Lažima o slobodnom tržištu Hrvatsku su uvukli u mrežu neoliberalnog kapitalizma

• Autor: Damir Grund | www.dnevno.hr

– Slobodno tržište koje propagira današnji liberalni kapitalizam zapravo ne postoji. Vlast je uvijek uključena a preveliki udio stranog vlasništva u nacionalnoj ekonomiji je štetan, tvrdi Ha-Joon Chang danas najcitiraniji ekonomist sa sveučilišta u Cambridgeu.

Jedan od onih, koji ne robuju neoliberalnoj dogmi današnjice u koju su se uhvatili i hrvatski političari svih predznaka. Chang kaže da je rezultat neoliberalne politike, koja vlada svijetom od 1980-ih godina, bio dijametralno suprotan onome što je obećavala.

Jedna od najvećih laži , kaže, bila je da će otvaranjem svog tržišta strancima siromašne države, poput Hrvatske- postati bogate.

– Suprotno uobičajenom uvjerenju, zemljama u razvoju je išlo bolje u razdoblju državno upravljanog razvoja, nego u razdoblju nakon tržišno orijentiranih reformi. Bilo je nekih spektakularnih promašaja državnih intervencija, ali ekonomski je rast u većini tih zemalja bio mnogo brži, raspodjela prihoda mnogo uravnoteženija, a financijske krize daleko rjeđe u ‘lošim starim vremenima’, nego u razdoblju tržišno – orijentiranih reformi, ističe Chang.

Bogati se obogatili na protekcionizmu a ne na slobodnom tržištu

Nadalje tvrdi da nije istina da su gotovo sve bogate zemlje postale bogate kroz politike slobodnog tržišta.

-Istina je više-manje – suprotna. Uz samo nekoliko iznimki, sve današnje bogate zemlje, uključujući Britaniju i SAD, navodne kolijevke slobodne trgovine i slobodnog tržišta, postale su bogate kroz kombinaciju protekcionizma, subvencija i drugih politika, za koje danas savjetuju zemljama u razvoju da ih ne usvoje. Politike slobodnog tržišta su do sada učinile bogatima vrlo mali broj zemalja, a u budućnosti će ih učiniti još manje, naglašava Chang.

Istovremeno dodaje kako je zabluda da multinacionalne međunarodne kompanije nemaju nacionalnost.

– Unatoč sve većoj transnacionalizaciji kapitala, većina transnacionalnih kompanija zapravo ostaju nacionalne kompanije s internacionalnim operacijama. One provode većinu svojih bitnih aktivnosti, kao što su istraživanje i planiranje, kod kuće. Većina njihovih najviših šefova su državljani matične zemlje. Kad treba zatvarati tvornice i otpuštati ljude, to se ne radi najprije u matičnoj zemlji već na stranim tržištima. Matična zemlja stječe glavninu dobrobiti od transnacionalne korporacije. Naravno, njihova nacionalnost nije jedina stvar koja određuje kako će se korporacija ponašati, ali ako zanemarujemo nacionalnost kapitala, činimo to na svoju štetu, upozorava Chang.

U njegovim riječima kao da se zrcale hrvatski primjeri poput HT-a. Iako tvrtka danas u većinskom njemačkom vlasništvu u Hrvatskoj ostvaruje enorman profit, radnici se otpuštaju. Istovremeno, njen vlasnik Deutsche telekom bilježi gubitke ali otkaza u Njemačkoj-nema.

Laž o post-industrijskom dobu u koju su povjerovali hrvatski političari

Chang se referira i na još jednu neoliberalnu laž na koju su se ‘navukli’ hrvatski političari, onu da živimo u post-industrijskom dobu i da nam industrija više ne treba.

– Možda živimo u postindustrijskom društvu, u smislu da većina nas radi u trgovinama i uredima, a ne u tvornicama. No, nismo ušli u post-industrijski stadij razvoja u smislu da je industrija postala nevažna. Većina pada udjela proizvodnje u ukupnom ‘outputu’, nije nastala zbog pada u apsolutnoj količini proizvedenih dobara, nego zbog pada njihovih cijena u odnosu na cijene usluga, što je uzrokovano njihovim bržim rastom produktivnosti. Zamisao da zemlje u razvoju mogu preskočiti industrijalizaciju i izravno ući u post-industrijsku fazu, jest fantazija. Usluge su loš pokretač razvoja, jer imaju ograničene mogućnosti rasta produktivnosti. Uslugama se ne može lako trgovati, što znači da će ekonomija bazirana na uslugama biti manje sposobna za izvoz. Manja zarada od izvoza, znači manje mogućnosti da se kupuju napredne tehnologije iz inozemstva, a to dovodi do sporijeg rasta, kaže Chang.

Naglašava ulogu ‘pametne Vlade’ koja svojim odlukama može unaprijediti ili uništiti nacionalnu ekonomiju iako liberalni kapitalizam tvrdi kako

Vlade nemaju nužne informacije i stručnost da bi donosile informirane poslovne odluke.

– Vlade mogu odabrati ‘pobjednike’, ponekad spektakularno dobro. Ima mnogo primjera diljem svijeta. Argument da su vladine odluke koje utječu na poslovne tvrtke unaprijed inferiorne odlukama koje donose same tvrtke, nije opravdan. Odluke koje su dobre za pojedine tvrtke, ne moraju biti dobre za nacionalnu ekonomiju u cjelini. Odluka vlade Južne Koreje da izgradi čeličanu 1965. godine, bila je prema svim prihvaćenim ekonomskim teorijama – najgora poslovna odluka u povijesti. Koreja nije imala nužne sirovine – ni željeznu rudu, ni ugljen. Svjetska Banka je očekivano savjetovala potencijalne donatore da ne podrže projekt, priča Chang.

No, čudo se ipak dogodilo.

EU zabranjuje subvencije Hrvatsko a njene članice se razvile zahvaljujući njima

– Vlada je uspjela nagovoriti japansku vladu da dio reparacija za kolonijalnu vlast usmjeri u čeličanu, te da pomogne sa strojevima i tehničkim savjetima. Kompanija je počela s proizvodnjom 1973, a od sredine 1980-ih je bila smatrana jednim od najefikasnijih proizvođača čelika. Danas je četvrti najveći proizvođač čelika na svijetu. 1960-ih i 70-ih, korejska je vlada gurnula mnoge tvrtke iz privatnog sektora u industrije u koje oni dobrovoljno ne bi bili ušli. Zanimljivo, mnoge industrije koje je vlada ovako promovirala, postale su izuzetno uspješne (npr. LG i Hyundai). Prema vladajućoj ekonomskoj teoriji slobodnog tržišta, ovakve se stvari jednostavno ne mogu dogoditi. Pa ipak dogodile su se, kaže Chang.

Ističe kako Koreja nije jedina zemlja u kojoj je vlada uspješno birala pobjednike. Isto su učinile i ostale istočnoazijske ekonomije. Zapravo, korejska strategija je kopirana od japanske vlade. A slično je bilo u Tajvanu i Singapuru. No, ne radi se samo o istočnoazijskim ekonomijama. U drugoj polovici 20. stoljeća, Francuska, Finska, Norveška i Austrija oblikovale su i usmjeravale industrijski razvoj s velikim uspjehom kroz protekciju, subvencije i ulaganje od strane poduzeća u državnom vlasništvu. Iste te zemlje, članice Europske unije to danas zabranjuju Hrvatskoj. Subvencija brodogradnje najnoviji je primjer.

-Vlada SAD-a se pravi kao da to nikad nije radila, ali je zapravo izabrala većinu industrijskih pobjednika u zemlji od 2. svjetskog rata, kroz masovnu podršku za istraživanje i razvoj. Industrije koje se bave računalima, poluvodičima, zrakoplovstvom, internetom i biotehnologijom su sve razvijene zbog istraživanja i razvoja subvencioniranog od strane vlade, kaže Chang.

Tuđmanovih 200 bogatih koji će povući Hrvatsku bila je neoliberalna pogreška

Zaključuje kako je jedna od najvećih laži ona da siromašni mogu postati bogatiji samo ako bogati postanu još bogatiji. U nju se ‘uhvatio’ i prvi hrvatski predsjednik Tuđman zastupivši tezu o 200 bogatih obitelji koje su trebale gospodarski ‘povući’ zemlju.

– Stanovište da će veće bogatstvo, stvoreno na vrhu, nekako ‘dokapati’ dolje, do siromašnih – ne funkcionira. ‘Kapanje’ se događa, ali je ono vrlo slabašno ako se prepusti tržištu, kaže Chang te dodaje:

– Od 1980-ih, u mnogim (ali ne u svim) zemljama na vlasti su bile vlade koje su prigrlile preraspodjelu prihoda ‘prema gore’, od siromašnih prema bogatima. Porezi su bogatima smanjeni. Financijska deregulacija je stvorila ogromne mogućnosti za spekulativne dobitke i astronomske plaće za vrhunske menadžere i financijere. Dopustila je kompanijama da povećaju profite – između ostalog i zato što su mogle u većoj mjeri iskoristiti svoje moći monopola, slobodnije zagađivati okoliš i jednostavnije otpuštati radnike. Veća liberalizacija trgovine i povećanje stranog investiranja, ili samo prijetnja njima, doveli su do smanjivanja plaća, kaže Chang.

Posljedica toga bilo je raslojavanje – povećanje nejednakosti prihoda u većini bogatih zemalja. Od 20 naprednih ekonomija, u razdoblju od 1990 do 2000. nejednakost je porasla u njih 16 (od ostalih 4, samo je u Švicarskoj značajno pala). U ovom razdoblju, u SAD-u, nejednakost prihoda, već daleko najveća u bogatom svijetu, narasla je na razinu usporedivu s onom u nekim latinoameričkim zemljama, kao što su Urugvaj i Venezuela. Između 1979. i 2006. na ljestvici prihoda u SAD-u, najgornjih 1 posto ljudi više je nego udvostručilo svoj udio u u nacionalnom prihodu, sa 10 posto na 22,9 posto. Najgornjih 0,1 posto je povećalo svoj udio više od tri puta, sa 3,5 posto 1979. na 11,6 posto 2006.

Prihodi oduzeti siromašnima i dani bogatima, kolaps je bio neizbježan

– Sva bi ova redistribucija prihoda ‘prema gore’ možda još i bila opravdana, da je dovela do ubrzanja rasta. No, činjenica je da se rast zapravo usporio od početka neoliberalnih reformi u 1980-im godinama. Od tada tako, bogatima dajemo veći komad kolača u uvjerenju da će oni stvoriti više bogatstva i učiniti kolač većim nego što bi to inače bilo moguće. Bogati su dobili veći komad kolača, ali su zapravo smanjili brzinu rasta kolača.

Problem je u tome da koncentriranje prihoda u rukama možebitnog investitora ne dovodi do većeg rasta ako investitor odbije investirati više. Kapitalističke ekonomije nemaju mehanizam da ga na to prisile. Čak i kad preraspodjela prihoda ‘prema gore’ stvori više bogatstva nego što bi inače bilo moguće, što se, ponavljam, nije dogodilo, nitko ne garantira da će siromašni imati neke koristi od toga. Da bi imali koristi, potrebna je ‘socijalna”država’ ili tzv. država blagostanja, jer tržište to ne čini samo od sebe, upozorava Chang.