je privremeno propao samo zahvaljujući protivljenju drugih strana sindikata.
Strategija je gotovo uvijek ista. Islamistički vođa ulazi u CGT, a zatim ubacuje sve svoje prijatelje i sljedbenike s ciljem stjecanja moći unutar strukture i vršenja pritiska. Način infiltracije analogan je onom kojeg su islamistički krugovi već učinili u politici.
PODRUČJA IZVAN KONTROLE
Radikalni islamizam lebdi između tihog kršenja, neugodnih pariških predgrađa i onih drugih velikih francuskih gradova. Područja u kojima je država praktično odsutna i gdje nezaposlenost doseže alarmantnu razinu opće stope od 40% i čak 60% među mladima.
Mora se, međutim, reći da se radikalizacija ne odnosi se samo na nezaposlene, jer je infiltracija u javni sektor jasna. Umjesto toga, problem je drugi i odnosi se na potpuni neuspjeh multikulturalizma koji se utopično nadao inkluzivnom društvu u kojem bi se “autsajderi” integrirali stvaranjem društva uzajamnog poštovanja i tolerancije na temelju sekularizma. Ništa ne može biti pogrešnije i činjenice su jasne.
Samo ulaskom u ta područja je zapravo moguće shvatiti kako stvari stvarno izgledaju. Ljudi iz Magreba su gospodari na javnom zemljištu, obavljajući svoje aktivnosti, bile one zakonite ili ne. U mnogim slučajevima oni su ti koji iritiraju, vrijeđaju i napadaju neistomišljenike, čak i unutar vlastite zajednice. Zabranjuju pristup barovima i bistroima djevojkama, koje, ako se pokušaju približiti, uvelike riskiraju. Tamo žive i djeca umjerenih muslimana koji ne nameću svoja pravila nikome, ali i francuski katolici ili sekularni pojedinci iz obje zajednice. Vi oni su na meti njihovih islamističkih „drugova“, napadnuti i izolirani kao “nevjernici”. Ozbiljan i sve češći problem se pojavljuje i u školama u predgrađima.
To su područja u kojima je država izrazito manjkava, ako ne i odsutna i to je upravo najvažnija točka, jer povijest, ne samo Francuske ili drugih europskih zemalja, već i Sirije, Alžira, Egipta i drugdje u muslimanskom svijetu uči da se radikalni islamizam infiltrira upravo u onim kontekstima u kojima je država odsutna, gdje nema puno povjerenja u institucije i tamo gdje je socio-ekonomska situacija teška. Nije važno je li to predgrađe Kaira, Kosovo s punom nezaposlenosti, Čečenija ’90-ih ili pariška predgrađa. Mehanizam je, iako s nekim kontekstualnim razlikama, uvijek isti.